Kad sam prije nekih 7-8 godina počeo slušati EKV, imao sam samo dvije želje, prva da odem u Beograd na grob Milana, Bojana i VD-a, a druga da upoznam barem nekoga (pritom se potajno nadajući da će to biti Magi, no ona je u međuvremenu preminula 2002. godine), tko je svirao u EKV-u. Prvu želju ću ispuniti čim budem imao prilike za odlazak u Beograd, a druga mi se ostvarila prošlog petka. Naime, karta za intervju je pala na Marka Milivojevića, nekadašnjeg bubnjara EKV-a, koji je s njima snimio dva posljednja albuma (“Dum-Dum” i “Neko nas posmatra”).
Oko 18h došao sam u KSET, budući da je pao dogovor da će Marko biti slobodan nakon tonske probe za tribute koncert koji je slijedio te večeri. I uistinu, nakon tonske probe krene on prema meni; uslijedilo je kratko upoznavanje, nakon čega su odmah uslijedila i prva pitanja.
Kad ste prvi put upoznali Milana i kako ste uopće dospjeli u EKV?
Milana sam upoznao dosta vremena prije nego što sam počeo svirati u EKV-u, upoznali smo se u jednom klubu na Kalemegdanu, gdje sam ja još kao klinac nastupao. Tek nekoliko godina kasnije smo počeli svirati zajedno u EKV-u. Presudnu ulogu oko mog budućeg dolaska u EKV je imao Srđan Todorović – Žika, dotadašnji bubnjar EKV-a, koji me je preporučio Milanu kao jako talentiranog i svestranog bubnjara. I kako je Žika odlučio posvetiti se glumi, tako sam ja postao novi bubnjar EKV-a.
Kako je tekla prilagodba u samim počecima sviranja u EKV-u?
EKV je u doba dok sam ja još bio klinac bio iznimno popularan bend, tako da je skoro svatko među nama nastojao da nauči svirati njihove stvari. U neku ruku je među nama klincima bila stvar prestiža, tko će prvi naučit svirat neku njihovu stvar, i tko bi prvi naučio sljedećih par dana je bio lokalna faca među svojim vršnjacima. Odmah smo se našli, tako da mi nije trebalo baš previše vremena za prilagodbu.
Kakav dojam su na tebe ostavili Milan i Magi? Kako je bilo surađivati s njima?
Iako sam bio dosta mlađi od njih (razlika među nama je bila veća od deset godina), odmah su me prihvatili kao ravnopravnog člana, u biti odmah smo se našli u jeziku kojeg svi skupa najbolje razumjeli, a to je bila muzika, tako da godine nisu igrale neku presudnu ulogu. Milan i Bojan su mi odmah postali najbolji prijatelji, Magi mi je bila kao starija sestra. Puno su mi pomogli i puno sam naučio od njih, kao od velikih, a u isto vrijeme i tako blagih učitelja.
Možete li nam ispričati neki događaj, koji vam je posebno ostao u sjećanju iz tog razdoblja?
To je bila naša prva svirka, kada sam ja bez ijedne probe nastupio sa EKV-om na nekom festivalu koji se je održao u Domu sindikata. Na tom festivalu smo osvojili sve moguće nagrade (za bend godine, album godine, pjesmu godine, spot godine…). Kad smo izašli na binu, fanovi su počeli bacati razne papire, koji su letjeli po zraku. Za mene je to bio neponovljiv doživljaj.
Milan je kod izvođenja pjesama uvijek težio perfekcionizmu.
U pravu si, uvijek je težio savršenstvu kod izvođenja pjesama, pogotovo na probama, ali mogu samo reći da je u meni dobio još jednog borca za savršenstvo, tako da smo se odlično slagali. Bitno je naglasiti da mi nismo jurili savršenstvo, koliko neku jasnoću izraza, znači gledali smo da bude jasno, više nego da bude savršeno.
Prošlo je jedanaest godina od Milanove smrti. Kako danas gledate na njegov gubitak?
Na mene je sviranje u EKV-u, i vrijeme provedeno s Milanom i Magi bilo jedno jako lijepo vrijeme, koje je ostavilo u meni jedan duboki trag. To je u biti za mene bilo jedno metafizičko putovanje, toliko me je promijenilo, tako da ja taj gubitak uopće nisam ni osjetio, ja mislim da nisam ništa izgubio, nego sam dobio. Od tog gubitka sam ja sam morao vidjeti koliki je moj doprinos bio u svemu tome, u biti dao mi je šansu da shvatim neke osnovne stvari kod sebe. Bilo bi lijepo da su oni danas ovdje s nama, ali mi ih ne možemo vratit. S jedne strane izgubio sam prijatelje, suradnike, učitelje, no s druge strane osjećam se kao da sam dobio neku medalju za sav moj trud, koji sam nesebično uložio u sve to vrijeme provedeno u EKV-u.
Je li mislite da je EKV bio podcijenjen bend od strane novinara i kritičara, budući da su naslovnice uglavnom pripadale ostalim bendovima, dok ste vi svoje pokazivali isključivo na bini.
Istina je, činjenica je da smo od strane kritičara i novinara uvijek bili zapostavljeni u odnosu na neke puno lošije bendove od nas, no sve bi to palo u vodu, kada bi na binu izašao spiker, i najavio da na binu stiže Ekatarina Velika, najbolji koncertni bend u Jugoslaviji. Također nas je ispunjavalo to, kad bi čekali na koncert, a iznutra čuješ publiku kako te zove, to su stvari koje su nas činile sretnima i ponosnima, i zbog kojih smo svirali sve te godine.
Dosta kritičara se žalilo na vašu bahatost, govorili su da ste ovakvi ili onakvi.
Činjenica je da nas kritika nikad nije ni zanimala, jer danas je zanimala, ne bi pravili to što smo pravili. Jako su se negativno izražavali o nama, govorili su da smo narkomani, a nama je to bio samo jedan dodatni motiv.
Što kažete na primjedbe kritičara, da su zadnja dva albuma dosta lošija od prethodnih?
“Godine koje su usledile okarakterizirao je potpuni nestanak rock’n’rolla u ovoj zemlji, ali EKV su uspjeli još dva albuma, čiji je kvalitet bio sasvim u skladu s tom činjenicom“. Ja se ne bih složio s tom konstatacijom, u biti mislim da su jednako interesenatni. Bio sam siguran tada (kao što sam i sada) da smo u sebi budili pravi umjetnički proces, i da smo dali sve od sebe. Svaki je bolji od prethodnog, jer je bend bio zreliji. Istina je da smo ja i Ćima u bend donijeli jedan novi, malo sporiji zvuk, no mislim da to nije izlazilo iz nekog okvira, i da je to bio onaj prepoznatljivi zvuk, koji je EKV godinama stvarao.
Kako komentirate stanje na svjetskoj, odnosno Ex-Yu sceni. Da li postoji neki bend, koji je posebno privukao vašu pažnju?
Interesantno je kako svaki novi period u muzici donosi nove i iste dileme, uvijek je pionirskih bendova jako malo, prosječnost caruje. U isto vrijeme ima i onih koji pomiču granice, koji su fenomenalni. Umjetnost se teško nađe, ali je svježa i jaka. Kod nas postoji par odličnih bendova kao što su E Play, Eyesburn, Del Arno Bend…
Scena nam postaje sve lošija, da li smatrate da je došlo do manjka kreativnosti na današnjoj sceni?
Nije došlo do manjka kreativnosti, nego do jednog općeg rasplinjavanja. U biti, može se reći da je došlo do prezasićenosti s muzikom. Mladi muzičari imaju velikih problema da izaberu put kroz sve što ih okružuje, a tu gube jako puno vremena i energije. Bolje je raditi manji broj stvari, zato uvijek savjetujem mladim muzičarima da se više okrenu instrumentu, nego pratećim stvarima. Globalni muzički princip je takav, da je važnije ući u suštinu instrumenta, nego u preveliku kreativnost. Za umjetnost je potrebno vrijeme, i to svaki mladi muzičar treba imati na umu.
Bijelo Dugme se okupilo, o Azrinom okupljanju se također stalno priča. Šta vi kažete na okupljanje starih bendova?
Znaš šta, to su sve ljudi, koji su vrlo kreativni. Mogu imati i više godina no što je predviđeno, ali mladi su duhom, i dalje žive svoj život, i s punim pravom mogu radit ono što vole. Dobro je što je tako, što postoje super djedice, koji su spremni dobro se zajebavati.
Održavanje tribute-a to EKV?
Ja mislim da je muzika opće dobro, i kad netko svira to, to naprosto znači da muzika živi, a samo onaj tko određenu stvar izvodi zna da li je to zaista dobro.
Možete li nam reći kakvi su vaši dojmovi s dosad održanih tributea, na kojima se prisustvovali?
Dojmovi su više nego dobri, vidi se da ljudi cijene naš rad, i to je za mene jako važno.
Na tribute dolazi veliki broj populacije, od kojih su se mnogi tek rodili u vrijeme nastanka EKV-a.
Uopće nije bitna dob, EKV je bend za sve generacije, a to što nas slušaju mladi je dokaz naše kvalitete i naših jasnih stajališta, koja smo zastupali. Mislim da smo mladima uvijek davali pozitivne primjere, i zato je za mene veliko priznanje kada vidim toliko mladih ljudi na tributeima. To je dokaz naše potpune iskrenosti i predanosti, i mislim da se prave poznavatelje muzike ne može zavarat.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, da li ste i dalje muzički aktivni, ili vas pak više interesiraju neke druge stvari?
Reći ću ti samo da mi je muzika sve u životu, od nje živim i sretan sam zbog toga. Bavim se muzikom i dobro je što radim i živim od onoga što volim. Ovaj bend nam je nešto zaista ozbiljno, njemu smo pristupili sasvim iskreno, i nadam se da su ljudi zadovoljni.
Možete li navesti tko su bili vaši uzori u mladosti?
Moj otac je bio poznati jazz muzičar Radomir Milivojević – Nafta, tako da su i moji uzori su uglavnom bili razni jazz muzičari. Slušao sam raznu muziku, tako da nemam nekog posebnog. Danas ozbiljno slušam muziku i razumijem ju. To je ono što mi je donijelo sve ovo vrijeme bavljenja muzikom, to je vještina koja mi donosi mnogo zadovoljstva. Godine bavljenja muzikom su mi donijele dublje razumijevanje muzike, i to me ispunjava.
Za kraj pitanje, koji je po vama najzreliji album EKV-a, i koja vam je omiljena pjesma?
Svaki album ima svoju magiju, prvi put sam čuo EKV s albuma “Ekatarina Velika”, “Ljubav” me je zaista privukla Ekatarini, “Par godina za nas” je ploča od koje sam najviše naučio, “Live ’86.” je bila moja velika inspiracija, a na zadnja dva (“Dum-Dum” i “Neko nas posmatra”) sam i sam sudjelovao. Neku pjesmu koja mi je posebno draga zaista nemam, u biti sve su mi jako drage.
Foto: Boris Sokolić
