Mariusz Duda (Riverside): “Nakon turneje s Dream Theater postali smo profesionalan bend”

Muzika.hr
1253

Poljskoj prog rock četvorki Riverside nije trebalo dugo da pohara scenu netom nakon što su se na njoj pojavili.

Album za albumom samo su se još više učvršćivali u prog žanru i uskoro za sobom ostavili usporedbe s bendovima poput Opeth, Porcupine Tree i Pink Floyd, te razvili svoj prepoznatljiv zvuk.

Danas, s više od desetljeća muzičkog staža i pet albuma za sobom, Riverside su fenomen koji je prepoznat na svim stranama svijeta, a objavljivanje njihovog petog studijskog albuma “Shrine Of New Generation Slaves” bilo je izvanredan povod za intervju s pjevačem/basistom Mariuszom Dudom.

Budući da je ovo tvoj prvi intervju za Muzika.hr, za početak ćemo krenuti s kratkom retrospektivom samih početaka benda. Imajući u vidu da sva četvorica imate različite glazbene pozadine, kako ste se uopće spojili i stvorili Riverside?
Čini mi se da smo počeli 2001. Momci su odrasli uz metal, a ja sam svirao progressive rock. Moj prvi bend prije Riversidea bio je očajan (smijeh), ali u njemu sam stekao skladateljsko iskustvo. Zbog toga sam mnogo godina kasnije, kada sam opet počeo svirati prog rock, znao kako izbjeći klišeizirani stil sviranja. Budući da su dečki imali drugačije glazbeno zaleđe, to mi je omogućilo da stvaram mnogo originalniju glazbu i nismo imali problema u komunikaciji.

Od početka sam bio neka vrsta glazbenog direktora u ovom bendu, pa su različiti dijelovi i različite glazbene riječi ubrzo iskombinirani u jedno novo tijelo. Bili smo negdje između rocka, metala i, jednostavno, lijepih pjesama. Nakon izlaska prvog albuma, 2003., kada nam se pridružio Michał Łapaj, naš drugi klavijaturist, Riverside je zapravo nastao.Odrastao si uglavnom s elektronskom glazbom, glazbenicima poput Jean-Michel Jarrea, Tangerine Dream, Vangelisa… Kada si osjetio poriv da počneš stvarati prog rock glazbu i na koji su te način ovi glazbeni utjecaji oblikovali kao glazbenika ?
Glazbu sam od samog početka doživljavao kao pričanje priča, kao radio-drame, ali bez riječi. Nisam slušao pjesme, individualna poglavlja, nego kompletne albume, od početka do kraja. Elektronska glazba bila je žanr koji mi je to omogućio. U osnovnoj školi sam počeo snimati svoje stvari na kazete, to su bile moje vlastite priče. Svirao sam na bezveznim Casio klavijaturama, no u tom sam periodu dosta toga naučio. Kasnije sam otkrio progresivne bendove iz ’70-ih., koji su na svojim albumima također pričali ‘priče’. U ovom slučaju to je bilo nešto što mi se jako svidjelo jer sam i sam uvijek htio kombinirati mnogo različitih elemenata u svojoj glazbi. Prog rock je bio najbolji izbor za mene jer se nisam htio začahuriti u jednom žanru. Taj ‘konceptualni ožiljak’ mi je ostao u glavi sve do danas jer svaki put na albumu moram o nečemu napraviti kompletnu priču.

Jedna od stvari koja vam je sigurno omogućila veći publicitet bila je turneja s Dream Theater prije nekoliko godina…
Naučili smo kako se ponašati na bini i kako ne tratiti vrijeme u backstageu. Mogu reći da smo nakon turneje s Dream Theater postali profesionalan bend.

Kad pogledaš unatrag na sve ono što ste postigli tijekom posljednjeg desetljeća, kako se osjećate kao bend i individue unutar benda?
Ne znam za ostale, ali ja se osjećam mnogo više samopouzdanijim. Čak sam započeo i svoj solo projekt Lunatic Soul. I dalje se želim razvijati kao umjetnik i kao glazbenik.

Muziku podržava

Prije nego što se dotaknemo vašeg posljednjeg izdanja, jedno pitanje vezano za Pink Floyd i “Back to the River” na REM bonus disku. Što je toliko posebno u “Shine on You Crazy Diamond” da ste je odlučili ubaciti u ovu svoju pjesmu?
Voljeli smo i još uvijek volimo tu stvar, a ono je bila neka vrsta posvete. Također smo htjeli dati do znanja da nismo onaj tip zajebanih i ludih prog tehničara. Atmosfera i melodije su nam uvijek bile mnogo važnije, čak i kada smo na trenutke znali imati neke komplicirane kompozicije. Željeli smo pokazati ono što najviše cijenimo kod naših glazbenih idola: jednostavnost i emocije. S druge strane, bilo je lako za odsvirati (smijeh).

Krenimo sa “Shrine Of New Generation Slaves“. Za početak, što vas je nagnalo da se vratite u studio Serakos kako biste snimili svoj peti album?
To je sada potpuno novi studio. Promijenili su lokaciju, studio je sada mnogo veći i ima bolju opremu, jedino su naši prijatelji, Magda i Robert Srzedniccy ostali isti. Ovaj put sam htio sam producirati album jer sam imao pravu viziju i ideju. Trebao sam neke nove stvari i ugodno okruženje za svoje mentalno stanje, a pomoć koju su mi Magda i Robert pružili, te nove mogućnosti u studiju, su mi upravo to i omogućile.

U kojem ste trenutku odlučili kako će ovaj album zvučati?
Mislim da je stvaranje dobrih melodija ono što radim najbolje. Inače, puno mi je lakše sabrati ideje ostalih članova benda kada imamo emotivniji pristup skladanju glazbe. Tako da sam se ovaj put htio više fokusirati na melodije, i jednostavno, same pjesme. Ambiciozne pjesme. Također, umorio sam se od sviranja metala, onih kvazi-thrash metal riffova. Htio sam izazov, pa sam zato pokušao s klasičnim rockom, kojim sam htio zamijeniti prethodno ‘teže’ elemente u našoj muzici. Namjeravao sam to napraviti na jedan mračan i melankoličan način, zbog samih tekstova i naslova ovog albuma.

Kako bi opisao “Shrine Of New Generation Slaves” i kako se on uklapa u ostatak vaše diskografije?
Ovo je novo poglavlje za nas jer je ovaj album najzrelija stvar koju smo do sada napravili. Htio sam se više usredotočiti na aranžmane, na sviranje svakog pojedinog muzičara. To ne znači da ćemo nakon ovog albuma svirati samo pjesme (smijeh), ali bez obzira kakva nas budućnost čeka – zasigurno ćemo raditi zrelije albume. Nakon obilježavanja naše desetogodišnjice postali smo mnogo ozbiljniji bend. To je valjda nešto što dolazi sa starošću (smijeh).

Kako izgleda tvoj stvaralački proces i jeste li imali drugačiji pristup radu na ovom albumu?
Ovaj put smo imali puno više vremena, praktički cijelu 2012., bez ikakvog stresa od rokova i slično. Albume obično snimamo u dvije duže sesije, no sada smo ga napravili u nekoliko manjih. Na isti sam način snimao svoje solo albume, pa sam htio učiniti isto s novim Riversideom. Zahvaljujući ovom pristupu mogli smo kontrolirati više detalja, te se fokusirati nešto više na produkciju kako bismo na vrijeme postigli zadovoljavajući rezultat. Zbog toga smo otkazali sve koncerte prošle godine i sve smo stavili na jednu kartu.

Tekstualno nam još uvijek ne nudite bijeg od stvarnosti već nas, naprotiv, držite duboko ukorijenjenima u njoj. Čini mi se da se album tekstualno nadovezuje na “Anno Domini High Definition”, barem onim dijelom koji se tiče surove i otuđujuće realnosti modernog svijeta u kojem živimo.
Htio sam pisati o našoj sadašnjosti, pa se tako i tekstovi pjesama bave različitim životnim situacijama i stilom života koji one diktiraju, kako ponekad postajemo u njima zarobljeni, te njima podčinjeni. Iz određenog kuta gledano, ovaj album se može nazvati nastavkom “Anno Domini High Definition”, no ovaj je put sve mnogo osobnije i introvertiranije. Ljudi su danas jako nesretni, htio sam razumjeti zašto je to tako.

Cover “Shrine Of New Generation Slaves“, u kombinaciji s glazbom i tekstom “Escalator Shrine”, za mene predstavlja samu okosnicu albuma, simbolizirajući svijet modernih zombija u kojem su svi nesretni i podčinjeni zajedničkoj stvarnosti. Nakon što sam odgledala videospot za “Celebrity Touch”, a pogotovo završnu scenu, u to sam još uvjerenija. Može li se ovaj album nazvati konceptualnim?
Ovo je više tematski nego konceptualni album, no već smo se složili da sam inače lud za konceptualnim albumima. Čak i kada to ne namjeravam planski napraviti – ionako uvijek ode u tom smjeru (smijeh). Inače sam veliki obožavatelj kompjuterskih igrica ”Silent Hill”, što se također može primijetiti u novom videospotu. Izvorni naslov za singl bio je “Zombie Celebrities” ili “March of Zombie Celebrities”. No čak i kada smo promijenili ime, svejedno sam nekako htio zadržati tu zombi tematiku.

Za cover albuma opet je zaslužan Travis Smith s kojim blisko surađujete od samih početaka. Kako je uopće došlo do ovog kreativnog partnerstva, te koliko mu dajete slobode u svom radu?
Uvjet koji nam je bio postavljen za izdavanje albuma na američkom tržištu bio je promjena dizajna omota. Od postojećeg jednostavnog Photoshop izdanja prema nečemu ipak ozbiljnijem. U tom su trenutku Lasers Edge ponudili suradnju s Travisom Smithom kojeg smo znali po radu s Anathemom i Opeth, pa smo naravno pristali. Nakon toga je naprosto ostao na našim sljedećim izdanjima. Ja sam s njim u dosluhu, obično mu skiciram što bih htio, a on to onda savršeno interpretira. Sretan sam što se zahvaljujući našem bendu može kreativno više razvijati jer, eto, ima priliku raditi na nečemu što nisu metal coveri (smijeh).

Možemo li reći da “Shrine Of New Generation Slaves” predstavlja pravi zvuk ovog benda, tj. onoga što stoji iza imena Riverside?
Mislim da da. Čini mi se da smo našli pravu ravnotežu između svjetla i tame, između tužnih i bolnih tekstova pjesama i svjetla na kraju tunela nade.

Ubrzo vas čekaju dugačke turneje. Kada biste mogli birati s kojim biste bendom išli na turneju, koji bi to bend bio?
Ne znam, nisam više dijete. Mnogi ljudi kažu da na novom albumu zvučimo kao Deep Purple, pa onda možda s Deep Purple? (smijeh)

Razgovarala: Kristina Grubišić

Muziku podržava