Marčelo: “Napravi s idejom ono što ideja od tebe traži”

4878

Gotovo tri godine prošle su od mojeg posljednjeg susreta s jednim od najvažnijih izvođača srpske hip-hop scene. Multitalentirani umjetnik u tom je periodu objavio još jedan album (”Treća strana medalje”), a svoju dosadašnju spisateljsku karijeru okrunio je i romanom “Zajedno sami”. Tako da je moje prvo pitanje logično bilo:

Što se promijenilo od našeg posljednjeg susreta i albuma “Puzzle Shock!”?
Dogodilo se toga dosta, a možda ništa nije toliko iznenađujuće. Mislim da smo ekipa i ja, što se muzike tiče, nastavili ono na što je “Puzzle Shock!” i upućivao da će se vjerojatno dogoditi.

Dakle, još veće oslobađanje od žanra, stvaranje muzike kakva nas ispunjava i u kakvu vjerujemo i potpuno odsustvo bilo kakvog kompromisa prema tržištu.

Misliš li da si izgubio dio fanova od prvog albuma?
Ne nužno i sigurno ne sve, ne znam kako ti, ali ja i svi koje znam a da nisu žanrovski fokusirani na jedno, jako teško razumijemo taj tip pristupa muzici da nekog ništa ne interesira ako ne spada u taj žanr. To potpuno odsustvo sluha i razumijevanja ako se samo jedna stvar iz tih kanona promijeni.

Postoji tu još jedan problem, dobar dio ljudi ne razlikuje kategoriju dobro – loše od kategorije razumijem – ne razumijem, nego je nužno kategorija ‘ne razumijem’ jednaka kategoriji ‘to je sranje’.

Uvijek ima nešto što si previdio, uzmeš neki strip ili knjigu pa ti ne ‘sjedne’, svi kažu da je dobro, mora da sam ja propustio neku referencu pa ti ljudi objasne da shvatiš. Naravno, ovdje sam ja u ulozi autora i to postmodernistički tip. Autor šuti i ne postoji, evo ti djelo pa nek’ živi svoj život.

U posljednje vrijeme pojavljuje se mnogo bendova koji svojem nekadašnjem hip-hop zvuku pridodaju žive instrumente i rade svojevrsni crossover. Čini li se tebi da je to neki trend ili evolucija glazbenog izričaja?
Ja mislim da je to potpuno individualna stvar koja ovisi o samom autoru. Svatko će to upotrijebiti na svoj način, onako kako misli da bi to trebalo izgledati i to će naravno dati neke rezultate ili neće.

Muziku podržava

Neki ljudi oforme prateći bend i daju im zadatak da nanovo odsviraju već napravljeni materijal i to je to, dok drugi oforme bend koji kreativno sudjeluje u izradi ploče i odabiru tema. Mi spadamo u ovu drugu vrstu benda, mnogi očekuju da će ljudi onda napraviti neki HC bend, ali mi nismo išli na tu foru jer to onda ne bi bilo oslobođenje od žanra nego prelazak u drugi žanr koji također ima svoja pravila.

Moj bend se ponaša isto kao i ja kao autor, napravi s idejom ono što ideja od tebe traži. Tamo gdje ideja traži distorziju napravi je, publici će se svidjeti i užasno lagane stvari ako su dobro odsvirane, sve to radi svoju ulogu u velikoj slici. Mi smo odlučili da i nadalje ostanemo bend, znamo što hoćemo, a ukoliko i ne znamo što hoćemo, napravit ćemo ono što u tom trenutku ‘ugotivimo’ od svirke i lijepo uklopiti u ono u što mi vjerujemo.

Znači, formula je kolektivni rad. Zar nema onda individualnih razmirica jer bi svatko želio da se nešto napravi drugačije nego što je to zamišljeno?

Ne, jer se to pročuje još dok se radi ploča, a poslije moraš podnijeti bilo kakvu vrstu kritike. Mi smo se puno gnjavili, bili spori, sve dok nismo bili sigurni da će materijal biti takav kakvog smo ga zamislili. I nismo odmah snimili pjesmu i pustili je nego smo čačkali po njoj.

Dobro, nekome to možda nije dobro, možda i objektivno nije dobro, ali mi smo zadovoljni. Opet se vraćamo na tu temu da će svaka stvar naći svoju publiku.

Kakva je razlika u tematici od prvog albuma do ovog aktualnog koji se meni čini nešto “mekši” i hitoidniji od prethodnih?
Ovaj album definitivno ima tu stranu o kojoj pričaš, ima pjesama koje su melodičnije, naravno do granice do koje to ‘fura’ našu ekipu, ali one pjesme koje predstavljaju ozbiljne halucinacije su ozbiljne.

Halucinacije u smislu metaforičnijih pjesama, koje su potpuno na svoju stranu i koje isto tako rade ono što želimo da rade. A sam album je različit do neke mjere, ali sadrži sve ono po čemu je moj rad do sada bio karakterističan, zadržali smo suštinske sastojke po kojem ljudi mogu prepoznati da se tu radi o istom čovjeku.

Ovog puta su teme izašle iz okvira, muzika je definitivno izašla iz okvira žanra, ima mnogo više ‘storytelling’ pjesama koje su napravljene kao mali mjuzikli. Prvi put album ima koncept oko kojeg se vrti svaka stvar i formira jednu veliku sliku, a to je simbolika trojke.

To bi bilo to, uz osobni moment koji je izostao na “Puzzle Shock!” a bio je prisutan na prvijencu “De Facto”, gdje u prvom licu ne govorim o svojim stavovima nego upravo o sebi, svojim osjećajima i iskustvima, od čega sam namjerno odmorio na drugom albumu. Možda će nekome biti i zanimljivo kako je to izgledalo sa osamnaest a kako sa dvadeset i pet.

Je li ovaj album pokazatelj da ćeš se posvetiti isključivo glazbi ili ćeš nastaviti pisati prozu i kolumne?
Reklo bi se možda površno da ja radim sve i svašta, ali sve se u stvari svodi na pisanje, samo su različite forme. Tu su tekstovi za muziku, prošle je godine izašao roman, tu su moji novi članci, odnosno kolumne, a odnedavno radim i na srpskom izdanju stripa Dylan Dog.

Sve radim po idejama, i svaka ideja traži formu, bilo u obliku priče, pjesme ili tek kao utisak uobličen u kolumnu. Ništa od toga ne ugrožava ono drugo, nego se nadopunjuju. Posljednjih sam godina počeo puno razmišljati o ‘većoj slici’, kako je svaka stvar komad nekog ukupnog opusa koji očigledno nastaje i onda ja razmišljam kako bi ta velika slika izgledala i kakvu ulogu sve to ima u njoj. Vjerujem da će sve biti funkcionalno, ja donekle dopuštam stihijsko stvaranje, ali mislim da nije dobro stihijsko objavljivanje stvorenog. Ja smatram da je dobro da tu postoji selekcija.

Imaš li svoj najdraži medij i ima li razlike u težini stvaranja između glazbe i proze?
Opet, bitna je ideja, ona sama traži formu. Naravno da tu ima i igre, za nešto što isprva misliš da bi dobro funkcioniralo kao priča na kraju pretvoriš u pjesmu i zaista ispadne bolje. Takve su igre dopuštene ali su mahom jasne smjernice koji format kojoj ideji najviše odgovara. To ti čak dođe da te odmori jedno od drugog.

Ali mogu se kršiti i pravila forme, ako hoćeš napraviti ‘storytelling’ pjesmu moraš se gotovo ponašati kao dramaturg i ‘tehničar rime’ u isto vrijeme. Sve ima svoj smisao, u jednu ruku odmara jedno od drugog, a u drugom se dopunjuje u nekom širem smislu. Zasada to dobro funkcionira.

Razmišljaš li objaviti neko konceptualno djelo u kojem bi odjednom povezao sve te forme?
Zašto ne, ja samo nisam pretenciozan da ću trčati pred rudo, svi ti elementi postoje i ljudi ih primjećuju, meni je to stvarno kompliment. ali vjerujem ja u te ideje koje dolaze i u trenutak kad dolaze.

Treba pustiti da sve ide svojim tijekom i biti vjeran kroničar onog što ti pada na pamet i kada naiđe ideja za nešto sveobuhvatnije to će se tada i dogoditi. Vrijeme je za nove forme koje su fuzija raznih formi, samo to ovisi o spretnosti autora. Može ispasti jako originalno i sretno, a može i ispasti budalasto. Zato kažem da treba objavljivati pametno, oblikovano, na način koji stvarno nalaziš dovršenim.

Kakva je razlika u nastupu s bendom iza sebe i bez?

Ja mislim da je razlika drastična. Hip-hop ima svoju magiju ali ‘caka’ je u tome da je on jedini koji brani nastupe bez glazbenika pa pomisliš da su glupi svi oni što za sobom tegle muzičare. Naravno da to nije tako, i da i u ovom žanru postoji prostor da budeš originalan i furaš nešto svoje.

Razlika je u tome što uvijek na koncertima s DJ-em ide ista muzika i ti naravno da imaš prostora da napraviš nešto što nisi dosad napravio na bini, ali to ima granice. Dok s bendom sposobnih glazbenika koji su super nasvirani i dobri zajebanti možeš lupit’ i reći ‘Ajde, sad sviramo neku pjesmu iz kafane, pa kud puklo’.

Stvar je trenutka, i same pjesme na repertoaru nikad neće zvučati isto na koncertu, ovisit će o atmosferi. I to, sasvim sigurno, ima neku svoju granicu, ali je mnogo dalje od one kada si ograničen instrumentalom.

Što se mene i hip-hopa tiče napravio sam ono što sam želio, a sad bih htio probati nešto drugo. To opet sadrži sve elemente od prije ali ima i još nešto. I dalje će biti pjesama koje ćemo izvoditi tako da će DJ pustiti instrumental jer su one rađene elektronski s nekim razlogom i tako trebaju zvučati.

Nije uvijek pametno zamijeniti elektronski ritam bubnjem, pa se opet vraćamo na ideju, u ovom slučaju pjesmu. Što pjesma traži da se od nje napravi to mi i napravimo. Tako da želim da na koncertima bude blok prave hip-hop svirke, ali između dva bloka svirke s bendom koja će biti težište koncerta.

Nakon dobrih želja za nastavak karijere Marčelovi i moji putevi ponovno su se razišli do neke nove prilike. Novi album dokaz je evolucije njegovog izričaja, a vjerujem i da to nije niti blizu vrhunac njegove karijere. Ljudi van Srbije su ipak manje u doticaju sa svime što ovaj mladić radi, no vrijeme je na njegovoj strani i kvaliteta u kombinaciji sa radom i strpljivošću uvijek na kraju donese plodove.

0 Shares
Muziku podržava