S Massimom Savićem nalazim se u kafiću Playlife u zagrebačkom naselju Vrapče. Na istom mjestu glazbenik je prije tri mjeseca održao koncert nazvan “Unplugged na jastucima“.
Zadnji put sam s njim pričao prije više od godinu dana, a od tada se promijenilo mnogošto. 
Izašao mu je novi album “Dodirni me slučajno“, održao je dva ‘valentinovska’ koncerta u Tvornici koji su zabilježeni na live CD-u objavljenom u povodu Dana prodavaonica ploča 21. travnja 2012., primjetan je ogroman pomak u scenografiji i rasvjeti njegovih koncerata… Također, upravo se navršava trideset godina od izdanja prvog albuma bivše mu grupe Dorian Gray. A i novi koncert u Tvornici za Dan zaljubljenih. Tema za razgovor ima i previše. Palim diktafon i pitam ga:
Kakav je bio osjećaj biti početnik na glazbenoj sceni prije trideset godina?
Meni je majka ostala u Istri, a kad sam stigao u Zagreb imao sam svoj jadni učenički kredit taman dovoljan da se plati nekakav smještaj i nešto malo hrane. Da bih kupio nešto ekstra, komad odjeće ili opreme, trebao sam raditi. Radio sam raznolike poslove, neke preko učeničkog servisa, neke preko studentskog. To je bilo strašno naporno, radio sam u ciglanama, kao roadie na nekim koncertima. Primjerice, radio sam kao roadie na koncertu Leb i sol, a danas sam prijatelj s Vlatkom (Stefanovskim, op.a.) i ostalima iz benda… Ali tada su oni bili jak bend koji je punio malu dvoranu Doma sportova.
Video uradci su Vam također zanimljivi: od novijeg, noirovskog, “Za jednom kapi čistog života” do onih starijih. Koji su Vam dragi filmaši?
Čitav francuski val mi je drag. “Lift za gubilište” mi je i dan-danas jedan od omiljenih filmova. Polanski, Spielberg, Huston… pa do Johna Forda. Ali Chaplin je ipak najjači od svih, on je na prvoj poziciji. On je najtalentiraniji čovjek koji je zadesio Hollywood. Film je također vrlo bitan dio mog života. Svi moji spotovi znaju biti interesantni, zato što odabirem interesantne ljude s kojima ću raditi. Dosad sam najviše radio s Gonzom s kojim se najbolje razumijem.
Kako je došlo do raspada Doriana Graya?
Vrlo jednostavno. Jednom smo se vraćali iz Švedske gdje smo potrošili previše dana za snimanje albuma. Producent nam je rekao da mu je to sve bezveze i da treba sve ponovo, a to ponovo se plaćalo. U Jugotonu u Zagrebu su nam rekli da će oni platiti polovicu, a ostalo ćemo morati mi. Tako da smo morali raditi mnogo koncerata besplatno, samo za dnevnice… Sjećam se, menadžer nam je bio Marijan Crnarić koji je dogovorio četrdesetak koncerata po cijeloj Jugoslaviji, i mi od toga nismo dobili ništa. A kad bend toliko radi i ništa ne zarađuje onda kreću trzavice i loši odnosi. Ja sam tada izgubio glas, članovi benda mislili su da mi se nikad neće vratiti i krenulo je raspršivanje.
Koja je razlika u nastupanju s Dorianom Grayom i solo nastupu kao Massimo?
U nastupu nema nikakve razlike, zato što ja i danas sviram gitaru na koncertu kad zatreba i svoj bend osjećam kao svoj bend. Oni nisu skriveni u nekom kutu. Važni su svi: Pipo na gitari, Marko na violini, Sale na klavijaturama, Popov na udaraljkama, Marko na bubnju, Delač na basu… Svima im govorim da zgrabe prostor i da se kreću više od mene.
Ovdje, u Vrapču, ste 15. rujna 2012 održali koncert “Unplugged na jastucima“; koja je glavna razlika akustičnog i električnog nastupa?
Akustično izvođenje je puno tiše. A kad je stvar tiha, onda se i najmanja greška čuje, tako da je ‘unplugged’ uvijek izazov. Tu svatko može u bilo kojem trenutku razlučiti što koji instrument svira. Dok kod električnog izvođenja greška se može dogoditi, ali je publika neće primijetiti jer će se utopiti u masi zvuka.
Kako odabirete pjesme koje ćete prepjevati: zašto baš Štulićeva “Gracija”, Stublićeva “Zamisli život u ritmu muzike za ples”…?
Ne znam. Ja nisam imao sastanak s ljudima iz Aquariusa gdje smo selektirali iz većeg broja pjesama onaj finalan koji ću prepjevati. To su pjesme koje ja osobno volim i ciao! A ako je tako, i ako ih volim izvoditi, onda one postaju moje. Jedino ako te pjesme smatraš svojima, onda ti publika neće zamjerati što si ih obradio. Primijetio sam da su mnogi nakon mene pokušali napraviti album obrada, ali nisu uspjeli. To je vrlo klizak teren i to moraš raditi s puno ljubavi.
Prošlo ljeto sam Vas gledao u jednoj diskoteci u Biogradu na Moru. Bas koji je lupao u obližnjem klubu izbacivao Vas je iz takta i jako je smetao. Na kakve ste još probleme znali nailaziti nastupajući na sličnim mjestima?
Mi vrlo rijetko nastupamo u diskotekama; u Biogradu je bio nastup na otvorenom, i na to radije pristajemo. Od sto naših nastupa možda se tri dogode u diskotekama. Ne volim previše te nastupe jer oni kreću oko jedan sat u noći. To je vrijeme u kojem svakom normalnom glazbeniku erekcija već pada (metaforu je popratio laganim pokretom ruke odozdo prema dolje). Tada nismo toliko nabrijani za svirku koliko bi trebali biti. Tada treba iz sebe izvući posebnu snagu i napraviti dobar nastup zbog ljudi koji su još tu. Jasno da je meni draži koncert koji počinje u 21 sat. Ali i na takvim mjestima zna se dogoditi dobra publika, dobar koncert. Na mojim koncertima nema zalutalih: tu dolaze ljudi koji znaju što žele čuti.
Na generalnoj probi koncerta održanog ovdje u Vrapču puno ste se konzultirali sa suprugom. Koliko Vam ona pomaže u karijeri?
Jako puno. To je osoba kojoj najviše vjerujem. Ton-majstori s kojima radim navikli su se na to da ja imam enormno povjerenje u svoju suprugu pa ga imaju i oni. Tako da često ona konzultira tonce o zvuku kakav trebamo dobiti. Mi smo bend koji je vrlo lako miksati, ali i jako lako zeznuti! Ma da, ja puno, puno slušam svoju suprugu, ali i svoju kćer.
Zašto gitarist Željko Romac više ne svira s Vama?
On već dugo ne svira s nama. On ima veliku sreću jer ima firmu koja posluje vrlo dobro i uvijek je bilo pitanje što će biti ako mu se posao razvije. On je magistar ekonomije, a ima i završen Agronomski fakultet, tako da je često bio na putu. Onda se u jednom trenutku dogodilo da od dvanaest koncerata ne može doći na jedanaest. S bendom sam tad imao priču da imamo jedan tip aranžmana kad je Željko s nama, a drugi kad ga nema. I to je bio veliki pritisak koji je trebalo okončati.
Kako ste zadovoljni live albumom snimljenim u Tvornici na posljednjem koncertu održanom za Valentinovo?
Ja sam ga miksao s Filipom Vidovićem i zadovoljan sam. Na snimci se čuje zvuk Tvornice i to nisam htio kastrirati.
U jednom nedavnom intervjuu izjavili ste da je Vaše “muziciranje već doseglo perfekciju, tako da sada možete mnogo više vremena posvetiti scenografiji i rasvjeti”?
Ako u YouTube upišete “Massimo – Siđi do rijeke” vidjet ćete početak koncerta u beogradskom Sava centru. I na mom službenom Facebook profilu možete pogledati snimke s koncerta održanog na Križankama 21. rujna. Počeo sam surađivati s Renom na lightu, i s Klifom koji radi projekcije. Tako da će ovo u Tvornici biti nešto posebno. Naravno, sve to ja moram financirati, ali to me jako veseli. Ali baš me smetalo to što nitko od kritičara iz Sava centra nije primijetio. Mislim da više ne postoji suvisla koncertna kritika.
Kako ste zadovoljni pristupom glazbi na Muzika.hr?
S nekim izvještajima se slažem, s nekima ne. Ali smatram da nitko više ne piše suvislu koncertnu kritiku! To ne znači popljuvati neki koncert ako on nije dobar – govorim o kritikama kakve su nekad pisali Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, gdje se na jedan ‘šiba’ način bendu napiše gdje bi se trebao kretati. Danas se površno piše o određenom koncertu: koliko je bilo ljudi, jesu li fanovi vrištali, koliko je bilo biseva i – ciao.
Kako bi publici najavili novi koncert u Tvornici za Valentinovo?
Za sada ulaznice idu duplo bolje nego prošle godine. Ja nikog ne pozivam da dođe pogledati nešto što je vidio prošle godine – to je ‘passe’. Ono što će ove godine vidjeti jest: ja na gitari i nekakav spoj akustičnog koncerta koji smo radili ovdje u Playlifeu, i električnog koncerta u Tvornici. Zvuk koji bi se u Tvornici mogao dogoditi bit će sličan onom zvuku koji su 10 000 Maniacs dobili kad su obradili Patti Smith.
