Marčelo: “Radikalno i konzervativno uvijek se ogrnu velom tradicije”

5706

Kasna jesen 2014. iznjedrila je “Napet šou”, peti album Marka Šelića Marčela.

Nakon uspješnog albuma “Deca i sunce” koji je dobro prihvaćen kod publike, “Napet šou” tematski je teži i mračniji od svog prethodnika.Novim albumom (tehnički knjigo-albumom) Marčelo je kroz nekoliko numera poentirao gađajući pritom u najniže strasti jednog društva i mentaliteta kojim smo okruženi. Čitav “Napet šou” napravljen je zahvaljujući širokoj lepezi glazbenika koji su na njemu dali svoj obol, pa on, osim ponekim elektronski odsviranim momentom, obiluje živim instrumentima i zanimljivim kompozicijama i aranžmanima.Oformljen je tako i Napeti Quintet, bend koji na pozornici zajedno s Marčelom i njegovim Filterima upriličuje čitav njegov opus, a u toj varijanti ćemo ga moći vidjeti i na Danu E gdje će Marčelo nastupiti kao predgrupa Elementalu. Bio je to dobar povod za novi razgovor…Kada uzmem u obzir tvoj opus rekao bih da se radi o jednom tematski teškom albumu. Kako je bilo raditi na albumu u tom periodu i odakle ideja za njegov naziv? Aludira li ime “Napet šou” na samu socijalno-političku pozornicu našeg okruženja kojoj smo svakodnevno izloženi?
Krenut ću s odgovorom od kraja: naravno da – da. Tijekom rada na albumu i knjizi ispostavilo se da je nekim ljudima i prije mene pala na pamet ova igra riječima (recimo, poznati srpski novinar Vanja Bulić jednom mi je prilikom rekao da je nekada radio nešto što je imalo taj naslov), ali ostao sam pri tom radnom naslovu jer naprosto najbolje pristaje onome što smo ekipa i ja naumili reći, a to je upravo promišljanje aktualnog ovdje-i-sad, kao i uvijek prožeto jednom duboko osobnom notom. Pregazili smo tridesetu, što nije nikakav strašan graničnik samo po sebi, ali mi se čini da je ipak srazmjerno teže, većini i nemoguće, redefinirati sebe – što si u dvadesetim mogao praktično kad god bi ti se prohtjelo; još si se mogao nadati nečemu kad pogledaš svoju zemlju (bogme i susjedne).Sad je jasnije da je ovo što vidiš, uz manje ili veće kozmetičke promjene, sve što ćeš i vidjeti. Daje li nam to za pravo da sjedimo skrštenih ruku uz samosažaljenje? Ne, nipošto. I nećemo. Ali, vjerujem li u snagu ovog društva da se promjeni? Pa, ne. Ne zaista. Ono jeste prava pravcata pozornica, i ponekad mi se učini da na njoj svaki plemeniti trud svejedno biva sveden na statiranje, ako ne i na već neku sortu stradanja. Od toga se možeš braniti cinizmom, ali oduvijek sam vjerovao da je cinizam autootrovna supstanca. Otuda u knjizi i albumu ima dosta ironije, ali ne i cinizma.

Jedna iznimno jaka numera na tom albumu je “20.000”, koju si napravio s Kizom iz Iskaza. Kada se pjesma pogleda u globalu secirao si glavnu problematiku svake zemlje na ovim prostorima: izljev mozgova, nesiguran posao, rad za minimalac, laži političara i kulturno-društvena ponuda koja je spala na niske glave. Iako je teško izvući tračak optimizma iz nje, misliš li da se mladi danas ipak mogu nadati nekom boljem sutra?
Naravno. Sve što treba je da se učlane u vladajuću stranku. U tome i jest stvar: gomila malih, pojedinačnih ‘boljih sutra’ (sutara?) jest jedini koncept koji nam aktualni mentalitet nudi, i to kao normalan i legitiman, bez ikakve svijesti i brige o kolektivitetu, bez imalo ‘a kuda to vodi, jebote?’ zabrinutosti na licu entiteta zvanog Rulja. Međutim, s godinama gubim onu čuvenu kršćansku (ili upravo kristoliku) nastrojenost da to pravdam naivnošću širih masa i njihovom zavedenošću; ne mogu više da privedem sebe iole stvarnoj uvjerenosti u ono ” … jer ne znaju šta čine” i sve sam bliži “… jer prave se blesavi ili su kukavice”, a pred takav nastavak rečenice nemam trunku volje da stavim ikakvo “oprosti im”, jer mi se, premda nisam religiozan, to ne čini bogougodnim, no upravo bogohulnim. Nazad na mlade ljude, zapažam samo dvije tendencije: da odu ili da se jednostavno prilagode. Obje vode u šansu za pojedinačno ‘bolje sutra’, a što se onog kolektivnog tiče, pri takvim okolnostima i dalje mu se možemo nadati, to nam niko ne brani, što ne bismo mislili da će dva i dva jednom dati pet. Ali nije da jednadžba vodi ka tome.“Himna Maršala Mita” govori o jednoj drugoj krajnosti – diplomama i obrazovanju. Nedavno smo imali incident u kojem je otkriveno da je diploma jednog našeg političara plagirana, a ova pjesma mi je odmah pala na pamet kada je vijest izašla u medijima. Misliš li da današnji način života mnogih mladih ljudi i ovakvi primjeri političara poručuju da je obrazovanje, kao i sama diploma, bespotrebna stvar?
Poručuje se upravo to, da. Barem u pragmatičnom smislu, i to je ozbiljna društvena tragedija. U smislu posjedovanja znanja pak, naravno da nikad neće biti isto. Tako nekako dvostruko to dođe: moje socijalno biće uvijek će bijesniti na predsjednikovu diplomu, ali će mu se privatni ja dovijeka smijati. Ako ja s metar i žilet izmuljam sebi nekakav certifikat košarkaškog saveza, to će naljutiti sve visoke momke i djevojke vične lopti i košu, ali će mi se od srca smijati u facu kad god me vide. To je jalova utjeha, ali ne tako bijedno jalova kao moj certifikat.Kako gledaš na čitavu ovu situaciju kod nas po pitanju dizanja ograda, barijere, podizanja političke netrpeljivosti i sve većeg porasta radikalnih i konzervativnih vrijednosti kojih si se dotakao u “Pegli”?
Radikalno i konzervativno uvijek se ogrnu velom tradicije, to je takva tendencija da me ne bi čudilo da se uskoro popnemo i na drveće, u znak odanosti najstarijim tradicijama. To bi se istim argumentima moglo braniti. Ali ne brani se, jer iskrsava argument – civiliziranosti. Civiliziranost je ovih dana prilično rastegljiv pojam. Pojam koji je svačija kurva: svako je uzme samo kad mu odgovara. Kad ne, onda smo tradicionalisti. Izgleda da se i tradicionalnost jednako prokurvala. Deviza ‘svako gleda samo svoje dupe’ uzima razna imena kad hoće da se opošteni.

Misliš li da se opet kuha neka negativna atmosfera kao prije dvadesetak godina?
Valjda ne baš takva. Volio bih i vjerujem da nije baš takva. A negativna sigurno jest.

Muziku podržava

Opterećuju li te takve stvari ponekad ili se trudiš ne obazirati na sve?
Pa, ne vrijedi okretati glavu na drugu stranu ako sa svih strana vreba jedno te isto. Ali, kažem, ne pristajem da me to paralizira. Nikad ne treba biti zaleđen od straha, ali biti namjerno nesvjestan kao da te se ne tiče društvo u kojem živiš – to je i neodgovorno i, prije svega, neodrživo.

Na albumu “Napet šou” imaš reference na svoj prijašnji opus. Koliko one pomažu da slušatelja praktički navedu da posluša ranije radove?
Imam reference na svašta, a zgodno je kad stigneš u tu etapu staža da možeš namignuti i nečemu vlastitom. Volim kad nečiji opus pokazuje znake šire konceptualnosti, pa se trudim i sam biti takav autor. To jesu linkovi, a hoće li neko slijediti te putokaze stvar je izbora svakog čitatelja/slušatelja; gledam da sve bude jasno i bez toga, a da opet nagradi zainteresiranije.

Pjesma koja mi je posebno zapela za uho na albumu je “Šurda”. Svaki puta kada pjesma krene teško je ne zamisliti Waltera Whitea i Šurdu. Kako je došlo do spajanja dvije sasvim suprotne ličnosti u jednu?
Da, eto primjera. U drugoj strofi je direktna referenca na “Breaking Bad”; i ovdje glavnog junaka juri šurak, pa se, poučen iskustvom iz serije, tješi procjenom da će mu trebati jedno pet sezona da ga provali. Ali van toga, sličnosti nema; ovaj junak nema nikakav plemenit motiv da ga iole moralno pokrpi (Walter ga, makar isprva, apsolutno ima; briga za porodicu) – ne, on je jednostavno poludio i uživa u tome, tu nikakvog lirizma nema; što bi rekao Balzac: “Ukratko, ovdje vlada bijeda bez poezije.”

Pitaju me zašto sam od čitave lepeze likova iz domaćih serija birao baš Šurdu; odgovaram da nije riječ ni o kakvoj antipatiji prema toj seriji, naprotiv, mislim da je sjajna – i stvar je baš u tome; Šurda je benigni, bezopasan junak, ali je brijač, pa ima britvu. Preuzeti njegov identitet, prerušiti se u tako dobroćudnog tipa a klati ljude britvom, to mi je jezivo izokretanje kao kad John Lithgow glumi serijskog ubojicu u maestralnoj četvrtoj sezoni “Dextera”. Osim toga, silno me zabavila ideja da su bjesomučne reprize serija na javnom servisu dovoljan razlog da labilnog čovjeka gurnu preko ruba ludila.

Ono što je posebno kod ovog albuma jeste da je objavljen kao knjigo-album. Kako su fanovi reagirali na taj potez?
Pozitivno preko svih naših očekivanja. “Napet šou” je prodan u deset tisuća primjeraka, a potpisivanje na dan objavljivanja trajalo je pet sati i oborilo domaće rekorde takvih akcija. Nema ljepše nagrade nakon više od godine dana nemanja života da bi nastali i knjiga i album.

U intervjuu prije dvije godine dotakli smo se “Napetog šoua”. Tada si rekao da na albumu neće biti sampleova, a spomenuo si i da te zanima da napraviš što bolji tekst, što bolju kompoziciju i da sve bude što bolje odsvirano. Kada podvučeš crtu, jesi li zadovoljan svime što si napravio na “Napetom šouu”?
Da, to što si naveo rekao sam kad su me pitali o žanrovskim odrednicama – a ja u žanrove odavno ne vjerujem i mislim da će oni sve više spadati u rječnik prošlog, ne ovog vijeka. Danas je mnogo primjerenije govoriti o eklektičnom autorstvu, o stvaraocu kao lijevku koji u sebe uvlači sve utjecaje koji mu se dopadaju, propušta ih kroz sebe i izbacuje unikatno svoj izlijevak, utoliko originalan što isti ti sastojci nikad ne bi dali isti proizvod’ kad bi prošli kroz neki drugi lijevak. “Napet šou” funkcionira tako, moja proza funkcionira tako – a da nisam zadovoljan, nikad ih ne bih ni objavio.

Jer, što bi to onda značilo? Da sugovornike svojih djela smatram glupljima od sebe, pa eto, meni se ne sviđa ali njima možda hoće? Mnogima ni tvoj maksimum ne znači ništa, kamoli da mu pod nos guraš svoje minimume. A minimuma uvijek ima: na sve što sam objavio dolazi isto tolika količina teksta u mom recycle binu. Kamo lijepe sreće da muze diktiraju autoru koji se blaženo baškari, ali nikad nije tako: probaš ovako i onako dok ne dođeš do rješenja koje ti se čini dobrim.

U realizaciji albuma sudjelovalo je pedesetak autora, muzičara i umjetnika, a među njima je i pokojni Miša Blam, legendarni kontrabasist srpske jazz scene. Njemu je posvećena pjesma “Šankeru”. Koliko je “Napet šou” ogledalo njihovih glazbenih karaktera koji su doprinijeli albumu?
Heh, čika Miša jest imao dobar cug, ali ne, nije mu posvećena – bar ne svojim sadržajem. No, u knjizi jest jedan tekst o njemu, i posvećen njemu. Naslov je “Kontrabasista po nacionalnosti”, jer se on tako deklarirao. Bilo je to fenomenalno iskustvo, svi su se zaista dali: raspisane note bile su samo smjernica. A to i jeste srž suradnji. Bila nam je izuzetna čast da udružimo snage s divnim divovima.

Za Međunarodni dan jazza predstavio si Napeti Quintet i odsvirao koncert u kojem su tvoje skladbe ponovno zaživjele s live bendom. Kako je išao čitav proces prebacivanja i aranžiranja skladbi s Napetim Quintetom?
O, izuzetno glatko, kao i sve s tim majstorima: mahom je riječ o ljudima koji su svirali i na samoj ploči te je prirodan i logičan korak bio da se dobro druženje i energija produže prema bini. Ta prva svirka bila je tematska, pa smo se igrali aranžmanima i lijepo zabavili; standardna verzija našeg šoua ponegdje čini to, ali mahom gledamo da zadržimo dušu pjesama, ono po čemu su prepoznatljive. Riječju, ne mislim da ćemo ikada jazzirati, recimo, “Laž”, isto kao što ne zamišljam grubo elektronsku verziju pjesme “Muk”.

U tvojim prijašnjim inkarnacijama s bendom jazz muzičari su bili u gotovo svakoj postavi. Misliš li da tvoje skladbe puno bolje sažive u jednoj takvoj varijanti ili u žešćim aranžmanima?
Da se nadovežem na prethodni odgovor, sve zavisi od samih pjesama. Ako uzmemo u obzir da je Rade, naš glavni kompozitor, jako okrenut jazzu, dok je Lane više elektronski tip, to bi bile neke dvije vodeće struje u našem sastavu: iz prve izađu stvari poput “Muka” ili “Buba”, iz druge “Laž” ili “Stomak” – ali, recimo, glavna tema “Šurde” stigla je baš od Laneta, a Rade je kao kompozitor još kako svestran i umije zagrmiti s gudačima kao u “20.000” ili da sasvim isprati jezu tekstova kao što su “Šapat” i “Pismo vanzemaljcu”.

Zato naš šou ima dva dijela, pa se sve nijanse nas spakiraju u jedan ili drugi, onaj s bendom ili onaj gramofonsko-vokalni. Dugo godina svirali smo s drugarima iz benda Iskaz, gdje smo baš žestoko gruvali; obožavam i takvu svirku, ali istina je da imamo malo pjesama koje mogu zvučati gromovito kao Iskaz, kome je to prirodan teritorij i jednostavno prži. Odlično smo se nadopunjavali, tu je ležao ključ naše kemije – ali “Napet šou” još više je proširio korpus pjesama drugačijeg štimunga; Nena ima glasčinu koji odlično legne i na gitare, ali joj ipak više leži nešto senzualnije – a o sebi da ne pričam, moj glas jedva da uopće može nadjačati distorziju.

Radiš na novom romanu, drugoj knjizi prozne triologije “Malterego”. Hoće li ona biti vani do kraja godine?
Apsolutno. A upravo ovih dana s izdavačem priređujem reizdanje prvog dijela “Malterega”, kao zagrijavanje za nastavak. Riječ je o pomalo ‘remakeovanoj’ verziji – dakako, ne sadržajno, ali zgodna je prilika da se neki nedostaci poprave i knjiga estetski dovede u vezu s “ME2”. Drugi dio je vjerojatno najveća avantura u koju sam se do sada upustio: prva će knjiga zaista izgledati kao uvod i vrh ledenog brijega. “ME2” je centralni dio priče, onaj za koji će se većina vjerojatno najviše vezati – jer, početak je početak, a krajevi serijala nikad ne legnu svima. Dvojka je istovremeno i mnogo napetija i mnogo literarnija – a tu je i činjenica da se sada mnogo dublje zalazi u druge junake; u prvom dijelu svi su bili na pozornici suštinski Leove priče, tek nagovješćujući tko su; sada su daleko opipljiviji. Radnja se ne nastavlja direktno, već počinje tri godine nakon događaja opisanih u prvoj i ne časi časa, ništa lagani uvod, odmah đonom – ali gradivo se obnavlja u hodu, tako da čitaoci, osim ako naročito ne žele, ne moraju iznova čitati “ME1”.

Adaptiraš li još prijevode za strip Dylana Doga?
Naravno, ovo mi je osma godina rada na Dylanu, koji sada ima čak četiri zasebne edicije u izdanju Veselog četvrtka, kuće za koju radim, premda je u još jednoj ediciji (“Obojeni program”, izdanje u boji) praktično junak-domaćin, jer je svaki neparan broj posvećen njemu. Radim adaptaciju prijevoda, uvodnike za svaku epizodu, te uredničke poslove. Dylan Dog je neka vrsta moje konstante, tu je još od djetinjstva, i poetika njegovog originalnog autora Tiziana Sclavija vrlo mi je bliska. A pored njega, našao sam vremena i za jednu drugačiju avanturu: prijevod i adaptaciju kompletnog serijala “Lokot i ključ” (“Locke & Key”) u šest knjiga, u izdanju kuće Darkwood.

Nastupaš prije Elementala u Domu sportova. U razgovoru s Remi pitao sam je jedno pitanje koje ću pitati i tebe. Tvoja suradnja s Elementalom na pjesmi “Bekstvo” prva je suradnja između glazbenika iz Hrvatske i Srbije nakon svih onih nemilih ratnih zbivanja devedesetih. Kakav je osjećaj tada bio za tebe praktički probijati barijere podijele koje su postojale?
To nikad nisu ni bile moje podjele. Probijali smo, dakle, tuđe podjele, prilično svjesni da to činimo, ali opet neopterećeni time kao misijom koja bi se dogodila da nismo osjetili nešto jedni u drugima. Prvi razlog bio je da se kužimo u stvaralaštvu, na tome se sve temelji. A svakako nam je drago što smo usput probili i izvjesne barijere.

Puno puta si surađivao s Remi i Elementalom i nije tajna da si po glazbenom i tekstualnom senzibilitetu odgovarate. Koliko takve suradnje utječu na tebe?
Uvijek je lijepo udružiti snage sa sličnima, dok god se to temelji na međusobnom razumijevanju, poštovanju i reciprocitetu. Do sada je uvijek bilo sjajno.

Što nam spremaš s Napetim Quintetom za Dom sportova?
Imamo 45 minuta da se pokažemo u najboljem svjetlu. Dakle, uzdamo se u reflektore. Dođite i nećete se pokajati.

0 Shares
Muziku podržava