Čovjek koji je preživio svađe Joeya i Johnnya Ramonea, osim njih nadživio i Dee Deea, danas nastavlja tamo gdje su The Ramonesi stali i bez imalo kajanja ali i emocija pomalo pretenciozno i, dakako, svjesno svoje veličine, mehanički progovara o bendu koji je promijenio glazbu, dok na pitanja o trećem nastupu u Hrvatskoj jednostavno – ignorira. Bubnjar benda koji je više od institucije punka, Marky Ramone…
Evo, za početak, kako stvari zapravo stoje s jednim od tvojih posljednjih bendova Osaka Popstar? Čuli smo svakakve glasine, ali ništa službeno potvrđeno.
Ne bih o tome. To je jedna greška, jedan loš bend iz kojeg sam izašao, a naposljetku su se i raspali, samo što to nije službeno. 
U redu – pošteno. A u kojoj si ti fazi trenutačno?
Uh, radim puno toga, od dee-jayinga, turneje do radioemisije. U principu me te tri stvari najviše okupiraju.
Smeta li te što su mnogi mediji naveli počasni ulazak u Rock and Roll Hall of Fame kao poticaj za ovu turneju?
Ne znam samo odakle im te informacije. Ma to su gluposti jer sam na turneji zbog glazbe i posla kojeg volim. Volim svirati i uživam u tome, a pjesme koje odrađujem na turneji jednostavno su predobre da bi bile zaboravljene.
Postoje nove generacije mladih obožavatelja koji jednostavno nisu imali prilike čuti The Ramonese uživo. Kako sam jedini član koji im to može pružiti to mi je naprosto užitak.
Tijekom karijere benda među vama je bilo mnogo netrpeljivosti, kompeticije i tenzija, posebice između Johnnya i Joeya. Kako danas gledaš na to?
Stvar je u tome da je uvijek postojalo nešto između njih dvojice (Joeya i Johnnya Ramonea), gotovo mržnja koja je proizlazila iz ljubomore. Uvijek bih se nalazio među njima kao netko tko ih je pokušavao smiriti, a to sam činio sve do njihove smrti nadajući se da će to već jednom prestati.
Odrasli su zajedno, uvijek u svađi, ali zanimljivo je kako to nikada nije negativno utjecalo na našu glazbu. Kako smo Dee Dee i ja bili iz očitih razloga izvan sfere, jednostavno bi se micali, no uvijek je bilo nesuglasica i svađa.
Ali, naposljetku su prevladali oni dobri trenuci što se najbolje vidi iz dokumentarca i on prikazuje koliko smo se zabavljali kao jedna obitelj.
Kako je to utjecalo na atmosferu na pozornici?
Od 2200 koncerata koliko smo odradili, doduše sa mnom u bendu oko 1800, svaki je nastup bio važniji od razmirica koje su bile dio svakodnevice. Ipak, volio bih da su se pomirili prije negoli je Joey umro.
Spomenuo si riječ ‘obitelj’. No u jednom je trenutku Johnny izjavio kako ga nije briga za smrt Dee Deea i Joeya te kako će on sad uživati slavu. Nije li to pretjerano i bezosjećajno?
Mislim da je Johnny htio reći kako nema razloga biti licemjer nakon njihove smrti jer ionako nije pričao s njima neposredno prije. S moje je strane to pregrubo i osobno ne vidim situaciju na takav način, ali opet, to je Johnny.
To je zapravo pokazatelj koliko je duboko ukorijenjena ta mržnja do koje je došlo.
Unatoč mržnji i nesuglasicama koje su se protezale gotovo trideset godina, naslijeđe The Ramonesa neosporiva je činjenica. Kako to objašnjavaš?
Od 1996. kada smo odradili posljednji koncert, snimio sam deset studijskih albuma, bend je za sobom, osim glazbenog materijala, jedno mnoštvo obožavatelja koji su nakon razilaženja i smrti ove trojice zahtijevali da se pjesme sviraju.
Dobivao bih zahtjeve putem pisama ili e-mailova na koje je bilo jednostavno odgovoriti – sposoban sam i spreman nastaviti s The Ramonesima.
Kako si spomenuo 1996., godinu kada ste posljednji put nastupili kao bend, možeš li se prisjetiti kako ste se kao bend tada osjećali znajući da je kraj?
Prvenstveno smo osjetili olakšanje. 22 godine sviranja je bilo za nama u kojima smo postavili temelje svoje vizije i glazbe, formirali punk-rock i utvrdili ga. U tome smo trenutku odradili najbolje što smo mogli i to je to.
Koliko su samostalne turneje ogled originalnih The Ramonesa?
Ovo svakako nisu The Ramonesi, ali kroz cijeli niz nastupa ovih posljednjih nekoliko godina činim sve jednako onome ranije i pritom mladoj ekipi u majicama s pokazati kako smo zvučali, no zvučalo je drukčije. Primjetno drukčije jer za razliku od nekada, danas oni koji sa mnom rade zapravo i uživaju u tome.
Ljudi koji rade sa mnom na ovome jednostavno uživaju u svakome trenutku, što bih volio da je bio slučaj The Ramonesa.
Želiš li reći da je danas možda i bolje?
Ha-ha… Hm… U svakom slučaju želim reći da postoji velika vjerojatnost da nije bilo svih tih silnih svađa, možda ne bi ni bili toliko dobri – a bili smo dobri.
Zar su svađe bile pokretačka energija?
O, vrlo vjerojatno! No, bitno je ponovno naglasiti da se one nisu prenosile na pozornicu ni u jednom trenutku. Možda se netko agresivnije izrazio kroz svoj instrument zbog određenih problema, ali to je tada zvučalo dobro.
Jesi li doista svjestan utjecaja vaše glazbe na mlade koji sada upijaju The Ramonese iako se nisu ni rodili dok ste harali scenom?
O, pa to je jako lijepo i zapravo mi je čast vidjeti mlade ljude pred sobom na koncertima, jer time pokazuju koliko im je stalo i na taj način vidiš koliko si utjecajan.
Recimo, na brojne mi koncerte dolaze roditelji sa sinovima u kožnjacima i jednostavno moraš biti ponosan na sebe, ali i na sve ono što smo učinili kao bend.
Kako vidiš glazbenike koji obrađuju vaše pjesme? Smeta li te to?
Ako oni to čine na sebi svojstven način onda je to lijepo, a još mi je više drago kad se naše pjesme obrađuju u nekom sasvim drukčijem žanru od punka. Poruka je ista i ona ostaje – samo drugi stil i žanr.
Jedna od upečatljivijih svakako je “KKK Took My Baby Away” u verziji Marilyna Mansona. Koliko mi je poznato, nisi bio baš oduševljen pjesmom, iako ju je publika odlično prihvatila.
U početku mi je bila očajna, stvarno mi se nije nimalo svidjela, ali s vremenom sam ju zavolio, iako puno više preferiram omiljenu mi “Blitzkrieg Bop” Roba Zombiea ili izvedbe Eddiea Veddera, koji se pojavio na našem posljednjem koncertu u kolovozu 1996. kao 22-godišnjak.
Puno je kontroverzi oko samog nastanka i značenja “KKK Took My Baby Away”. Možemo li napokon doznati pravu istinu?
Nema tu previše mudrosti – KKK je, dakako, Johnny, a pjesmu je napisao Joey u vrijeme kad mu je ovaj preoteo djevojku. Ali Lindu je ipak volio najviše od svega do same smrti.
Nemoguće je zaobići i The Clash, s kojima ste doista puno koncerata odradili. Sjećaš li se nečeg posebnog od suradnje s njima?
Predivno je bilo s njima svirati. Joe Strummer i ostatak benda bili su nevjerojatni ljudi. Iako je njihova varijanta punka bila politički obojena, što je bilo tipično za Englesku tog vremena, vrlo smo se dobro snašli u toj kombinaciji koja se pokazala fantastičnom. Nebrojeno su nam puta rekli kako postoje i sviraju upravo zbog The Ramonesa.
U to si vrijeme imao problema s alkoholom, ali nakon što si se ostavio tog poroka, sve je glatko teklo, za razliku od ostatka benda koje su upravo alkohol i droga odnijeli prerano. Ne vidim logičan ishod jer si spomenuo kako ste bili ‘obitelj’ koja je sve vrijeme provodila zajedno.
Razlika je poprilično velika jer sam ja u jednom trenutku ostavio glazbu i glazbenu industriju iza sebe, zaposlio se i okusio pravi život. Radio sam osam sati dnevno nešto što nije bilo nimalo blizu glazbenoj industriji i tada sam shvatio koliko sam zapravo sretan. Spomenuo si sve nas. Moram ti reći kako smo apsolutno svi cijelo vrijeme za Dee Deea smatrali da je ‘čist’.
Naposljetku, ne smijemo zaboraviti legendarni hrvatski punk-rock bend Psihomodo pop koji su već nastupili kao support The Ramonesima, a isto nas očekuje prije tvog nastupa. Jedan su od najvećih hrvatskih bendova i nikad nisu osporavali utjecaj The Ramonesa. Znaš li išta o njima?
Ha-ha, ne baš… Ne, ne znam ništa, ali se nadam kako ćemo se upoznati, a možda uspijem i užicati CD, a kako imam glazbeni program na Siriusu, mogao bih i pustiti ako budu dobri kao što kažeš.
