“Album, promocija, komuna, pa opet album i tako u krug”. Tim je riječima Marin Ivanović Stoka opisao ciklus svoje glazbene karijere gostujući na podcastu Inkubator. Bilo je to jubilarno stoto prikazivanje sve popularnijeg kanala, a simbolično i korisno za junaka naše priče, breme okruglog gostovanja palo je baš na njega. Dvosatni razgovor ugodni poslužio je kao najava za najnoviji kazališni projekt “Stara Škola Kreka – Iz Tame u Svjetlo”, režiju je potpisao zagrebački fakin Mario Kovač, a tema predstave je jasna – kako je Marin punih 18 godina bio teški ovisnik o narkoticima. S velikim interesom sam dočekao ponedjeljak i premijeru, a ono što se dogodilo iza zidova kazališta Kerempuh u najmanju ruku me ostavilo zatečenim.

Kada govorimo o Stoki, kontroverza je lajtmotiv. Još tamo od kolaboracije s Neredom na “Spremni za Rat”, koji je usput rečeno proglašen (ako je vjerovati Marinu) najkontroverznijim hrvatskim albumom, njegovo ime egzistiralo je u medijima isključivo u domeni tvrdog rapa ili pak droge. S druge pak strane, onaj pravi Marin, nesigurni dječak s Kvatrića, godinama se uspješno skrivao od javnosti sve do jučer, kada je odlučio stati pred svjetla reflektora. U prepunom kazalištu, Marin je po prvi put stao pred publiku zadavši si težak zadatak. Reper na kazališnim daskama mora ispričati jednu bolnu priču, a kada se uzme u obzir kako su u publici bili gotovo svi akteri te iste priče, patnja je bila zagarantirana.

Teatrološki nisam kompetentan pretjerano suditi rad Marija Kovača uz Marinovu izvedbu, ali laički, stvari su bile na mjestu. Minimalistička pozornica dovoljno je jasno poslala poruku kako je ovo monodrama čiji se sadržaj nalazi isključivo u i oko Marina, a osvjetljenje je u pravim trenucima šaltalo priču između cjelina. Također, svaka čast Marinu na hrabrosti predstavljanja u ovakvoj formi. Miran i staložen, svoju ulogu, ako se to uopće može zvati ulogom jer sinoć je na bini bilo svega osim glume, odradio je profesionalno. Uspio je ispričati svoju priču tečno i jasno, no negdje u zakučastim kutevima njegova uma, stvari su malo zapele. Teško je zamisliti scenarij u kojem netko s ozbiljnošću shvaća njegov alter-ego. Stoka je, na stranu glazba i narkotici, dobra zajebancija. Personifikacija zagrebačkog reprezenta.

Muziku podržava

Kako je Marin uspio izaći iz komune Cenacolo a da mu se ne gadi Stoka, općenito je glavni i jedini problem koji imam s ovom predstavom. Konfliktne ideje nikako ne idu skupa i to se jako osjeti u naglim promjenama dinamike predstave. Nije problem u povremenom osmijehu ili šali na vlastiti račun. Problem je u tome je li Marin, liječeni ovisnik, zbilja sposoban furati svoj alter-ego, lika koji “zaljubljene lijepe parove” rimuje s “crte na darove”. Odgovor možda stiže upravo na proslavi dvadesete godišnjice njegova rada u Tvornici Kulture, koja je na rasporedu 2. ožujka. Mi ćemo ju svakako ispratiti.

foto: facebook.com/marin-ivanović-stoka

O epizodama unutar predstave te Marinovim reakcijama na neke podražaje ne bih govorio – predstavu treba pogledati jer van originalnog konteksta one nemaju smisla. Ipak, moram naglasiti kako je pakao ovisnosti dočaran jako slikovito. Nije tu riječ o drogi, o njoj se najmanje govorilo. Jeziv je onaj trenutak u kojem gledatelj shvati kako tijelo paćenika pred nama fizički žudi za supstancom, a njen učinak u dubokim stadijima ovisnosti posve je suprotan prvotnim užicima. Efektna antidroga kampanja i veliko upozorenje svima nama kako je tanka granica između boli i užitka. Uostalom, jedan od najvećih monstruma filmskog platna, Pinhead, Clivea Barkera ruku djelo, zasnivao je svoje demonsko djelovanje upravo na toj premisi.

Bill Maher u svom je dokumentarcu “Religulous” rekao, obraćajući se kršćanskim fundamentalistima: “I preach the gospel of I don’t know”. U ovom trenutku, tako se i ja osjećam kada me netko pita kako mi je bilo jučer na predstavi. Daleko od toga da se nisam dobro proveo, dapače, sama premijera je prošla u jednom opuštenom duhu, a i sam Marin je pružio nešto dodatno iz samog sebe kako bi okrunio početak jedne, nadam se za njega, lijepe priče. Ipak, ne mogu dokučiti u kojem trenutku smo sinoć na kazališnim daskama gledali Marina, a u kojem Stoku. Crta razgraničenja je naoko jasna, no moram priznati kako mi tek sada “ništa nije jasno”. Stoka je biznismen i tvornica rima, a Marin je uplašeni samozatajni dečko koji je, eto, odlučio biti najveći neprijatelj samom sebi. Na premijeri jučerašnje predstave vidjeli smo ponešto iz oba svijeta, a ja ne znam kako reinterpretirati njegovu reinterpretaciju događaja iz osobne prošlosti. Možda smo zašli malo preduboko, ali predstava svakako jest slojevita, i to više nego što je sam Marin možda svjesan.

O Stoki sam pisao iz gledišta promatrača pop-kulturalnih zbivanja. Ovog puta glavni protagonist i antagonist u jednom bio je Marin, samo još jedan lik iz susjedstva koji je odabrao krivi put. Nasreću, sukladno s krilaticom predstave, uvijek postoji izlaz i “svjetlo”, ma koliko se nedostižno i daleko oni ponekad ukazali. Sretno Marine, nadam se da je tama zauvijek iza tebe.

2 Shares
Muziku podržava