Massimo: “Po Einsteinovoj teoriji imam iskustvo 60-godišnjaka”

5341

Massimo Savić sa svojim je sastavom i bogatom producentskom ekipom finalizirao novi album “Dodirni me slučajno“.

U povodu njegova izlaska 18. studenog poznati glazbenik je u novom intervjuu za Muzika.hr izdvojio sat vremena te smo prošli kroz novi album, njegove mnogobrojne Porine i suradnje, nastupanja pred Bryanom Ferryem i s Tommyem Emmanuelom i brojne druge zanimljivosti. Ipak, najbolje da provjerite sami.Kad smo ga upitali da nam nešto kaže o novom albumu, Massimo je izjavio:
Album je nastajao pune tri godine, nastajao je od kad je završen posljednji album “Sunce se ponovno rađa“. Na albumu sam se obratio svojim starim suradnicima, od Arsena do Ines Prajo i mnoštva nekih novih. Ovaj album nije radio samo jedan producent i aranžer, kao što je to dosad bila praksa, već su radila ‘dream team’ četvorica: Ivan Popeskić, Nikša Bratoš, Ante Gelo i Pegi Martinjak, koji je uz pjesmu “Iz jednog pogleda” napisao još dvije kompozicije. Tako da imam četiri različita zvuka i četiri različita pristupa uopće u stvaranju glazbe. Popeskić kreće raditi aranžman kao pijanist, Gelo kao gitarist, Bratoš kao netko tko sve to skupa zna… tako da svatko ima svoj stil. Gdje je sve snimano?
Snimano je u četiri različita studija (smijeh). Snimano je u studiju kod Pegija, kod Nikše, kod Popeskića, kod Mire Vidovića. Mastering smo odlučili napraviti u studiju Croatia Recordsa čisto zbog kontrole nad stvarima. Mislim, mogu ja nekom u Americi dati da mi napravi mastering, ali ne mogu čovjeku u četiri oka kazati da mi treba ta finesa. Odlučili smo imati kontrolu.

“Iz prvog pogleda” odavno se vrti u eterima. Kako izabirete pjesmu koja će biti singl?
Ta je pjesma nastala tako što mi ju je Pegi jednog dana poslao na email. Srećom, odmah sam shvatio da je stvar dobra te smo odlučili da to bude ‘teaser’ za album. Kad je napravljena, mnogo mi je glazbenika prilazilo, tapšalo me po ramenu i govorilo mi da je stvar dobra. I to me jako uplašilo! Jer čim se glazbenicima dopada, znači da nekog posla tu neće biti – publika neće reagirati kao i mi. Međutim, ponekad se dogodi da pjesma ima kvalitetu koju vidi svatko. Tako da mi je drago jer pjesma tek postaje pravi hit.

Kažite nam nešto o duetima na albumu. S Vama pjevaju Nina Badrić, Zoran Predin i Arsen Dedić.
Arsen je moj maestro. Tu je priča gotova. Arsen je maestro i Predinu…

Kome Arsen nije maestro?
Yes! Dakle, radi se o velikoj osobi s pokrićem. Predina sam nagovorio da pjeva malo više, jer je on htio pjevati oktavu niže. Međutim, u studiju nam se činilo da on to može te je ispalo dobro i veselo. Nina je pjevačica s kojom volim raditi jer naše boje u studiju nešto naprave. Plus, Nina voli raditi i potruditi se. Ušla je u studio i satima nalazila razne načine za pjevanje određene kompozicije. A ja taj rad užasno cijenim. Ona me uvijek pjevački inspirira da i ja pjevački napravim nešto bolje.

Tko je napisao pjesmu koju pjevate s Ninom?
Napisao ju je Dino Muharemović, koji je napisao i naslovnu pjesmu “Dodirni me slučajno”. Zanimljivo je to što je taj isti Muharemović napisao Halidu Bešliću pjesmu “Prvi poljubac”. Dakle, jedan nevjerojatan most između tog tipa glazbe i mog tipa glazbe.

Muziku podržava

Kako Vam je bilo gostovati na Bešlićevom koncertu u Areni Zagreb?
Meni je te večeri njegov bend zvučao kao rock bend! Kad bi htjeli, oni bi u tjedan dana mogli sasvim dobro odsvirati “Stranca u noći”, “Sjaj u tami” ili “Zamisli život u ritmu muzike za ples”. I tamo sam vidio da je Halid zato toliko popularan jer ipak malo naginje pop-rocku. Nije to samo novokomponovana narodna glazba.

Koja je priča iza dueta s Arsenom na pjesmi “Za jednom kapi čistoga života”?
Tekst te pjesme napisao je Gustav Krklec. Muziku je napisao Tomislav Šaban. Arsen rijetko pjeva tuđe tekstove, ali on je poznavao Krkleca. Na snimanje spota došao je s upaljačem koji mu je Krklec poklonio! Upaljač koji se u spotu vidi na stolu je upaljač koji mu je poklonio Gustav Krklec! Mislim, škole, ulice i trgovi se zovu njegovim imenom… što reći.

Crno-bijeli, film noirovski videouradak za pjesmu “Za jednom kapi čistoga života” režirao je Gonzo. Od kada datira vaše poznanstvo?
Datira iz vremena novog vala. Ja ga se sjećam kao dečka izuzetno vitke figure odjevenog u crno, koji je uvijek imao fotoaparat uz sebe. Zato mu i je nadimak Gonzo. I Gonzo je najprije napravio masu fantastičnih fotografija do onog sudbonosnog spota “Starfucker” Psihomodo popa. Tad smo shvatili da u zemlji imamo redatelja koji za puno manje love može napraviti spot jednake kvalitete kao i inozemni redatelji.

Tada ste u bendu Dorian Gray svirali gitaru. U posljednje vrijeme Vas nisam mnogo puta vidio s gitarom. Svirate li je na novom albumu? Svirate li je na koncertima?
Na novom albumu svirao sam puno gitaru. Prošle godine sam, primjerice, na koncertu u Sava centru ja sam otvorio koncert na gitari – i to u jednom divljačkom solu! Na turneji u povodu izlaska ovog albuma svirat ću gitaru na četiri-pet pjesama. Jer te gitare koje sam snimio želim svirati i uživo. Poslušaj pjesmu “Dijete u meni”. Tamo sam odsvirao nekoliko gitara koje su se Nikši jako dopale. A Nikša je tip koji je fantastičan gitarist i koji je u stanju maknuti svoje gitare ako mu moje u strukturi aranžmana bolje zvuče. Na ovom albumu sam se nauživao svirajući.

Kad kreće turneja?
Dugo nisam svirao u Zagrebu i fanovi mi to zamjeraju. 22. prosinca imam tradicionalan koncert u Sava centru gdje ću promovirati novi album. Međutim, sa Zagrebom ćemo pričekati do kraja siječnja da se publika zagrije za novi album. Mislim da ćemo onda raditi jednu turneju po prostorima srednje veličine.

A Predin i zajednički duet “Što bi mi bez vas”? Koji su to stripovi koji se spominju u pjesmi i koje ste Vi čitali?
Mislim da je strip kod nas jedna vrlo zapostavljena kategorija. Mislim da je strip bio jedna od umjetnički najzaslužnijih kategorija za nastanak novog vala. To je bilo jako usko povezano: Mirko Ilić, Igor Kordej, Piko Stančić kao dizajner… bili su jako bitni za novi val.

Vi ste tada s grupom Dorian Gray vježbali u SC-u?
Da, tako je. I čitali smo i pratili stripove. Danas je strip zbog računala postao dostupan na jedan sasvim drukčiji način. Kao što više nema mirisa vinila, ne uživaju ljudi više ni u mirisu originalnog stripa sa tvrdim koricama i fantastičnim bojama nego idu na Internet.

Koje su za Vas loše i dobre strane Interneta?
Loša je stvar ta da je Internet donio dosta otuđenja. Ali jedna od njegovih predivnih strana jest ta da ja – kao i svatko drugi – mogu otvoriti, primjerice, “Iz jednog pogleda” na YouTubeu i vidjeti komentare koji me užasno interesiraju. Inače volim čitati komentare i na ostalim siteovima jer volim vidjeti što ljudi misle, kako dišu. To je jedan specifičan uvid u ono što jest. Kod mene se to čak može smatrati realnom situacijom.

Pogađaju li Vas negativni komentari?
Kao i svakoga! Čak i kad je anoniman, negativan komentar čovjeka pogodi. Mi bismo svi voljeli da svi misle kao mi. No, svi imaju svoje mišljenje. Uvijek me rastuži kad vidim da s nekim nisam uopće na frekventnoj liniji.

Mislite da će Internet zamijeniti sve opipljive umjetničke forme?
Ne, mislim da će stvari napravljene rukom koje možeš opipati uvijek biti na cijeni. Takva je i glazba. Najbolja stvar kod sempliranja glazbe je sljedeća: klavijature koje mogu savršeno samplirati bilo koji zvuk iz prirode – ne mogu semplirati pjevanje. Ti ne možeš pjevati na klavijaturama.

Održavate neprestanu korespondenciju s obožavateljima iz svih dijelova svijeta. Iz koje su Vam najudaljenije destinacije fanovi pisali?
Joj, pišu iz Novog Zelanda, Kanade, Australije…

Vi ste proveli dio života u Australiji?
Meni je pubertet krenuo u Australiji. Status Quo je tada tamo bio vrlo popularan. AC/DC će se tek dogoditi. Sydney je na mene ostavio nevjerojatan dojam. Morali smo putovati brodom, a Sueski kanal bio je zatvoren. Majka i ja smo išli oko Afrike, oko Rta dobre nade, pa se netko razbolio pa smo morali stati u Indiji. Na povratku smo išli preko Singapura… Ja jesam puno toga doživio i mislim da me to na neki način i formiralo kao osobu. Po Einsteinovoj teoriji ispada da ako dovoljno brzo živiš da ćeš upakirati više godina nego što ustvari imaš. Meni se čini da imam iskustvo barem 60-godišnjaka.

U Zagrebu ste nastupali svugdje: od Aquariusa do Kerempuha i Lisinskog. Kojim afinitetom birate koncertne prostore?
To su sve koncertni prostori u kojima vam publika može vidjeti plombe dok pjevate. Na koncertima u Gavelli ili Kerempuhu nema nikakve glasne euforije pred koncert. Ljudi sjede na svojim mjestima, a iz te tišine treba znati krenuti. Svaki prostor ima svoju specifičnost, a ja uvijek imam veliku tremu.

Iako ste rođeni u Istri, živjeli u Italiji i Australiji, osjećate li se ipak kao Zagrepčanin?
Apsolutno.

Stoga, je li Vam veća frka svirati u Zagrebu nego negdje drugdje?
Puno veća! Ja sam svoju publiku toliko razmazio tako da oni ne priznaju ništa ispod savršenstva. I ponekad mi zna biti malo teško. To je pozitivna trema, ali kad zakoračim na binu, nakon tridesetak sekundi počinjem osjećati slatko opuštanje. Možda se jednog dana dogodi da uopće ne osjetim opuštanje, ali za sada sve ide u moju korist.

Do kad mislite nastupati?
Apsolutno do kraja! Osjećaj pružanja glazbenog zadovoljstva ljudima toliko je nezamjenjiv da ne postoji ništa bolje. Imaš najbolje glumce na svijetu koji zarađuju milijune, ali imaju svoj bend sa strane koji će ga više zadovoljiti na nastupu u nekom malom klubu nego snimanje blockbustera.

Koje glumce koji imaju svoj sastav biste izdvojili?
Johnny Depp, Keanu Reeves… Steven Seagal je odličan gitarist. Bruce Willis je izvrstan usnoharmonikaš, pravi bluzer.

Kako Vam je bilo nastupati kao predgrupa Bryanu Ferryu?
Jao! Čovječe, pa ja sam pričao s Andyem Newmarkom, čovjekom koji je svirao bubanj na albumu “Avalon” Roxy Musica, koji je svirao turneju “Avalon”. Za mene je to najbolje producirani album ikada. Otvaranje albuma, stvarno korištenje sterea. S Ferryem sam se sreo u hodniku, bio je vrlo fin i pristojan – ali kao i ja pred svaki koncert, i on je bilo dalek i zatvoren. Ali jedini problem je bio taj što me stage manager – zato što nisam imao na sebi nikakav pass, zato što ih ne volim nositi – nakon mog nastupa gurnuo negdje pokraj. Jako mi je bilo drago što mi je moj dragi pokojni prijatelj Dražen Vrdoljak poslije kazao da smo mu mi zvučali bolje od Ferrya.

Kad biste morali izabrati tri albuma za ponijeti na pusti otok, koji bi to bili?
“Tutu” Milesa Davisa, “Ashes To Ashes” Bowieja, i “Avalon” Roxy Musica. Ma teško je odlučiti…

Nastupali ste i s Tommyjem Emmanuelom u Lisinskom, ali prije toga niste uopće komunicirali s njim?
Nismo se ni čuli ni vidjeli, već smo se prvi put sreli na tonskoj probi. Čak se s Tommyem dogodila jedna čudna situacija. Dogovor je bio da sviramo “Under My Skin”, a ta pjesma ima zajebane harme. On nikako nije mogao uhvatiti tu harmoniju. Ja sam mu ponudio da pozovem svog gitarista da mu pokaže, a on je na to poludio i zatvorio se u garderobu. Nakon sat vremena izašao je van i počeo vikati: “I got it! I got it!” Ali prije toga je bio jako ljut na sebe. Kad je na stageu on je malo pregrub prema žicama na gitari. Ali s nama u garderobi svirao je kao bog!

Odakle tolika strast prema Franku Sinatri?
Sinatra se dogodio kad je maestro Silvio Glojnarić htio napraviti jedan koncert posvećen njemu, ali s nekim kome nije strano englesko govorno područje. A meni je engleski akcent dobar…

Vi ste također pjevali i na talijanskom, grčkom, engleskom… Jeste li pjevali na još nekom stranom jeziku?
Pjevao sam i na švedskom, slovenskom… Meni prilagođavanje nije problem jer sam uvijek imao poliglotske sposobnosti. Cijeli proces oko Sinatre trajao je skoro pet godina, a zadnja tri mjeseca sam čitao sve moguće enciklopedije o Sinatri jer se nisam htio osramotiti pred novinarima.

U tim enciklopedijama pročitali ste onu anegdotu o Sinatri i The Beatlesima koju ste pričali na koncertu u Kerempuhu? Možete li je za naše čitatelje ponovno prepričati?
Da, to sam tamo pročitao. Kad su se The Beatlesi pojavili u Americi su se glazbenici uplašili jer je euforija bila prejaka. Sinatra je krenuo s otvorenim napadima na njih. Presley mu je govorio da ohladi. Sinatra ih je ipak poslije prihvatio, te je izjavio da mu je najbolja ikad napisana pjesma “Yesterday”.

Mislite da će se ponoviti euforija slična ‘beatlemaniji’?
Hoće. Svake desete generacije se to mora dogoditi. Jer dogode se ljudi koji krenu pisati kao da se u glazbi ništa dosad nije napisalo. Meni je samo krivo to što ima dosta mladih glazbenika koji danas ne znaju tko je David Bowie, koji nisu naslušani. Oni imaju talent, ali ne znaju tko je Miles Davis, Hendrix, Led Zeppelin, Clapton, Cocker… fali mi kod ljudi ta glazbena edukacija.

Mislite da nenaslušanost ima i pozitivnih strana?
Mislim da ima, jer se ipak radi o tabula rasi, te se nova znanja tek upisuju. Ali fali mi ta glazbena edukacija.

Dobili ste nekoliko Porina zaredom. Kako ste se osjećali kad ste dobili prvi, a kako kad ste dobili zadnji?
Prvi Porin su mi dodijelili Let3 koji su bili u starim, proširenim muškim gaćama s prorezom za pišu. Mi se znamo iz perioda Doriana Graya i bilo im je jako drago zbog mene. Ja sam bio izvan sreće. Treći i četvrti put kad sam ga zaredom dobio osjetio sam da sam malo dosadio kolegama. Ali, mislim da je razlog zašto sam ja drag svojim kolegama ne samo moje pjevanje, već i običan način na koji ih pozdravim, način na koji vide da sam ja normalna osoba kojoj je stalo do drugih ljudi, moj način ophođenja s njima.

Mislite na općenitu kulturu i simpatičnost u međuljudskim odnosima? Primjerice, razoružavajuće topao način na koji je Vama prilikom upoznavanja prišao Toše Proeski?
Tako je, baš to! Toše je bio proizvod određenog vremena, ali je bio fantastičan muzičar. On je možda bio najbolji muzičar koji se na ovim prostorima pojavio. On je bio bolji od mene. Pokazao je dominaciju nad mikrofonom… to nije bilo samo pjevanje, već pomaci, način na koji prilaziš mikrofonu, koliko mu prilaziš. Ne samo da je dečko bio nevjerojatno kulturan i pristojan – što ljudi vole – nego je bio i genijalan muzičar.

Kada se vratite doma u Istru jeste li ponosni ste što se Vaše ophođenje prema drugim ljudima nije promijenilo?
Da, ponosan sam. I moji frendovi znaju da se ja nisam promijenio.

Što je s neobjavljenim materijalom koji ste u Švedskoj snimili s Tinijem Vargom?
Ima jedna pjesma naslova “We’ll Always Be Friends” za kojom je poludio menadžer grupe ABBA. Nama je Air Music tada bio ponudio i novce, ali Tini nije bio u stanju nastaviti raditi. Od Tinija Varge sam naučio što je to glazbeni studio. Ja sam u njegovom podrumskom studiju u Stockholmu spavao. Moj krevet bio je ispod miks pulta.

Kako je bilo pjevati na drugom albumu Ekatarine Velike?
Tad sam istovremeno radio na tom albumu i na albumu “Signali u noći” grupe Film. Cijeli EKV – a znam ljude iz svih postava – dolazio je na sve naše koncerte i bili su u prvim redovima, bili su naši najveći fanovi. Bajaga i njegovi Instruktori i Oliver Mandić također su bili u našoj publici te su voljeli što mi radimo. Mi smo bili glazbenici za glazbenike. Kad sam pjevao na albumu EKV-a imao sam odriješene ruke: radio sam gitare, basove, back-vokale, pomagao u aranžmanima. Jer mislim da ukoliko se ne surađuje, nema razmjene znanja.

Muziku podržava