Srijeda, četvrtak i petak u Ljubljani ovog tjedna bila bi tmurna tri dana da se nije održavao MENT, najveći showcase festival ovih prostora, a koji je glavni slovenski grad donio svježinu i raznolikost glazbe iz cijele Europe, od Francuske preko Balkana pa sve do Baltika.
Prvi, malo (samo malo) ozbiljniji dio festivala činile su konferencije na kojima se pokrio niz tema vezanih za sadašnjost i budućnost glazbene industrije. Neke od najzanimljivijih tribina i intervjua uključivali su ponekad i oprečna mišljenja o nezaobilaznom Tik Toku, iz Berlina je do Ljubljane potegnuo Christof Ellinghaus, direktor jednog od najvećih nezavisnih indie labela u Europi koji stoji iza bendova kao što su Caribou, Boy Harsher, i Roosevelt. Nije nedostajalo ni društveno aktualnih tema, pa je bilo riječi i o glazbenicima u Ukrajini, o mentalnom zdravlju u glazbenoj industriji i tome kako noćne klubove učiniti sigurnijima.
Drugi dio činili su naravno koncerti pristiglih artista, nekih već etabliranih, ali uglavnom međunarodnoj publici potpuno nepoznatih. Uz nekoliko drugih lokacija, središnje točke festivala, Kino Šiška i Metelkova ulica odjekivale su valjda svakim žanrom kojeg se možete sjetiti, ponekim za koje niste ni čuli te njihovim na prvu nespojivim kombinacijama. Tako ste u Katedrali Kino Šiške unutar par sati mogli čuti estonsku folk glazbu, psihodelični pop rock, new wave, post punk i synth pop. Bilo je nažalost nemoguće biti na svakom nastupu, pa će ovdje biti istaknuti samo neki od njih, a koji su ostavili najveći dojam i od kojih u budućnosti očekujemo proboj na širu scenu.
Prvi dan – spektakl zvan La Femme
Već na samom otvorenju festivala prvog dana se istaknuo neobičan estonski dvojac Puuluup. Biti prvi od 77 nastupa na festivalu sigurno nije lako, no ovaj bend definitivno je bio dorastao zadatku. Prvo naravno radi same glazbe kojom spajajući elektroničke efekte s tradicionalnim instrumentima stapaju staro i novo, ali i užasno simpatičnim i duhovitim pristupom publici, koji bi se mogao opisati i kao svojevrstan ironični stand up, u kojem su se osvrnuli na vlastitu anonimnost van Baltika te činjenicu da ih gotovo nitko ne razumije, pa su prije svake pjesme najavljivali njenu “temu”, uglavnom crosscountry skijanje i agrikulturu.
Definitivan “highlight” večeri, možda i cijelog festivala, bio je nastup headlinera La Femme. Katedrala je bila prepuna, a ovaj šesteročlani bend ispunio je sve kvačice na listi za uspješan koncert. Od šest članova, na klavijaturama ih je troje, a isti su i pjevači (jedan pjevač i dvoje pjevačice). Uz zarazni ritam koji je donijela njihova eklektična kombinacija psihodelije s prvog albuma, popa, pasodoblea, reggaetona, andaluzijskog i brazilskog ritma s novog albuma, sveukupan dojam zaokružio je i bendov stage presence u pravoj rock and roll maniri, pa su navedenih troje većinu koncerta proveli polugoli, dok je frontmen Marlon Magnée svoje klavijature svirao držeći ih u rukama poput gitare. U jednom trenutku je instrument dao i u rasplesanu publiku, a na kraju je završilo bacanjem ploča i promo materijala u istu.
Drugi dan – žene dominiraju pozornicom
Kad smo kod stage presencea, apsolutna kraljica na ovom festivalu bila je Bojana Vunturišević, koja je na pozornicu stupila kao da dolazi doma, a s publikom komunicirala kao da pozdravlja stare prijatelje. Nastupom je pružila presjek svoje samostalne karijere, od singla “Kese etikete”, albuma “Daljine” i najnovijeg, “Ljubav”, čiju je naslovnu pjesmu otpjevala dvaput, na početku i na kraju. Iako je nekoliko puta ponovila da je ona “žena u godinama”, iako to ni brojčano ni energijom nije, to ju nije spriječilo da potpuno okupira pozornicu i pozornost publike, stavom, glasom i naravno, friškim kostimom čiji je glavni detalj bio “plišani zeka” iz “Kese etikete”.
Druga žena koja je druge večeri festivala ostavila pečat bila je Dunja Ercegović, aka Bad Daughter. Dunja je vokalno savršeno izvela svoj nastup, i svoje kapacitete nije suzdržavala, no za potpuni dojam svega što ona može na pozornici ipak joj je trebao biti dodijeljen prostor veći od onog u Šiškinoj Komuni. Iako, pozitivne strane prostora su bile intimnija atmosfera, mrak i dimni efekti, koji nekako i odgovaraju atmosferi Dunjine glazbe.
Treći dan – igra mraka i svjetla u Cukrarni i Metelkovoj
Šiška je bila mjesto najistaknutijih nastupa prva dva dana, dok se treći dan festivala odvijao, osim u Metelkovoj, u Cukrarni, preuređenoj rafineriji šećera koja sada funkcionira kao galerija moderne umjetnosti. Dobra akustika i prostranost, ali i estetika čine ju mjestom na kome se ovaj festival definitivno treba nastaviti održavati. Jedina zamjerka je malen šank ispred kojeg je toliki red da, ako želite doći do pića, vrlo vjerojatno ćete propustiti jedan nastup. No, opet, radi se o galeriji, pa drugo ne možemo ni očekivati. Impozantan nastup u Cukrarninoj Rafineriji, manjem prostoru odradili su Mađari iamyank, poseban po tome što je uključivao dva bubnjara. Njihova glazba varira od ambijentalne glazbe do metala, a mali prostor u kojem su nastupali još je više pridonio glasnom i mračnom zvuku iamyanka.
Londonski trojac PVA je nakon imayanka svirao na samom ulazu, u Avli. Njihova elektronika tako je uspjela okupiti, ali i rasplesati puno veći broj ljudi, a cjelokupnom dojmu pridonijelo je i osvjetljenje koje je bijele zidove ove ogromne hale pretvorilo u psihodeličnu paletu crvene, ljubičaste i plave, a koja je uz njihove svjetlucave outfite činila idealnu pozadinu njihovog mračnog, ali plesnog zvuka.
Posljednja stanica festivala, Metelkova, u petak se pretvorila u maleni kaos kojem je doprinijela i kiša koja jednostavno nije htjela prestati, pa ste mogli birati između toga da se zadržite u jednom klubu od njih pet i propustiti dobar dio nastupa ili pokisnuti čekajući u redu za ulaz, ali imati priliku čuti veći broj artista. Ova druga opcija bila je i jedina ako ste htjeli čuti estonsku alt pop pjevačicu mannu, koja je nastupala u klubu Channel Zero, kako se ispostavilo, za nju definitivno premalom. Njena melodična melankolija nije nešto na što bi ste se previše rasplesali, no opet je dovoljno uhu ugodna da se želite zadržati na cijeloj stvari bez da vas ometa gužva i konstantno guranje.
Nešto manje ljudi bilo je malo kasnije u Klubu Gromka, gdje su sličnu atmosferu pružili liti itali iz Zagreba, čiji bi se žanr najbolje mogao opisati kao trip hop, a čiji stihovi u kombinaciji s mrakom Gromke donose istu dozu melankolije kao i manna, no opet, to je ona vrsta melankolije u kojoj uživate, a manja posjećenost nikako nije bila znak niže kvalitete, već samo posljedica činjenice da se festival odvijao istovremeno u još četiri kluba.
Sve u svemu, festival se kao i na tri dana, može podijeliti i na tri dijela. Onaj uvodni prvog dana, koji je donio nešto življe i žanrovski definiranije artiste, drugi koji je već prikazao svu raznolikost europske glazbene scene i otvorenost prema eksperimentiranju i brisanju granice među žanrovima, te treći ponajviše obilježen elektroničkim zvukom oko kojeg plešu i hip hop i pop, pa i metal. Još jednom, šteta je što morate raditi izbor, no da ćete na MENTU ostati razočarani samom glazbom, teško. I ne smo glazbom, nego i svim mjestima koje Ljubljana ima za ponuditi što se tiče kulture i noćnog života, što ju i čini idealnom za festival kakav je ovaj.
