Brian Warner, poznatiji kao Marilyn Manson, rođen je na današnji dan 1969. u Cantonu (Ohio). Danas ga gotovo cijeli svijet promatra kao jednog od najkontroverznijih glazbenika koji je ikada stao pod svjetla pozornice. Gotovo trideset godina, od samih početaka sa Spooky Kidsima, prate ga optužbe za mučenje životinja i za brojne društveno neprihvatljive seksualne i antikršćanske radnje.
Fanatično religiozni roditelji, mučenje psa kao kazna i poremećen djed
Krenimo od djetinjstva. Brianova majka Barbara bila je religijski fanatik, članica Episkopalne crkve. I otac Hugh bio je veliki vjernik te je Brian upisan u strogu i konzervativnu privatnu katoličku školu. Primjera radi, njenim učenicima bilo je zabranjeno slušati rock glazbu. Također, Briana su roditelji i nastavnici godinama svakodnevno tjerali na misu. Osim religijskog fanatizma, majka mu je bolovala i od drugih psihičkih bolesti poput Munchausenovog sindroma (simuliranje ili izazivanje bolesti ili ozljeda s ciljem zadovoljenja dubokih emocionalnih potreba). Iako se nikada nije osjećao bolesno, zbog majčinog poremećaja (histeriziranja pred doktorima) šest je puta ležao u bolnici jer je ona bila uvjerena kako se radi o upali pluća. U budućnosti je Brian tek u dva navrata, i to nevoljko, govorio o majci čije je mentalno stanje s godinama bilo sve gore i gore te je, već odavno dementna, preminula 2014. Takvo djetinjstvo zasigurno je utjecalo na Brianov pogled na religiju, o čemu ćemo govoriti nešto kasnije.
Nije zlostavljanje trpio jedino u domu s pretjerano religioznom i mentalno bolesnom majkom ili u konzervativnoj katoličkoj školi. Dapače, izvan škole i doma bilo je puno gore. Kroz cijelo djetinjstvo zlostavljao ga je nekoliko godina stariji susjed. Tukao ga je svakodnevno, a omaleni i povučeni Brian od straha godinama nikome ništa nije govorio. Nije imao ni kome, budući da se bojao reakcije psihički bolesne majke, a prijatelja u školi dijete poput Briana u pravilu nema. Umjesto toga, utjeha i najbolji prijatelj bio mu je pas, poseban poput njega. Poseban iz razloga što je imao heterokromiju (oči različite boje, eto odakle potječe kasnija Mansonova ljubav prema lećama). Kada se Brian jednog dana napokon suprotstavio susjedu, kazna je bila puno teža nego što je mogao zamisliti. Susjed je, frustriran time što se Brian više ne plaši batina, mučio i pred njegovim očima ubio psa i Brianovog najboljeg prijatelja. To je zasigurno jedna od najvećih trauma u Mansonovom životu zbog koje i danas često nosi različite leće. Kada već govorim o Mansonu i psima, trebalo bi naglasiti (još jednom) da je priča u kojoj na nastupu baca štence sa pozornice i traži publiku da ih ubije – izmišljena.
Za treći odjeljak o traumatičnom djetinjstvu zaslužan je Brianov djed. Jack Werner bio je teški ovisnik o pornografiji te je često nestajao i zaključavao se u podrum. Kao dvanaestogodišnjak, Brian je prvi puta pronašao djedovu kolekciju raznih seksualnih instalacija, igračaka, ali isto tako i bolesnih porno filmova koji su uključivali i životinje. Brian je oduvijek bio dijete koje je željelo svjedočiti nečemu što je zabranjeno. Iz tog razloga, otkrivši djedovu kolekciju, počeo ga je uhoditi. Jednom prilikom, uspio se ušuljati u podrum, a prizor koji je vidio bio je strašan. Vidio je djeda s kožnom maskom (onom s kuglicom za usta, ali nemam želudac za daljnje istraživanje) kako u tangama kleči i masturbira na video sa životinjama. Naravno, vidjevši prizor napravio je zvuk. Djed ga je kažnjavao dugo vremena, svaki puta ga je tjerao da satima kleči na dršci od metle kako bi od boli zaboravio prizor iz podruma. Ova trauma svakako je povezana s kasnijim Mansonovim seksualnim kontroverzama. Brian je rekao kako je tada svog djeda počeo gledati kao na čudovište, upravo onako kako danas gledaju njega. U mnogim pjesmama čuo sam stihove koji bi se mogli odnositi na taj događaj, no moja preporuka je “Kinderfeld”, za koju smatram kako od prve do zadnje riječi govori o ovoj traumi. (“I’ll have to kneel on broomsticks, Just to make it go away…”)
Upoznavanje s Reznorom, slava i masakr u srednjoj školi Columbine
Kasnije će Brian upisati fakultet, studirati novinarstvo i početi raditi za lokalni glazbeni magazin. To će mu dati šansu za intervuiranje brojnih glazbenika, uključujući i Trenta Reznora iz Nine Inch Nailsa koji će ostati fasciniran mladim novinarom. Odvesti će Briana (tada već pod alter egom Marilyn Manson) i njegov sastav The Spooky Kids u studio i producirati im prvi album. Zanimljivo, i prije prvog albuma Marilyn Manson je šokirao posjetitelje svojih koncerata, no tada je njegov pravi lik bio sakriven. Nitko osim članova benda nije znao da se iza luđačke, našminkane pojave na stageu krije Brian Warner, povučeni student i novinar. Marilyn Manson je naravno kombinacija imena Marilyn Monroe i Charlesa Mansona koju je Brian odabrao za svoje umjetinčko ime te će od sada pa nadalje u članku tako i biti oslovljavan. Manson i Reznor surađivali su na prva dva albuma, ali takve dvije ličnosti nisu mogle dugo izdržati zajedno. Nakon što su šokirali svijet prvijencem “Portreit of an American Family” i još boljim “Antichrist Superstar”, zaratili su “do krvi” na snimanju Mechanical Animalsa. Manson je optužio Trenta za uništavanje dvije snimke, a Trent je bio uvjeren kako Manson odlazi predaleko s drogama i stvaranjem bolesnog kulta iza svoje pojave.
To nas dovodi do masakra u srednjoj školi Columbine, vjerojatno najvećoj tragediji u Mansonovom životu. 20. travnja 1999. tinejdžeri Dylan Klebold i Eric Harris obukli su se po uzoru na Mansona i ušetali u školu u predgrađu Denvera. Gotičari blijedih lica s dugačkim kožnim kaputima do gležnjeva ušli su u kafeteriju svoje srednje škole i po običaju izazvali poglede ispod obrva i gađenje ostalih učenika na čijoj su meti često bili. U kafeteriji su ostavili torbu s bombom. Kada bomba nije eksplodirala, izvukli su pištolje i započeli opći masakr. Mete su prije svih bili sportaši, odnosno popularni učenici dobrog fizičkog izgleda i kršćani. U kasnijoj istrazi brojni navodi će spominjati Harrisovo pitanje maloljetnoj Cassie Bernall: “Vjeruješ li u Boga?” Nakon što je odgovorila potvrdno, smjestio joj je metak u čelo. (Za sve koje zanima, roditelji Cassie Bernall o tome su napisali fantastičnu knjigu “She said yes.”) Osim Cassie, Klebold i Harris ubili su još 11 učenika i jednog nastavnika, a zatim su presudili sami sebi. Naslovi su tih dana bili zastrašujući, a Manson je kasnije rekao kako mu je to gotovo završilo karijeru. Naslovnice novina vrištale su naslovima poput: “Manijakalni obožavatelj sotone naredio djeci da ubijaju” ili “Ubojice štovale nakazu Mansona”.
Sve to dovelo je Mansona do teške depresije i riječi Trenta Reznora pokazale su se točnima. Mansona je psihički ubijalo to što je svima bilo poznato da su Klebold i Harris godinama bili zlostavljani zato što su drugačiji, a za tragediju se optuživalo njegove stihove, a ne zlostavljače, počinitelje ili sustav. Povukao se duboko u sebe te je te dane preživljavao jedino uz enormne količine droge i antidepresiva. Iz poštovanja prema žrtvama odbio je komentirati događaj i nastupati, što je javnost ponovno prikazala tako da se osjeća krivim i nema se kako obraniti. Članovi obitelji žrtava osnivali su brojne prosvjede protiv Mansona smatrajući kako njegove poruke ne smiju dolaziti do djece. Nakon mnogo vremena Manson se izjasnio kako, osim zbog poštovanja prema žrtvama, nije htio ništa komentirati jer nije želio doprinositi popularnosti tog tužnog događaja. Također, obrušio se i na medije (primjerice, ubojice su bile gotovo pa zvijezde, nalazili su se između ostalog na naslovnici Timea) te je tužio sve koji su ga povezali s tragedijom.
Jedan od rijetkih medija na Mansonovoj strani bio je časopis Rolling Stone čiji je članak objavljen 24. lipnja 1999. pod nazivom “Columbine:Whose Fault Is It?” zaista vrijedno pročitati. Još jedan koji je stao na Mansonovu stranu bio je Michael Moore, čiji je dokumentarac “Bowling for Columbine” većina, vjerujem, pogledala. I nakon njega javnost nije bila obrušena na sustav, nego je “drvlje i kamenje” ponovno padalo na leđa Mansona (sada i Michaela Moorea) budući da su u raspravi zaključili kako je na dan pucnjave u srednjoj školi više ljudi ubijeno na Kosovu od strane američke vlade i bombardiranja, pa je čudno kako za nasilje i oružje okrivljuju njega, a ne, recimo, predsjednika. Štoviše, osim što su bili pripadnici goth subkulture, nema nikakvih dokaza da su Klebold i Harris bili zaluđeni Mansonom. Unatoč tome, sljedeći Mansonov hit bio je “The Fight Song”, čiji je video prikazivao “rat” između gotičara i popularne djece. Još jedna kontroverza od koje se ionako rastrgan sa svih strana Manson morao braniti.
Seksualnost, jeziva kućna kolekcija i odnos prema kršćanstvu
Već sam na trećoj stranici worda, a ako krenem detaljnije pisati o svakoj kontroverzi vezanoj uz Mansona, vjerujem da ću doći minimalno do petnaeste. Razriješimo zato u ovom poglavlju one najbizarnije mitove zbog kojih ga većina javnosti smatra čudovištem. Leće smo razjasnili s pričom o mučenom i ubijenom psu iz vremena djetinjstva, a iz istog razdoblja (traume s djedom) potječu i svi mitovi vezani uz Mansonovu seksualnost. Prije svega, ne, nije si zaista izvadio rebra kako bi mogao sam sebe oralno zadovoljiti, niti je njegova djevojka morala izvaditi oko kak bi mogao… znate što, uključite maštu, da se ne izražavam. Ipak, daleko od toga da je po pitanju seksualnosti Manson u granicama normale. Primjerice, za vrijeme snimanja prvog albuma, zajedno s Reznorom i ostatkom benda zaista je orgijao s gluhom obožavateljicom, gađao je sirovim mesom i urinirao po njoj. Kasnije ga je ostavila porno zvijezda jer joj je bilo previše seksa (kaže 10 puta dnevno). Manson je prekid komentirao riječima: ” To je kao da te olimpijska plivačica ostavi jer previše voliš plažu.”
Kontroverze su izazvali i predmeti koje je Manson sakupljao. Primjerice ima sliku klauna koju je nacrtao serijski ubojica John Wayne Gacy, a u njegovom domu nalazi se i kanta Ciklona B kojeg su nacisti koristili u II. Svjetskom ratu za ubijanje židova. To nas dovodi i do izjave bivšeg člana Spooky Kidsa koji je rekao kako je Manson opsjednut nacizmom te posjeduje i autentični namještaj, tepihe i ostale stvari koje su pripadale nacistima. Ipak, to je Manson opovrgnuo. Ono što nije opovrgnuo je činjenica da posjeduje ljudske kosture i afričke maske napravljene od ljudske kože. Ne kažemo da je istina (radi se o riječima još jednog bivšeg člana Spooky Kidsa), ali optužen je i kako je ljudske kosti pušio s marihuanom. Da ne baca štence s pozornice i naređuje publici da ih ubije smo razriješili, ali daleko od toga da na pozornici nije izvodio, kako da se kulturno izrazim, ludosti. Rane nastupe obilježilo je često rezanje, a ožiljci na tijelu vidljivi su i danas. Stvari su se pogoršale te kobne 1999. nakon što je (poslije pritiska zbog pucnjave) whiskey zamijenio absinthom, pićem koje će mu postati zaštitni znak. U to vrijeme postao je ovisan o alkoholu (kao i o lijekovima i kokainu) te nekoliko godina kasnije čak izbacio i svoju liniju absinta (Mansinthe).
Ono što ipak najviše asocira na Mansona je pitanje odnosa prema religiji, odnosno kršćanstvu. Govorili smo o uvodu o njegovoj pretjerano religioznoj obitelji i katoličkoj školi, ali nitko nije mogao ni slutiti kolike će biti posljedice. Već na prvoj turneji s Nine Inch Nailsima obračunao se s kritičarima i prosvjednicima koji su ga prozivali zbog izgleda, stihova i glazbe smatravši kako šalje poruke koje mlade tjeraju od boga, kako njegova glazba “tjera mlade da ubiju majku i oca, a na kraju u aktu beznađa i suicidalnosti koje Manson i rock nose, da ubiju i sebe.” Ne izmišljam ovo, ali za detaljnije guglajte “Manson in Salt Lake City”. Naravno, ovo se odnosi na koncept prvog albuma “Portrait of an American Family” no mislim da se nije potrebno upuštati u njegovu detaljniju razradu, već iz samog imena albuma se može stvoriti jasna slika i poveznica s citiranim dijelom rečenice iznad. Manson je u Salt Lakeu ipak nastupio, poručivši svim prosvjedicima da je apsurdna politička korektnost desničarske, kršćanske Amerike koja pokušava optužiti rock za probleme njihove vlastite mazohističke strukture obitelji. “To je ogledalo, ponekad je najteže pogledati vlastiti odraz.”
Iako se zalagao za slobodu mišljenja i izbora, njegovo upoznavanje Antona La Veyja zauvijek ga je etiketiralo kao štovatelja sotone. Po pitanju sotonizma Manson se izjasnio kako za njega to znači samo pobuna. Štoviše, drugi album nosio je naziv “Antichrist Superstar”. Pojavio se s logom (sličnim fašističkom simbolu) i direktno se obratio svima koji su ga prozivali štovateljem sotone. “Dragi Amerikanci, nećemo više biti tlačeni od strane fašističkog kršćanstva. Nećemo više biti tlačeni fašističkim poimanjem ljepote.” Kontradiktorno osobi koju su crkva i mediji godinama proglašavali čudovištem, Manson je od samih početaka bio osjetljiv na sve potlačene i ugrožene po bilo kojem pitanju. Primjera je mnogo, iako takvim radnjama mediji u pravilu nisu davali prostora ni približno kao kontroverzama.
Još početkom tisućljeća osnovao je fundaciju Make-A-Wish. Na snimanje “The Golden Age of Grotesque” pozvao je bolesnog šesnaestogodišnjaka čija je želja bila pjevati s bendom. Donirao je za žrtve tsunamija 2004., donirao je za afrički zdravstveni sustav, pomagao je siromašnoj djeci koja su željela naučiti svirati, a nisu imali instrumente. Financirao je brojne amaterske glazbenike, mlade koji su se željeli baviti filmom, pomagao je djeci koja su pretrpjela seksualno zlostavljanje. Ipak, medijima i “uzornoj desnici” ta strana nikada nije predstavljala nešto bitno te je do dan danas Manson ostao trn u oku katoličke crkve.
“Ako misle da im umjetnik može uništiti vjeru, onda je ta vjera jako krhka. Nisam protiv Boga već protiv njegovog zlorabljenja, ja sam protiv religije koja nas uči tome da budemo zadovoljni bez da razumijemo svijet. Volim kad se zbog mene ljudi zapitaju u što vjeruju. Nikada nisam mrzio jednog istinitog Boga, ali Boga u kakvog ljudi vjeruju… njega sam mrzio.”
