Marko Perica (Tak): “Čini mi se kao da netko namjerno ‘zaključava’ rock i urbanu scenu u Hrvatskoj”

6324

Marko Perica je svoju glazbenu karijeru započeo početkom ’90-ih još kao tinejdžer u bendu Veliko plavo s kojim je svirao u mnogim legendarnim zagrebačkim klubovima poput Lapidarija i Kulušića prije njihovog zatvaranja. Tada se malo po malo ekipa raspala, ali Marko je ostao u glazbi kao spisatelj, producent, studijski glazbenik…

Proteklih nekoliko godina ponovno je okupio staro društvo te su praktički odmah uslijedili prvi uspjesi, a najviše na čast im ide velika povratnička turneja Majki gdje su otvarali koncerte kao predgrupa. Ove godine njegov bend Tak je uspio izdati svoj hvaljeni prvijenac “Otisak“, dok sljedeće godine slijedi velika turneja po regiji.

A tu je i Rokaj fest, čiji je Perica začetnik i koji svake godine postaje sve veći i jači, a cijena ulaznica je najpovoljnija za takvu vrstu manifestacije u nas i nema namjeru ići prema gore.

Prilikom našeg posljednjeg intervjua još si svirao u bendu pod imenom Lot Lov? Što se dogodilo s njim? Kako se transformirao u Tak?

Lot lov je u javnosti bio malo krivo protumačen, on je zapravo bio projekt. Danas možemo reći da se radi o istoj stvari, samo što se sada zove Tak. Mi u to vrijeme još nismo imali definirano ime, a otvorila nam se famozna mogućnost da idemo na turneju s Majkama.

Dečki su nas čuli na jednoj, možemo to reći garažnoj, svirci i oduševili su se nama te nas pozvali na povratničku turneju što je s naše strane bilo nemoguće odbiti.

Tada smo si na brzinu morali nadjenuti ime jer ne možeš izaći bez imena, pa je nastao Lot lov što nam je bilo ‘radno’ ime do završetka turneje i rada u studiju.

Otkud baš ime Tak?
Meni je jako drago što nas u ovih šest mjeseci od izlaska albuma i publika i kritika prepoznaje kao zagrebački bend jer smo mi to htjeli i pokazati. Nije sad to na principu nacionalne osnove, mi smo Zagrepčanci ili nešto slično, nego smatram da svatko treba pričati o onome što ga okružuje.

Muziku podržava

Bila bi velika glupost da ja pričam o otočkim problemima ili o slavonskoj ravnici, kada sam u Zagrebu i okružen ovim betonom, sa strukturom ljudi koja tu obitava i egzistira. Svi u bendu su iz Zagreba, stari smo prijatelji, može se reći da je to neka kvartovska spika, a sam taj ‘tak’ je izvučen iz našeg slenga, zagrebačkog govora.

Npr. ‘Kak si? Pa tak sam.’… Bilo nam je to jako fora, a smatram da je to ime i marketinški jako, daje neku iznimnu energiju.

Na glazbenoj sceni si već 15-tak godina i kako si tek nedavno uspio izdati svoj prvijenac?

Moram reći da su te ’90-e bile jako teške godine, rat nas je definitivno stigao, kad bi se nešto počelo osnivati odmah bi se i raspalo, ali mogu reći da sam ponosan u jednom dijelu na to vrijeme. Tada smo se zvali Veliko plavo i uspjeli smo zahvatiti zadnje svirke u legendarnim zagrebačkim klubovima kao što su Kulušić i Lapidarij. Dan danas se sa smješkom sjećamo tih gaža jer su tamo prije nas svirali svi naši uzori, razni kultni bendovi…

Mi smo bili jedni od zadnjih izvođača, zatvarali smo sezonu, a poslije tog su se ugasili ti klubovi. Tada je došao rat i sve je stalo. Jednostavno nije bilo mjesta za svirati, čak niti snimiti neki materijal, u Zagrebu su bila tri studija koji su naplaćivali po enormnim cijenama.

Kasnije sam shvatio da se sve to ne dešava slučajno, da svaka stvar ima svoj razlog, pa sam imao dosta velik period da sazrijem u svakom pogledu, kao čovjek, kao glazbenik… Što se tiče samog ovog albuma, za njega smo imali 40-tak pjesama od kojih smo ostavili 11, a mnoge su pjesme bile baš iz tog razdoblja. Od njih su uspjele dvije pronaći svoj put do albuma, znači to su pjesme koje sam napisao sa nekih 16-17 godina.

Cijeli taj period između tih bendova ostao sam uz muziku, bavio sam se produkcijom, pisao i snimao za druge i slično, postepeno sazrijevao, da bih mogao postići ono što danas imam, a to je bend Tak i prvi album “Otisak“.

Što bi onda rekao, koliko ste intezivno radili na albumu?
Prije svega, kad pišem pjesme, ja to ne smatram kao domaću zadaću u stilu ‘sad ćemo snimati novi album, pa treba sjesti i napisati desetak skladbi’… Ja pišem skoro svaki dan, dosta toga ostane, dosta toga u početku bacim jer ne zadovoljavaju moje osobne kriterije, a najkritičniji sam kod tekstova. Danas imam tekstova za barem dvije knjige, a nadam se da će jedna knjiga uskoro i izaći jer je trenutno odgođena za sljedeću godinu radi izdavača.

Moj proces pisanja traje konstantno, radi se, snima se, ideje se uvijek rađaju, a što se tiče samog ovog albuma, on se počeo slagati još tamo negdje u jesen 2006. kada smo se ponovno i oformili. Moram reći da smo imali jako veliku sreću što smo na raspolaganju imali studio kojeg smo mogli koristiti, što je velika privilegija u odnosu na druge bendove. To je studio našeg producenta koji nam je ujedno i veliki prijatelj. Sama procedura snimanja je trajala šest mjeseci, od početka ljeta 2007. pa na dalje.

Zar se album nije prvotno trebao zvati “Običan grad i neobični ljudi”? Otkud promjena imena?
Naš prvi singl, koji je bio izbačen s početkom te turneje, zvao se “Običan grad”, a to je po mojem mišljenju i jedna od najjačih pjesama s albuma, vrlo je dobro primljena kod publike jer ju svatko može percipirati na svoj način, kao svoj grad, svoju državu, makar je ona napisana Zagrebu iako diretno to nije kazano u njoj. To je bio početni naslov, ali smo ubrzo shvatili da su sve pjesme s albuma na neki način autobiografske ili poluautobiografske, sve što je utjecalo na nas tijekom godina, prvenstveno mene kroz moje životno razdoblje od djetinjstva do danas, pa je nekako logično došao naslov “Otisak” kao cjelokupni naziv albuma, a ne da on dobije ime po samo jednoj pjesmi. Sve su to otisci jednog vremena, sve sam to ja.

Kako si zadovoljan s reakcijama na album?
Moram biti iskren i reći da smo zasad dobili kritike relevantnih medija, odnosno kritičara koje su izuzetno pozitivne, što me malo iznenadilo jer nisam to očekivao. Ne mislim sad u smislu da nisam očekivao da će se to nekome svidjeti, nego nisam očekivao da će se netko toliko osvrnuti na nečiji prvijenac s toliko pažnje. Ipak su ljudi prepoznali nešto iza toga svega, vjerojatno cijeli moj minuli rad koji je čitavo vrijeme bio u sjeni…

Kako teče sama promocija albuma?
Album je izašao pred ljeto, a prije tog i najavni singl “Običan grad”, ali smo tek sad, prije par dana, uspjeli napraviti novi spot za drugi singl “Nikad” koji smo promovirali u Boogaloou. To je bilo nešto neviđeno, s tim se moram pohvaliti, ali to nisu moje riječi već citiram navode drugih koji su pisali o tom događaju.

Naslovi su bili u stilu ‘Tak postavio nove standarde’, a to je bilo iz tog razloga što smo se mi stvarno potrudili to napraviti na visokoj razini koja nije viđena na hrvatskoj sceni dosad, što svirački, što produkcijski.

Ponudili smo i izuzetnu sviračku energiju, makar smo odsvirali samo četiri pjesme, budući da nismo htjeli previše odužiti jer je to bila promocija, a ne koncert. Najznačajniji mi je bio osvrt jednog novinara koji je napisao da Marko Perica neovisno o glazbenim ukusima zna napisati pjesmu koja svakog čovjeka ne može ostaviti ravnodušnog. To mi je vrlo velika stvar.

Mi kad smo radili album nismo se htjeli nikome dodvoravati, niti publici, niti kritici, mi smo to što jesmo i tu egzistiramo, radimo ono što volimo, dajemo svoj maksimum, a što će od toga ispasti, s time se ne zamaramo. Kada smo počeli snimati stvarno nisam znao kako će to na kraju zvučati, mogao je ispasti rock, pop, punk ili čak i narodna muzika. S time se nismo željeli opterećivati, nego smo ušli u studio dati svoj maksimum pa na kraju vidjeti što će od tog ispasti.

Ispalo je odlično, baš onako kako sam se i potajno nadao, jer u našoj muzici može se čuti svašta, ali svi na kraju kažu, muzika Taka ti se može ili ne mora svidjeti, ali je drugačija od svega što je tu aktualno.

Ukusi su različiti pa ti se možemo svidjeti ili ne, ali smo napravili nešto što nije svakodnevno, ono što je već viđeno i to mi je najbitnije.

Koliko sam uspio uhvatiti, jako ti je bitno pogoditi pravi tekst koji se poklapa s melodijom gitara. Koliko je to zapravo težak posao?
Mnogi drugi autori, od kojih neke poznam osobno ili sam čitao njihove biografije, pa znam kako pišu pjesme, prvo slože tekst pjesme, a potom melodiju ili obrnuto, prvo im dođe melodija pa ju zapišu ili odsviraju na gitari, a potom se bace na pisanje teksta, dok sam ja drugačiji, ne spadam u niti jednu kategoriju, odnosno, spadam u svaku po malo.

Ali, moram napomenuti, glavna vodilja Taka su tekstovi. Cijeli album ima svoju priču i svaka pjesma unutar nje ima svoju priču. To ne možeš napraviti, ako ne radiš na način na koji ja radim. S druge strane, kad već imaš dobar tekst, tek tada počinje pravi krvavi posao, jer je to vrlo teško iskombinirati s muzikom, pravi Sizifov posao.

Zašto je to tako? Zato jer baziram glazbu na gitari, a gitara baš i nije melodičan instrument poput npr. klavijatura, posebno ako imaš dvije gitare koje moraju biti uparene…

U svojoj recenziji za taj album sam napomenuo da je to pravi mainstream rock album i da smo rockerski narod, što nismo, Tak bi već sada bio jedan od najjačih bendova u nas. Koliko je teško biti rocker kod nas? Što oni trebaju napraviti da bi nešto značajnije postigli?
Ne bih ja s te strane gledao koliko je teško biti… Ja smatram da sve što radiš u životu, a radiš to zato što voliš, onda ti ne može i ne smije biti teško. Ja niti jedan svoj posao ne smatram teškim.

Imam tu privilegiju, zbog čega često patim u životu, da radim samo ono što volim i niti jedan od tih poslova mi nije težak. S druge strane, ponovno moram upotrijebiti izraz ‘Sizifov posao’ jer smo postali zatvoreno i zatrovano društvo.

Kada pogledaš sve te medije, nekako mi se čini kao da netko namjerno ‘zaključava’ taj rock i urbanu scenu. Kad vidim da narodnjaci i zabavnjaci dobivaju besplatno dvorane tipa Dražen Petrović ili Lisinski… pa to su gluposti.

Slažem se da svatko ima pravo na svoj izbor i da sluša ono što želi, nikog ne mogu suditi po tome što sluša zabavnu muziku da je on bolji ili gori od mene koji slušam neki drugi tip muzike, ali se ne mogu pomiriti s činjenicom da se takvi tipovi muzike održavaju u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog! Čuj samu riječ Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, to nije klub ili neki koncertni prostor, to je ponos grada Zagreba. Mene to boli.

S druge strane, ja kao rocker i organizator festivala koji pretendira biti najveći u ovoj regiji od grada Zagreba ne znam kako dobiti mjesto za plakat, stvarno ne znam kako se to može, ali zato vidim na gradskim jumbo plakatima Matu Bulića, Severinu, klape i slično… Ljudi moji, Zagreb ima također ponos svoj, zove se Rokaj fest, za njega nema mjesta u budžetu i na gradskim plakatima, a za ove ima… Ja se s time ne mogu i neću pomiriti.

Zato je nastao Rokaj fest, zbog toga je nastao i Tak gdje se može čuti bunt na takve stvari i na tome neću stati i reći ću to u svakom mediju kada mi se ukaže prilika za to!

Po samim naslovima pjesama (“Od Boga poslan”, “Veliki gazda”, “Mali anđeo”…), dalo bi se iščitati da je vjera u tvojem životu jedan od glavnih faktora. Pa što te sve u životu pokreće na daljni rad?
Za sebe mogu reći da sam vjernik, ali nisam iz one grupacije ortodoksih vjernika. Ja volim Boga, poštujem Boga i vjerujem u njega, ali ga u niti jednom pogledu ne ističem. Tu postoje i stare izreke: Bog nije crkva, niti crkva nije Bog, a u svim agregatnim stanjima je Bog oko nas. Na taj način treba sagledavati stvari, a o tome i govori pjesma “Od Boga poslan”.

“Veliki gazda” nema nikakve veze s vjerom, osim što bi se tako moglo izvući iz samog naslova, to je čisto ekološki politička pjesma. Vjera je dobra stvar i ljudi bi trebali vjerovati u nešto, neovisno o tipu vjerovanja, ali ipak je najvažnije da ljudi vjeruju u sami sebe jer to je ključ i motivacija za sve u životu. To je odgovor i na tvoje pitanje, sve što se događa oko mene, vjera, obitelj, prijatelji, ljudi koje srećem, a ne poznajem… sve su to motivacije za daljni rad.

Možda nakon ovog intervjua nastane jedna nova pjesma. Svi dnevni događaji me inspiriraju, na dan imam barem 50 inspiracija za novu pjesmu jer to sam ja, Marko Perica, to su tekstovi grupe Tak.

Koji bendovi su najviše utjecaji na tvoj rukopis ranije, a koji se bendovi slušaju sad?
Kao što sam i ranije rekao, drago mi je da smo takvi da nas se teško može odrediti koji su nam točno uzori, odnosno na što zvučimo. Naravno da se u svakom od nas vide pojedini utjecaji, posebno u meni koji sam i napisao sve te pjesme.

Ja sam odrastao na novovalnoj muzici Jugoslavije poput Azre ili EKV-a, ali sam isto tako slušao i bendove poput The Clash, Paul Wellera, The Ramonese, UK Subse i ne znam koga sve ne.

Danas i dalje slušam njih sve jer sam totalni retromanijak po pitanju toga, ploče su mi fetiš, a od novijeg slušam sve što mi se ponudi od kojih mi je nekako najdraža ova novija britanska scena. Jako sam dobro upućen u glazbenu scenu te sam jako dobro upućen u sva relevantnija izdanja.

Da se vratimo malo unatrag… Koliko je pomogla turneja s Majkama u afirmaciji benda?
U principu, pomogla nam je toliko da nam je dala dodatni motiv i adrenalinsku injekciju da s još većim entuzijazmom i energijom završimo kao Tak. Ako pitaš da li su nas zbog toga svi počeli prepoznavati, čisto sumnjam, jer su svi bili toliko u deliriju radi povratka Majki da većina uopće nije niti obraćala pažnju na nekog tko svira ispred njih. Meni je drago da su reakcije na naše nastupe bile super, odnos stage-publika je bio odličan…

Najviše me iznenadilo što su na već trećem zajedničkom koncertu neki znali pjesme koje smo izvodili što znači da je dio fanova putovao od koncerta do koncerta što je stvarno ludo. Iskreno, mislim da nismo medijski neke rezultate uspjeli polučiti jer su svi bili toliko zaluđeni s Majkama.

Rekao si da imaš već mnoge skice za nove pjesme. Jesi li već počeo razmišljati o novom albumu?
Ekskluzivno da ti kažem, od tih četrdesetak gotovih pjesama, na drugom albumu se neće naći niti jedna jer je od tada, pa do danas vjerojatno nastalo barem još toliko novih pjesama. Ono što smo odlučili je da će sljedeći album biti jako natrpan ili čak dvostruki.

Dalje što ti mogu reći je da već uvelike radimo na novom albumu jer smatramo da imamo mnogo pjesama koje su kvalitetne i nedostaje nam koncertnog materijala. Uskoro ćemo krenuti na turneju po regiji, a ovih 11 pjesama jednostavno nije dovoljno za koncert.

Plan je otići poslije ljeta u studio i dovršiti te pjesme do kraja godine. Zasad je jedno 22-23 gotovih pjesama, pa je prava šteta da one stoje u mojoj glavi ili ladici, najbolje je da to snimimo, pa da imamo što svirati.

Znam da se baviš još mnogim drugim glazbenim stvarima osim Taka, pa što ti je od tog najdraže? Biti instrumentalist, producent, organizator…?
Od svega, ipak najviše volim sjesti i napisati dobru pjesmu, popeti se na stage i to izvesti. To je moj kraj svijeta. Za to ne tražim nikakav razlog niti nagradu, to je meni muzika. Ja ne radim muziku da bih ja ‘nešto’, bio popularan, imao puno para, bio cijenjen ili bilo što drugo, nego ja radim muziku jer to volim raditi. Kad sam na stageu, ja sam u totalnom limbu, u nekom polusvjesnom stanju.

Nemam nikakvih poroka osim kave i cigareta, pa bih mogao reći da sam ovisan i o tom svojem osjećaju kad sam na stageu. Sve ostalo što radim je također rađeno iz ljubavi, ali mislim da bi to ipak bilo više u grupaciji ‘imati od nečeg živjeti’.

Ne želim da moj autorski rad s grupom Tak postane ovisan na bilo koji način o nečemu, pogotovo kad se radi o financijama. Radije ću ići kopati kanale da imam od čega živjeti, samo da mi moja glazba ostane neovisna.

Rokaj fest je svake godine sve veći i jači. Da li smatraš da je ovogodišnje praktički dijeljenje ulaznica bilo pun pogodak? Pitam, jer smatram da mnogi umanjuju važnost događaja, ako nešto dobiju gotovo badava… To se najviše moglo vidjeti po velikoj razlici u posjećenosti po danima.
Drago mi je da si sam primijetio da Rokaj iz godine u godinu raste… Rokaj u principu nije komercijalni projekt, te mi je zato još više drago što su ga ljudi prepoznali. Takav je naš mentalitet pa mislimo da što je nešto skuplje da je to ujedno i bolje.

Ja sam rekao da će Rokaj trajati do onda do kad će biti dostupan svim građanima, svim ljudima koji vole dobru i kvalitetnu rock’n’roll i urbanu muziku. Karte se nisu dijelile već su se u suradnji s našim sponzorom mogle nabaviti po 25-50 kn. Zašto je bilo to tako? Ako ja kao organizator imam mogućnost ljudima pružiti kvalitetan program, za kojeg bi prava komercijalna cijena bila između 300 i 400 kn, za 25 do 100 kn, zašto ga onda takvog ne bi i ponudio?

Mislim, mogao bih i ja kao drugi promotori staviti cijenu od 300 kn i debelo se obogatiti u dvije godine, ali to nisam ja. Hvala, ne bih tako. Rokaj će postojati skroz dok ćemo se mi razvijati u organizatorskom smislu i u samom line-upu, a uz to je glavni uvjet da se cijena karte ne digne iznad 100 kn. Kad to neće bti moguće, Rokaja više neće biti jer ja to više neću htjeti raditi.

Da li se ove godine izgubio dijelić prepoznatljivosti ovog festivala? Prije je bio poznat kao ‘domaći’ festival, a ove godine je bilo brdo manje poznatih stranih bendova kojima se nalijepila etiketa ‘kultni’ da bi ta imena dobila na snazi…
Rokaj nije izgubio na prepoznatljivosti. Prepoznati smo od publike i od glazbenika kao festival koji zastupa i podržava domaću glazbu, između ostalog i mlade i talentirane autore koji na drugi način ne mogu stupiti u javnost osim na Rokaju. Sada su opet pokrenuti neki instant projekti, ali sumnjam da će se oni uspjeti održati.

S druge strane, nismo mi promijenili imidž nego je to logičan rast festivala. Prvo smo krenuli kao jedan dan s šest bendova, druge godine tri dana s 40-tak bendova, a ove godine se to nastavilo s više stranih izvođača. Mislim da se jednim Lemonheadsima ne treba lijepiti etiketa ‘kultni’, to je stvarno kultni bend…

Mi ne želimo festival pretvoriti u koncert jednog izvođača, kao što to rade neki drugi. Festival je festival po svojem konceptu, on traje 3 dana puta 24 sata i jednako je otprilike raspoređeno po danima i izvođačima.

Mi sutra, da smo financijski sposobni, nećemo dovesti AC/DC jer bi se to onda svelo na koncert AC/DC-a, to više ne bi bila festivalska koncepcija. Ako bismo bili u mogućnosti još za dva dana dovesti U2 i The Rolling Stonese, eee, to je već to, tada bi bili stvarno veliki festival.

Mi želimo biti pravi festival kao trodnevno glazbeno događanje s punim programom kroz sva tri dana gdje svatko može naći nešto za sebe. Mislim da mi ne prodajemo ‘muda pod bubrege’.

Nemamo mi kartu od 300-400 kn i da onda ‘prodajemo’ ‘no name’ bendove koji se potom vlastitim PR snagama i putem medija izdižu u nebesa i radi se fama od njih, a ti isti u vlastitim zemljama ne mogu prodati 17 karata za svoje koncerte uključujući i vlastitu obitelj. Mi to nećemo i ne želimo raditi. Mislim da je kod nas omjer datog i dobivenog u velikom plusu, da stvarno dajemo maksimum.

Poznaju li se već neka imena za sljedeću godinu? Možda da nam odaš neku ekskluzivu u svezi tog…
Naravno da se neka imena znaju. Ono što ti sad mogu reći je da će festival biti jači nego prošle godine, i to u svim segmentima, od organizacije do line-upa, gdje ćemo dovesti par izuzetnih imena i iznenađenja…

Kako gledaš na sve veću popularizaciju mladih rock bendova u nas?
Moram reći da to stvarno podupirem i cijenim što sam i pokazao kroz Rokaj. Na naš Idemo festival prošle godine se javilo preko 400 bendova i mi u žiriju od šest ljudi smo stvarno preslušali svih 400 bendova… To je trajalo tri dana, ali smo si dali truda i sve preslušali. Mislim da je to jedna super stvar i da to treba gurati i podržavati.

Ako nećemo otvoriti vrata tim mladim bendovima, barem onima koji imaju nešto pametno za reći… Mislim, mi kao Rokaj ne možemo im otvoriti vrata, ali možemo im odškrinuti, pa da se onda oni sami provuku kroz njih. Mladi bendovi su naša budućnost i definitivno im treba dati priliku.

Većina hobija su ti vezana uz ekstremne sportove, pa gdje više potekne adrenalina, na pozornici ili u prirodi?
Eh… Mislim da se tu radi o dvije različite vrste adrenalina, jedno je kad visim na stometarskoj stijeni, a drugo je stage. Jedno i drugo su moji ispušni ventili, kad se penjem, praznim se od ovog, a kad sviram praznim se od onog… Kao i svigdje drugdje, time se zatvara krug, jedino tako nastaje cjelina.

Muziku podržava