Američki sastav Yawning Man uz Kyuss se smatra jednim od najutjecajnijih bendova desert rock scene.
Bend su davne 1986. u južnom dijelu kalifornijske pustinje osnovala četvorica prijatelja iz djetinjstva – Gary Arce, Mario Lalli, Alfredo Hernandez i Larry Lalli. Do prekooceanske publike kasnije su se probili i zahvaljujući čestim pohvalama Josha Hommea, Johna Garcije i Branta Bjorka i njihovim navođenjem Yawning Mana kao velike inspiracije i utjecaja koji su imali na njih same.
Njihov izričaj bogat je raznim žanrovima, od psihodeličnog rocka, jazza, hard rocka, folka, korijenskog punka, world i eksperimentalne glazbe te, poput kakvog filmskog soundtracka, kao savršen je za pustiti ‘mozak na pašu’.
Pred njihov zagrebački nastup, 14. lipnja u Vintage Industrial Baru porazgovarali smo s basistom Mariom Lallijem s kojim smo prošli kroz neke poznate i manje poznate činjenice i time približili bend našim čitateljima.
Za naše čitatelje koji možda ne znaju toliko o cijelom stoner/desert rock pokretu u Americi i tvojem bendu općenito, reci nam kako ste vas četvorica došli do odluke da uopće oformite bend?
Svi smo prijatelji iz djetinjstva, Gary i ja smo smo se upoznali u šestom razredu i povezali se preko rock muzike. Svi smo težili punk sceni što nas je inspiriralo da počnemo svirati. Bio je to prirodni proces za nas… Samo nešto što smo počeli raditi kako bismo se zabavili i izrazili. Zapravo nikada nismo prestali svirati, još od ranih tinejdžerskih dana. Zajedničko odrastanje kroz glazbu rezultiralo je da nakon svih ovih godina izgradimo posebnu kemiju. Također, kroz naš zvuk i pisanje pjesama to se počelo i reflektirati.
Dakle, stoner/desert rock scena se u tom trenutku činila kao bolja opcija i okruženje nego što je to nudila hardcore punk scena?
Nimalo. Nazovi to kako god želiš, ali to je sve isto za nas. Samo ljudi koji sviraju i izmjenjuju glazbene ideje.
Punk scena u pustinji bila je vitalna i ništa od ove izvrsne glazbe koja postoji s našeg područja ne bi postojalo da nje nije bilo.
Smatraš li da je Yawning Man kao bend diljem svijeta dobio pozornost kakvu i zaslužuje ili smatraš da postoje još neke stvari koje morate ostvariti?
Jako smo zahvalni i uvijek nas iznenadi činjenica koliko se naša glazba probila. Ipak, uvijek tragamo za novim iskustvima i sviranju za nove uši. Smatram da se sada možemo svidjeti raznolikijoj publici i u budućnosti ćemo fokusirati energiju u tom smjeru.
Često iskazujete zahvalnost prema prijateljima glazbenicima kao što su Josh Homme, John Garcia i Brant Bjork. Na koji način su vam oni sve pomogli da se probijete i do prekoocenske publike?
Naravno s činjenicom da je Kyuss snimio pjesmu Yawning Mana na jednom od svojih klasik albuma. Također, uvijek su nas navodili kao utjecaj i inspiraciju. Bili su nam velika podrška tijekom godina, za vrijeme turneja, snimanja… Dugujemo im pozamašnu dozu zahvalnosti.
Za mene postoji nekakva mistična percepcija o cijeloj desert rock sceni i tom razdoblju kasnih ’80-ih kada je sve krenulo. Kako pamtiš rane gigove, probe i druženje s ostalim bendovima iz Kalifornije?
Sve se odnosilo samo na zabavu, prijateljstvo i glazbu… Dobra su to vremena bila. Dobra glazba, dobra vremena… I još uvijek jesu, nadam se.
U jednom od intervjua rekli ste da je vaša kuća tada imala posebnu reputaciju. Pretpostavljam da se to odnosilo na puno policajaca koji su vam znali banuti na probe kako bi se uvjerili da konzumirate marihuanu?
Imali smo probe u garaži i policajci bi samo znali ušetati. Uvijek bi zastali oko stolića za kavu kako bi možda nešto takvo pronašli. Ali zapravo su većinom bili dosta kul. Nismo imali problema.
Što je toliko magično u življenju u pustinjskom okruženju?
Morao sam živjeti u L.A.-u nekoliko godina kako bi se mogao prisjetiti kako izgleda pustinjsko noćno nebo i kakav je to osjećaj. Santa Ana vjetrovi, topli i suhi, i prostranstvo. Tiho prostranstvo… To je još uvijek granica. Sve je poprilično poboljšano, ali pustinja uvijek pobjeđuje. Ne možeš je ukrotiti… Prekrasna je, ogromna i djeluje beskrajno, ali je isto tako i dom.
Moram priznati da vam zaista zavidim što imate priliku svirati usred pustinje i raditi ‘generator partije’. Kako to izgleda danas u usporedbi s nekim prošlim vremenima?
Prije nekoliko mjeseci imali smo nevjerojatan ‘generator party’ (op.a. bendovi u Palm Desertu koristili su agregate za svirke u pustinji). Došli su nam ljudi iz svih dijelova zemlje. Čak sam upoznao i osobu koja je došla skroz iz Londona. U tome je razlika.
Mario, ti si sa svojim bratom u bendu Fatso Jetson s kojim ste došli u Zagreb u listopadu prošle godine. Postoje li možda još neki projekti i planovi na koje ćete se sada fokusirati?
Ten East je baš izbacio novi album s Garyjem Arceom, Billom Stinsonom i članovima nizozemskog benda Automatic Sam. Osim toga, Yawning Man radi na pustinjskom ‘liveu’ koji će biti i u filmu.
I za kraj, kako izgleda kompletan line-up za ovu turneju, konkretno za vaš nadolazeći nastup u Zagrebu?
U bendu je trenutno Gary Arce na gitari, ja na basu, Dino Lalli na gitari i Bill Stinson na bubnjevima.
