Postoji li “definitivni” trenutak za glazbu? Možda ne, jer je glazba preširoka i ne možemo locirati točku na njenoj karti koja je u neku ruku promijenila pravila igre. Eventualno bi bio onaj trenutak kada je netko unaprijedio snimanje glazbe u studiju ili pak otkrio da glazba može biti i električna, a ne samo akustična.

Ipak, neki su bendovi svoj zvuk, karijeru i identitet prelomili jednim jedinim udarcem. Upravo na današnji dan, 30. srpnja 1991. godine, Metallica je otvorila vrata “Sandmanu” i tako ispisala glazbenu povijest. Za tadašnje tvrde fanove heretički hit-singl u svega nekoliko je tjedana prelomio karijeru kalifornijskim thrasherima te od njih učinio generični trademark. Metallica je postala simbol metal glazbe, a i dan danas možemo čuti da “neki tamo čupavci slušaju Metallice”. “Enter Sandman” je upravo trenutak kada je Metallica nagovijestila svoje evanđelje, a kompletna objava, predvođena naslovnim singlom o kojem govorimo, imala je potpuno crni omot uz malu siluetu zmije u gornjem kutu. Peti po redu studijski album predstavlja odmak od ranijih radova te trenutno zauzimanje trona Billboardove ljestvice. Dame i gospodo predstavljamo vam Metallicu kakvu poznajete danas: putujuću karavanu i hodajući brend koji svoju srž nosi u imenu, a nomen est omen.

Metallica Zagreb
Metallica, Hipodrom Zagreb, 16.5.2010.

Do tada vlasnici prilično uspješna četiri studijska izdanja, Urlich i ekipa bili su predvodnici nečega što bi nazvali “Bay Area thrash”. Zajedno sa Slayerom, Megadethom i Antraxom definirali su jedan brzi i agresivni pravac metala i, kako to obično biva, u jednom je trenutku upravo Metallica postala komercijalna perjanica žanra te tako usmjerila glazbu američkog podzemlja na velike pozornice. Još od prvog trenutka pisanja teksta u glavi mi je ona snimka gdje 1991. godine, taman mjesec dana od izlaska njihova istoimenog albuma, izlaze na vruću pozornicu u Moskvi upravo uz taktove “Enter Sandmana”. Uz Gazdu su možda rušili Berlinski Zid, no Metallica je, zajedno s još nekim bendovima, otvorila metal Istoku na spektakularan način. Uostalom, uvjerite se sami:

Izlazak singla i albuma u neku je ruku imao dvojak značaj. Za fanove benda koji se i dan danas kunu u “prva četr'” uratka, crni album i Enter Sandman predstavljaju bauk sličan onome koji će simbolično, samo mjesec dana kasnije doživjeti i grunge s izlaskom “Smells Like Teen Spirit”. Metallica je objektivno dodirnula zenit upravo s crnim albumom, nije tu samo “Enter Sandman” u igri, čak i samo povremeni fanovi će prepoznati singlove poput “The Unforgiven” “Nothing Else Matters” i “Sad But True”. Teško je bilo nadmašiti uspjeh i blitzkrieg te mitske ’91. godine, stoga su očekivano “Load” i “Reload” prošli – loše. Danas se pak najbolje vidi učinak Sandmana. Metallica i njen logo krasi majice koje možete kupiti u lancima dućana mode, Hetfield i ekipa se prešetavaju po LA-u s vrećicama iz Armanija, a čak i jukebox prepun narodnjaka ima negdje zakopanu “Nothing Else Matters” i pokoji hit od Gunsa. Čak i moja mama zna za Metallicu, a ne smijemo ni zaboraviti kako je “Metallica dobar drugar” i navijačima Partizana, jer je i na njihov stadion svratila putujuća karavana šlepera koji kriju zidove pojačala i opreme.

Metallica Armani Stvarne i originalne fanove ovo strahovito boli i posve je jasno kako je Metallica ona “prodana duša”. Ipak, moram naglasiti kako je “Enter Sandman”, po mom mišljenju genijalni stadionski metal stampedo srednjeg tempa, približio slušatelju vulgaris do tada prilično nedokučivi svijet metal glazbe. Kolateralna žrtva je ispao njen glasnik, no ne treba očajavati. Prva četiri su i dalje tu za one kojima Metallica ne postoji nakon ’91.

Muziku podržava