Mathias Kom (The Burning Hell): “Svaka riječ može zvučati odlično uz pravu glazbu, makar ona bila i totalno izlizana”

1904

The Burning Hell je bend Mathiasa Koma i dolazi iz Kanade. Bend je poznat po tome što se zabavlja tijekom koncerata i često traži pomoć od strane lokalaca na koncertima kako bi dodali specifični obol pjesmama.

Budući da za nekoliko dana gostuju u Rijeci i Krapinskim Toplicama, odlučili smo razgovarati s
Mathiasom koji se pokazao kao vrlo zabavan momak.

Jedno pitanje za zagrijavanje. Uskoro dolazite u Hrvatsku, pa što znaš o našoj državi?

Znam ponešto o hrvatskoj povijesti jer sam studirao povijest, a jedno vrijeme čak i predavao taj predmet, ali vjerojatno te to i ne zanima previše. Znam da je Hrvatska jedna prelijepa država s vrlo prijateljski nastrojenim ljudima i nevjerojatno predivnom obalom. Naši prijatelji iz Zagreba govore da je to najdosadniji europski grad nakon Bruxellesa, ali ja se ne bih složio s time. Možda jest malo uspavan u odnosu na druge metropole, ali jako volim Zagreb! Proveo sam i nekoliko noći u Rijeci, tako da me jako raduje što ćemo prvi put tamo i svirati, te uživati u suncu.Zašto ste uzeli ime The Burning Hell? Vaša glazba uopće ne zvuči tako (smijeh)…
To je bila šala! Ime je uzeto s nekog reklamnog vjerskog listića, a odabrao sam baš to ime jer je u totalnoj suprotnosti s onim što sviramo.

Slušajući tvoje pjesme jasno se vidi da mnogo pažnje posvećuješ stihovima, pa što te najviše pokreće prilikom pisanja pjesama?
Kada pišem tekstove pjesama, pokušavam ih pisati tako da mogu stajati sami za sebe, bez muzike. Znaš, skoro svaka riječ može zvučati odlično uz pravu glazbu, makar ona bila i totalno izlizana, zato mi je cilj uvijek pisati pjesme koje mogu samostalno opstati. Ne znam uspijevam li u tome, ali se barem trudim.Kada bi morao u nekoliko riječi opisati svoju glazbu, kako bi ju opisao?
Dobro su je već opisali drugi ljudi, naša glazba je sve od klezmer-popa do cartoon-stoner rocka, a ja bih ju jednostavno okarakterizirao kao folk.U posljednjoj dekadi, nekoliko velikih bendova došlo je iz Kanade, ali i nekoliko užasnih. Kako danas vidiš scenu u Kanadi?
Scena kod nas je nevjerojatna. Nažalost, najviše pažnje dobivaju oni bendovi koji to baš i ne zaslužuju, ali tako je i drugdje! Danas kada pogledam bendove poput omiljenih Construction & Destruction, Cousins i The Mouthbreathers mogu reći da iz Kanade stvarno dolazi mnogo toga dobroga.

Voliš li biti na turneji?
Obožavam! Naravno, ponekad je to vrlo izazovno, ali uglavnom je to zanimljiv način života.

Muziku podržava

Uspijevaš poslušati koje lokalne bendove kad si na turneji?
Da, ponekad imamo priliku svirati s lokalnim glazbenicima i to je često vrlo zabavna kombinacija. Super mi je kad mi netko dijeli savjete što poslušati ili mi jednostavno da neki mixtape s lokalnim bendovima.

Poznat si po tome što mijenjaš formacije benda iz grada u grad i rijetko kada ista postava svira u nekoliko gradova zaredom. Kako ti to uspijeva?
Pa, moje je pjesme vrlo lako svirati, što je vjerojatno jedan od ključnih faktora u cijeloj priči. Druga stvar je što volim svirati s različitim ljudima, jer svatko daje nešto svoje u pjesme zbog čega svaka svirka postaje posebna.

Znači, bismo li onda The Burning Hell uopće mogli nazvati bendom ili je to projekt?
Najbolje bi bilo da ga nazovemo bendom koji radi različite projekte.

Koliko će vas svirati u Rijeci?
Trebali bismo svirati petorica, uz mene, tu su Ariel Sharratt na klarinetu, Nick Ferrio na basu, Jake Nicoll na bubnjevima i Darren Browne na električnoj gitari.

Što možemo očekivati od koncerta?
Bez
obzira na sve, mi se uvijek zabavimo dok sviramo, pa se nadamo da ćemo
to prenijeti i na publiku kojoj će to biti zabavno i koja će uz našu
glazbu zaplesati.

Tijekom 2012. uspio si odsvirati deset koncerata u 24 sata, a gradovi su se nizali od Nizozemske do Slovenije. Je li to bilo teško? Koji ti je grad ostao u najljepšem sjećanju?
Uf, bilo je jako iscrpljujuće, ali i zabavno. Teško bih mogao izdvojiti najbolji jer je sve prolazilo vrlo brzo, pa mi je u magli, ali sam stvarno uživao u Veroni.

Vidim da dosta sviraš diljem Europe. Je li ti ona draža od Sjeverne Amerike? Zašto?
Nije sad da je tu nešto bolje ili draže od nečeg drugog, ali mnogo je lakše napraviti turneju po Europi, jer su udaljenosti i troškovi mnogo manji. Drugi razlog je što ljudi ovdje nekako mnogo bolje ‘kuže’ našu muziku. Ne znam zašto je tako.

Nedavno je izašao novi album “People”. Što nam možeš reći o njemu?
“People” je album o različitim tipovima ljudi – barbarima, realistima, odraslima, sentimentalcima, reperima amaterima i slično. Sve je pomalo inspirirano radovima kanadskog pjesnika Gabea Foremana.

Za novi album već imate i nekoliko video uradaka. Koliko su ti bitni spotovi?
Nikad se nismo zamarali sa spotovima, ali ovom prilikom smo rekli da bi bilo zabavno snimiti spot za svaku pjesmu s albuma. Ne mislim da su spotovi pretjerano važni, ali ih je fora raditi.

A kakvo je tvoje mišljenje o društvenim mrežama?
Ima tu mnogo stvari koje su loše, ali stranice poput Facebooka stvarno su korisne, ako se želiš povezati s ljudima. Naravno, to se može i izbjeći. Meni je ionako draže popričati na staromodan način.

Osim The Burning Hella, radio si i kao organizator festivala. Kako si uspijevao pomiriti te dvije stvari?
Festivalski organizator sam postao zbog iskustva sviranja na festivalima s The Burning Hell. Pokušao sam Lawnya Vawnya Festival u St. John’s u Kanadi napraviti najboljim festivalom iz svih svojih pozitivnih festivalskih iskustava. Ono, da prijem bendova bude vrhunski, da imaju dobre honorare, te da se publika stopi s njima i svi zajedno uživamo u tome.

Muziku podržava