Mario Rašić: “Shvatio sam da ne želim bježati od tog što radim”

Mario Rašić, jedan od naših ponajboljih basista, s Balkan Zoo Ensembleom izbacio je svoj drugi album pod nazivom “Balkan Zoo“.

Balkan Zoo Ensemble čine Viktor Lipić (klavijature), Pavle Miljenović (akustična i električna gitara) i Miroslav Lehpamer (bubnjevi i perkusije). Od gostiju na albumu se pojavljuju Žarko Hajdarhodžić (flauta), Tomica Rukljić (truba), Luka Žužić (trombon), Mirsad Dalipi (perkusije), i prerano preminuli Marko Križan (saksofon i harmonika) kojem je posvećena posljednja kompozicija na albumu “This is not Blues”, i Valerija Nikolovska na pjesmi “Roots and Weeds” koja je najavila album.

Album “Balkan Zoo” se po svojoj atmosferi i koncepciji nastavlja na prvijenac “Milje” te donosi sedam glazbenih numera odsviranih u ponajboljem fusion jazz maniru unutar kojih su utkani elementi sevdaha, kao i Marijev prepoznatljiv glazbeni rukopis. O albumima, suradnjama i utjecajima popričali smo sa samim autorom…Široj publici poznati si iz raznih suradnji i Majki, kako to da si odlučio snimiti svoje solo albume?
Cijelo vrijeme nešto čačkam kao u tom nekom kompozitorskom smjeru. Prije svih tih bendova imao sam pokušaj s bendom Baobab. To je bio Lipa, Levačić na bubnjevima, Križan, Erol iz Elementala i ja, a svirali smo fusion. Većinu stvari smo radili ja i Lipa, pa svi zajedno. To je bio prvi pokušaj da ustvari radim i idem putem kojim sam krenuo kao klinac, biti dio benda, a ne profi glazbenik koji prati Severinu, iako nemam ništa protiv tih glazbenika. Imao sam taj bend i poslije Baobaba još jedan. Snimili smo CD s kojim nismo ništa uspjeli napraviti.

Lagano sam skontao stvar da ako sam ozbiljnije ne prihvatim sam sebe da nikad ništa neće bit od toga. Onda sam lagano počeo raditi tu muziku. Radio sam je cijelo vrijeme, ali sam imao nelagodu, bilo me sram, kao gle šta ja sviram, a vidi šta ovaj svira, svi su drugi bolji i svi drugi bolje zvuče. Oslobodio sam se slušanjem puno muzike, Esbjorn Svensson Trija recimo. Čuješ jednostavne melodije i vidiš kako je lijepo, i zašto bih se sramio svoje melodije. Počeo sam govoriti o toj nekoj formi koja mi je dobra. Našao sam ljude koji bi mi odsvirali bubnjeve, recimo Kruno i Dado, i nekako sve me to ohrabrilo, i upustio sam se u avanturu da napravim “Milje”.

Jesu li određene numere na “Miljama” nastale još dok si svirao u nekim drugim bendovima?
Jedna stvar da, “Da li bih”, nešto smo pokušavali i bila je druga forma. Drugačija je nego ovo sada, ali se bazira na tom korijenu. To je bilo to i išao sam dalje da vidim mogu li dalje nešto napraviti. Napraviš nešto s Baobabom i super je to, ali sam se otisnuo dalje da vidim koliko izlazi iz toga. Tako su se zapravo dogodile “Milje”.Za pjesmu “Milje” se može reći da je album u malom?
Na tu neku foru da.

U tvoju glazbu su utkani elementi sevdaha i tradicionalne glazbe, što se na “Miljama” najviše vidi u tradicionalnoj pjesmi “Kradem ti se u večeri”...
Tradicionalna glazba se najviše osjeti jer to je sevdalinka koja mi je jako draga. Nisam išao dalje u sevdalinke. Ima sad jedna koja mi je nenormalno dobra, ali je ne bih dirao jer se masu ljudi uhvatilo sevdaha, postao je naglo popularan što je suludo. To je glazba prije svih nas, i to je muzika jednog podneblja. Sve druge melodije koje su, kao što ih ljudi zovu sevdah, nisu to sevdah skladbe. Odrastao sam u Bosni i bio sam u doticaju s tim melodijama. Stari mi je radnik i uvijek na vikendici se slušao radio, a na radiju piče narodnjaci, pa i sevdah. Kad uzmem instrument nemam jazz frazirung, nekako mi je najdraže to svirat.

Na “Balkan Zoou” se možda manje osjeti nekakvih sevdah elemenata, jer je album ipak po senzibilitetu laganiji...
Pa i je. Znaš šta, poslije “Milja” sam shvatio da ne želim bježati od tog što radim, od tih melodija kojih sam se sramio, a shvatio sam da ih se ne trebam sramiti, niti bi se trebao sramiti onoga što jesam. Nisam Amerikanac ili Portorikanac, ni ne znam šta. Ne mogu dobro svirati ni jazz ni blues, mogu svirati ono što mogu. Shvatio sam da ne želim bježati od toga, izađe takva melodija, uobličim ju i omogućim da izađe van sa svim ljudima koji sviraju sa mnom.

Na “Miljama” nisi imao nikakvih vokalnih intervencija, dok na “Balkan Zoo” imamo “Roots and Weeds” na kojoj gostuje Valerija Nikolovska. Kako je došlo do suradnje?
To je totalna slučajnost bila. Predviđeno je da to bude instrumentalna kompozicija. To je melodija koju ona pjeva, to je svirao klavir prvo. Kako je Valerija Lipina supruga ona je to čula i njoj se svidjelo. Prijedlog je bio može li ona napisati neki tekst. Pošto sam otvoren za sve rekao sam da može. Nisam imao pojma kako će ona to odraditi i što će se dogoditi. Poslala mi je tekst i tu sam odlijepio, to je bilo to. S “Roots and Weeds” sam htio reći što je ona napisala. To se poklopilo za nepovjerovati. Da znam pisati tako i izražavait se kako spada pokuašo bih nešto. S cijelim albumom sam pokušao, možda to zvuči pretenciozno, opisati situaciju u kojoj se nalazimo, gdje živimo i svoju muku. Cijeli album je kao neki moj blues. Korijen i korov, to je moje viđenje situacije. Mi smo jedan korijen, a rastemo u užasan korov. Iz tog se trebao izvući. Ona je tako napisala, nisam joj ništa govorio. Nisam ni ljudima iz benda tako objašnjavao da to mora tako, dobili smo tu atmosferu, ona je to prepoznala i napisala pjesmu. Otpjevala je to na ta ja način. Neki zamjeraju da je ona mogla, pošto je vrhunska pjevačica, puno bolje, ali mislim da nije mogla bolje baš zato što je otpjevala pjesmu. Nije išla u tehničke i bravurozne izvedbe, otpjevala je stvar s tom emocijom koja treba biti.

Dosta ljudi je očekivalo basistički album, a dobili su bendovsku sliku jazz manira...
Pa basistički album se ne može od mene dogoditi nikako jer u principu kao prvo i osnovno ne zanima me to. Takav pristup glazbi me ne zanima nikako. S druge strane vjerojatno nisam toliko dobar da bi mogao na basu svirati sam, mislim sve melodije nastaju na basu, ali je bolje kad se to podijeli s drugim ljudima, kad obogate pjesmu. Kad Lipa sjedne za klavir, pa taj groove koji volim, to ispadne deset puta bolje. Dogodi se to što se dogodi i basističkog albuma nije bilo niti će ikad biti.

“Balkan Zoo” ima neke instrumente kojih nije bilo na “Miljama”, recimo istureni su gitara, pa čak i harmonika.
Harmonika mi je životna želja, najradije bi svirao s nekim harmonikašem uvijek, uz sve ostale instrumente. Često mi se dešava da razmišljam o bendu full akustično s dva bubnja i bogatim perkusionistima. Ne bogatim da ima skupe konge, nego da ima neke radkape i da svira na tome. Od početka me taj akustični pristup loži, ali nikako da to realiziram. Nema harmonikaša, možda ih ima, ali ih ne znam. Marko Križan je svirao harmoniku na taj svoj način, pasao mi je njegov pristup, to mediteranski zvuči, daleko od svih balkanskih melodija. Zvuči mi ko nekakva francuska harmonija. Zašto gitara? Meni gitara kao instrument nije najsretnija, ne dopada mi se taj zvuk pretjerano osim u iznimnim situacijama. Pojavio se Pavle Miljenović, jazz gitarista kojeg sam molio da svira sve osim jazza. (smijeh) Razvilo se prijateljstvo nakon “Milja” i našao sam mjesto u bendu. Nije mi gitara kažem prvi izbor, rađe bih čuo neki drugi instrument osim gitare, ali akustična gitara je druga priča. Jednog prijatelja u Mostaru sam žicao da mi svira saz, ali nije mogao, tako da gitara imitira neki drugi instrument, osim u stvarima gdje je električna.

Koliko toga može nastati u jam sessionu ili je to više tvoj individualan pristup u skladanju?
Nastane tako da ja sjednem u kući i nekad se melodija pojavi pa je razradim, napravim, idem dalje. Razmislim na način kako bi koji instrument mogao tu melodiju svirat. Na basu dosta toga oponašam. Imam neku malu klavijaturicu pa si tražim boje koja mi pašu i sve su teme zadane. Sve između što se događa nije zadano i to je baš bendovski doprinos svemu tome. Da nema toga to ne bi bilo tako. Jamamo samo na mjestima gdje ide solo i svatko radi što god hoće. Zadane su teme, groove bubnjevi se isto mijenjaju, Miro je tu slobodan i želim da ljudi daju što više sebe u to. Mislim da ako ne daju sebe da to neće dobro zvučat. Ne možeš to sam svirati, niti to nema smisla, uzet bas i svirat sam. Kad dođe netko pa se unese u to, kad je on slobodan i kad zna da može odsvirati što god hoće to je to. Preduvjet je da mu se svidi to, jer ako se nekom ne sviđa to što radim onda ne treba svirati, ne želim da ljudi pro forme sviraju. Ako se ljudima to sviđa, kako im se sviđa, na koji način i kako bi oni to svirali, imaju temu i neka pogode emociju. Ne nameću se natkunice, nego melješ o tome pa kud to izađe. Sve ovisi o instrumentalistima i njihovom angažmanu.

Tvoj rad je zapažen ponajviše što sviraš u Majkama. Koliko zapravo tvoj angažman u Majkama pridonosi promociji tvoje vlastite glazbe?
Sigurno pridonosi. Da ne sviram s Majkama jako bi to bilo teško. To bi bilo puno teže nego ovako. Ovako je to drugačije. To je normalno kod ljudi da si negdje viđen pa si odmah nešto, što ne mora značiti puno. Pomoglo je to kod izdavanja prvog albuma. Zato ti kažem, već godinama to traje, ne od neki dan. Nekako su se dogodile “Teške boje”, pa Majke, mada sam i tad svirao s tim nekim bendovima. Potrefilo se tako i hvala bogu da je tako. Nije to underground totalni, što me i isto ne bi smetalo da nitko ne zna za to. Dobro je kad netko to čuje pa kaže da mu je dobro.

Imaš li pomoć od izdavačke kuće?
Velika je pomoć što su pristali to izdati, izreklamirati na način koliko su to mogli i koliko im je u interesu da se izreklamira. Samo to nikada ne bih mogao napraviti bez njihove podrške. Tko bi odštampao tisuću CD-a , s obzirom na situaciju i na način kako se živi i radi. Ja samo živim od muzike i to je teško. Masu stvari ne bih napravio da nije bilo ljudi koji su mi izašli u susret, od studija pa nadalje. Recimo Jura Havdić u Dugavama koji ima super studio i opremu, ljudi ti pomognu, ne znam iz kojeg razloga. To njih treba pitati i zahvalan sam im na tome. Sve je to nečije uloženo vrijeme i rad. Stvorila se ekipa nekih ljudi za koje mislim da su kvalitetni.

Kakve su reakcije publike na tvoje albume?
Jednimo mogu vidjeti po nekim YouTube i drugim gledanostima. Ljudi mi kažu “Slušao sam, dobro je, sviđa mi se“. Dosta ljudi mi govori da je to ok, to je pozitivna reakcija. Još mi nitko nije rekao nešto ružno, a valjda će se pojaviti i taj kojem se ne sviđa, što je logično, ne može se svima sviđat. Gledao sam po YouTubeu i fora mi je da nema dislikeova. (smijeh) Nema ih ni na “Miljama” ni na “Balkan Zoo”. Nemamo nekih svirki previše, ali dobro, valjda će i to biti.

Koliko na svirakama dolazi do improvizacije i koliko su stvari podložne novim aranžmanima?
Kad imaš zadane teme zna se šta je bitno, a sve ostalo je nebitno. To zna trajat. Znam da smo znali svirati pet stvari dva sata. Nikom nije bilo dosadno, bio je to Podroom u Čakovcu, to je bilo oduševljenje. Opušteni smo i to nam je cilj. Ne idemo u sad neki perfekcionizam da to mora biti sve. Nema to smisla jer znaš da je teško ponoviti sve dva puta isto, pogotovo ako radiš na taj način, osim ako nisi robot. To se izbjegava u bendu. Pjesmu netko počne, prepozna se koja je i ide to.

Koji su glazbeni utjecaji bili presudni za tvoj glazbeni rad?
Neki dana sam nešto pričao i sjetim se kad sam počeo svirati. Puno sam slušao Leb i sol, to je bilo ludilo. Nisam bio neki fanatik ni po kojem pitanju, ni Pastorius fanatik, širok sam što se tiče muzike. Neke stvari koje nemaju veze s tom muzikom me inspiriraju. Sve što pokušavam je da ne budem nečija kopija jer mi je to bezveze. Reprodukcija i kopiranje nemaju smisla. Nekad mi ne uspije, nekad uspije. Leb i sol su utjecali najviše. Čim sam uzeo bas to sam počeo skidati. Ta muzika mi se užasno sviđa. Ne znam koliko ljudi ovdje to vole, nije ni bitno, ali mi je to mrak.

Znao sam slušati i jazzere, zakačim se za jedan album i slušam ga godinama. To je slučaj s Esbjorn Svensson Triom. Kad sam prvi put to čuo to mi je bilo super. Joe Pandur mi je to pustio na tri minute i išao sam to tražiti. Nisam imao interneta i dokopao sam se albuma. Nije im niti među prvim albumima taj “Strange Pplace for Snow”, a to sam godinama slušao. Sad slušam njegov solo i znam ga napamet. To me je puklo, pa sam se zakačio za skandinavsku muziku. Nekad mi se sluša jedno, nekad drugo, nekad mi se ni ne sluša glazba, i kad je želim slušat zaspem. Nakrcam obično na telefon mjuzu pa zaspem. (smijeh) Ibrahim Maaloufe, francuski trubač, on mi je interesantan. Rock, pop, metal, grunge, pa sve slušam. Alice in Chains recimo, kad dan danas čujem onaj njihov akustični album “Jar of Flies”, možda nekad i obradim nešto s tog albuma, to mi je super.

Ima li vajde od jazza i može li se živjeti od glazbe?
Ne može. Jedino je zadovoljstvo kad netko prepozna i kaže da uživa u tome. To je najveće priznanje. Nemam neke bolesne ambicije, zato i radim to sa strane i sviram s kim god mogu.

Utječe li sviranje s drugim glazbenicima na manjak autorskog rada pošto na albumima uvijek imaš 7-8 skladbi?
Pa ne baš. Imam jako puno vremena, situacija je takva da nema pretjerano posla i sviranja. Tih sedam ili osam stvari su po meni završeni koncepti, tako to gledam. Bila je situacija na “Balkan Zoo”. Ima jedna stvar koju smo prije svirali, zove se “Četvrtasto kolo”, to smo htjeli studijski snimiti, ali to nisam htio. To s Križanom je bilo to, sad dalje snimati, možda i snimim nešto. Ne određuje mi vrijeme posao, sad da sam ja turbo zauzet, volio bih da sam više zauzet. To su moji koncepti.