Nešto prije samog zagrebačkog koncerta, porazgovarali smo sa oličenjem grupe Helloween – jedinstvenim, nezamijenjivim i neponovljivim, najotkačenijim basistom današnjice Markus Grosskopfom! Iznio nam je svoje mišljenje o metalu danas, rekao par riječi o najnovijem albumu – “Keeper Of The Seven Keys – The Legacy“, a dotakli smo i teme o njegovim tetovažama i sposobnosti upijanja alkohola.
Helloween su započeli s radom u prvoj polovici osamdesetih, do danas je prošlo više od dvadeset godina. Možeš li nam reći što sprečava bend da i sada, nakon toliko godina svira istim stilom kojim su i započeli karijeru?
Ako se mene pita, razlog je tome želja za nastavkom, za stvaranjem još muzike, i to tako da se ne izgubi kreativnost, da se bude jedinstven i također da se pokaže da smo još uvijek sposobni nešto postići. Dosta je teško objasniti, to naprosto dolazi iznutra, ta želja za stvaranjem nečeg različitog, specifičnog. Nakon jedanaest, dvanaest, trinaest albuma pravi je izazov napraviti nešto dobro i sa svakim albumom pokušati prestići njegovog prethodnika. Ali, unatoč tome, uvijek je tu ono nešto što te tjera naprijed.
Znači, smatraš da Helloween još uvijek ima nešto za reći i stvoriti u ovom obliku?
Naravno! Sada imamo drugačiju postavu, a time i brojne utjecaje s kojima možemo raditi, koji nam mogu poslužiti u kreiranju svakog sljedećeg albuma. Tako da je stalno zanimljivo, svirati s drugim ljudima i to. Te promjene u line-upu su mijenjale i čitavo viđenje stvari, a u našem je slučaju to uvijek donjelo nova nadahnuća jer tko god je došao, sa sobom je donio mnoštvo novih ideja na koje onda sam sebi kažeš: “Wow, ovo će bit cool!”
Možeš li napraviti nekakvu usporedbu između metala, onog otprije 20-25 godine i ovoga danas? Da li ti se sviđaju ove današnje brojne grane, posebno ekstremnog metala?
Pa ne znam, jedan od mojih all-time najdražih albuma je Soilworkov “Figure Number Five”. Jako mi se sviđa to što miješaju svakakve utjecaje. Posebno je to što kombiniraju vrlo moderne stvari kao što su vrištanje, deranje i ono ‘uuurrrrggghhh’, a također imaju i vrlo heavy gitare, vrlo heavy rifove i moderne beatove, ritmove i moderni zvuk. A ipak, s druge strane imaju melodičnost i koriste vrlo, vrlo stari zvuk klavijatura i imaju brojne gitarske solo dionice. Taj album je po meni najbolja kombinacije svega onoga što danas postoji u metalu, mnogih zanimljivih stvari. Zato mi i je najdraži. Jer ono, ako čujem samo dernjavu ili cijelo vrijme jedno te isti zvuk, to mi brzo dojadi, a u ovakvoj kombinaciji dosade nema.
Hoće li Helloween ikada koristiti takvu vrstu ekstremnih motiva?
Pa, možda, ne mogu reći, što bude, bude. Kad god trebamo, kad god tražimo neku ideju prikladnu pjesmi koju imamo, ovisno što točno treba pjesmi, uvijek ubacimo nešto novo, bio to specifičan način sviranja gitare, bubnjeva ili nešto takvo. Ako pjesma plače za tim, zašto ne?
Takvi ekstremni stilovi danas su mnogo rašireniji nago heavy ili power metal. Prije tri tjedna ovdje su bili Children Of Bodom koji u bazi i imaju nekakav heavy metal… (Markus upada usred rečenice)
Da, ali oni imaju taj neki svoj stil kojim privlače i šire mase. Imaju vrlo dobre rifove, odličan ritam i takve stvari pa mogu razumjeti zašto ih ljudi vole. A tu je i furanje na agresiju, kao što je i u punku bilo kad sam ja bio u tim vodama, iskoristiš agresiju kad vidiš da to ljudi vole. Ja recimo ne bih nikad takvu muziku stvarao, ona mora biti malo više melodična i harmonična. To je naprosto moj osobni ukus, ali definitivno razumijem zašto oni to rade.
Novi album “Keeper Of The Seven Keys” zove se “The Legacy”. Prva dva “Keepera” izašli su jedan za drugim u vrlo kratkom razdoblju i postoje neke stvari koje jesu stvarna ostavština Helloweena za starije generacije. Kad ste započeli s radom na albumu, jeste li planirali napraviti dvostruki album ili je ideja došla tek kasnije?
Imali smo tonu materijala, pa smo pomislili da je tako nešto odlična ideja. “Keeperi” 1 i 2 su otpočetka trebali biti jedan dvostruki album, ali nam diskografska kuća nije dozvolila takav potez. Tako da smo ovaj put, čim smo vidjeli koliko materijala imamo, pomislili da bi bilo zgodno da to stavimo na dva diska. Pogotovo zato jer sada nije bilo nikog tko nam je govorio: “Ne, ne možete napraviti dvostuki album.” Na ovom “Keeperu” je tako ostvarena ideja koju smo imali za prva dva.
A kakve su bile reakcije fanova na ovaj nastavak “Keepera”? Posebno me tu zanimaju oni stari fanovi, da li su zadovoljni s “The Legacy”?
Mislim da su poprilično zadovoljni, dosad još nismo imali ni loših kritika ni ničeg takvog. Fanovi su ovo prihvatili kao nastavak “Keepera” i čini se da se svima sviđa. Danas je užasno teško napraviti album koji bi mogao pokrenuti neku stvarno veliku revoluciju jer sve je već napravljeno, većina stvari. Naš cilj nije ni bio pokretanje tako nečeg, jer je zapravo to napravljeno s prva dva “Keepera”. Od “Legacyja” nismo očekivali takav učinak, da započne novu revoluciju; ne, željeli smo da ga ljudi prihvate kao sljedbenika.
Ali zašto onda “The Legacy”? Zašto ne “Keeper 3”?
Zato što može stajati za sebe. Da, povezan je s “Keeper” pričom, on i je “Keeper” priča, ali bilo bi prejednostavno nazvati ga “Keeper 3”. (smijeh)
Kada ste točno odlučili stvoriti “The Legacy”?
Prije nego što smo uopće počeli sa snimanjem, prije negoli smo počeli pisati pjesme.
Znači, negdje nakon izlaska posljednjeg albuma? (o.p.a. “Rabbit Don’t Come Easy”)
Da, zapravo kad smo bili na turneji u Japanu. Michael je rekao: “Ajmo, fore radi!”, a i postava je bila stabilna i povezana, i bilo je puno razumijevanja među svima u bendu. A s takvim line-upom bilo je vrlo lako zamisliti kreiranje trećeg “Keepera”.
Rekao si da je postava bila stabilna, međutim Stefan je otišao!
Da, ali tad smo već bili usred procesa. Započeli smo i sve je bilo u redu, ali onda se ispostavilo da on ima drugačije ideje od onoga što smo mi htjeli.
I, da li ste sad zadovoljni s Danijem?
Da i to vrlo! Pa i čut ćete ga večeras. Odličan je.
Ok, a što nam možeš reći o coveru albuma?
Coveru? Da, nekako je malo moderniji s tom ženskom s dva lica i Keeperom i svim.
Ima li tu nekakve simbolike?
Da, naravno, cijela priča je simbolična. To može biti svašta, dobro i zlo, Bog i vrag, mogu to biti neki čuvari koji će spasiti ljudski rod. Tko to može biti? Čak i Isus. Lako je izvući nekakvu priču iz toga i zapravo svatko može imati svoju priču. A sedam ključeva, to mogu biti sedam svjetskih čuda. Bilo što, sve je vrlo otvoreno za svakog pojedinca i njegovo osobno viđenje. Ali zapravo sve je to o dobru i zlu i tome da svi mi imamo izbor. Uvijek možeš reći da ili ne, iako je nekada teško odabrati ono pravo, jer zapravo nikad ne znaš što je dobro, a što loše. Ali nakraju moraš odlučiti. I otud ova cijela priča koju smo stvorili.
Spomenuo si zlo, Boga, te mnoge moralne stvari, pa misliš li da postoje neka opća viđenja svijeta ili filozofija koja povezuje fanove i glazbenike?
To je teško pitanje. Ja nisam ni filozof ni svećenik, na to si pitanje svaka osoba treba sama odgovoriti, jer svatko ima svoj put, svoju filozofiju. Naravno da nas povezuje nešto, a to je sama muzika, ali i neka gledišta, posebno ono o različitosti. Oni (o.p.a. fanovi) žele biti drukčiji, ne žele biti kao njihovi roditelji, uvijek je to tako, nekakva revolucija, nekakav osjećaj koji te vuče da budeš drukčiji od društva i pokažeš mu da ne želiš živjeti kao ono, da ne želiš nosit istu frizuru kao svi, da želiš raditi druge stvari osim posla. Iako, na kraju dana, svi moramo imati poslove da bi zaradili, da bi prehranili obitelji. To je ta revolucija koje više nema kad odrasteš i pogledaš neke stvari malo više usredotočeno. Ali taj je osjećaj ono što nas sve povezuje.
Pitam jer se metal pojavio kao sljedbenik rocka i onog r’n’r osjećaja koji je vladao u šezdesetima, prije je sve to predstavljalo borbu protiv rata, nasilja, rasizma, ali danas metal se dosta podvrgnuo tome.
Imate li demokraciju? Da li to zaista funkcionira ili samo kažete da je to najbolji način življenja u velikom društvu? Ja se ne slažem sa svime. Ali moraš naći svoj put, imaš izbor, ili ćeš činiti sve za društvo ili prijeći granicu legalnosti i isprobati s različitosti. Učinak velikog društva nije taj da svi budu zadovoljni, to je samo traženje načina na koji svi mogu živjeti zajedno. A to ne znači da to veliko društvo ima nekakav dogovor gdje je sve jasno i stabilno. To je vrlo teško pitanje, ne može se reći, nema pravog odgovora.
Ok, ajmo onda na nešto lakše. U zadnjih par godina imate nove članove, pa mi reci, mogu li oni popiti kao što ti možeš?
(smijeh) E vidiš, na ovo je lako odgovoriti. Nitko ne može popiti kao ja! (smijeh) Ali to ne znači da pijem svaki dan. Nekad kad počnem, ništa me ne može zaustaviti, pa pijem i pijem.
Znači ti si prvak benda u tome?
Pa nemamo natjecanja, nikad ne kažem: “Moraš pit sa mnom”, nikad nikog ne forsam. Ja samo sjedim i radim ono što volim i onda to neke ljude može nadahnuti (smijeh). Ali nikad ne bih nikog prisiljavao jer ne želim to pretvoriti u natjecanje. Činim to da se opustim i uživam s vremena na vrijeme, pa mi je glupo nekog prisiljavati da uživa. Neki vole popiti, pa onda dođu, a ja očito imam neki talent koji ih nadahnjuje da dođu i lijepo se zabave (smijeh).
Da, u Zadru si pokazao svoje umijeće (smijeh). I ti i Weiki. Koliko se uopće sjećaš te noći?
Pa, sjećam se glavobolje (smijeh).
Znači Zadar ti je lijepa uspomena?
Da, bilo je super. A kada imam lijepu večer, onda sam super raspoložen.
Još samo nešto, koliko si vremena proveo radeći sve te tetovaže?
Uf, sate i sate, možda par dana, čak tjedana.
Imaš li najdražu tetovažu?
Nekoliko njih. Zapravo to je sve jedna tetovaža jer su sve one povezane.
Za kraj, reci nešto hrvatskim fanovima.
Puno pozdrava i veliki cheers!
Intervju je rađen s kolegama s Radia 101 i Cmar-Neta.
