Mangroove je pravi pop fenomen hrvatske scene za koji se još uvijek ne zna dovoljno s obzirom da su napunili desetljeće staža na sceni. Što je šteta, zaista, jer Mangroove treba i valja slušati pomno i re(do)vno. U srcu ovog jazz-pop projekta nalazi se glazbeni i ljubavni par Toni Starešinić i Željka Veverec, ljudi koji se mogu pohvaliti činjenicom da su sve samo ne jednolični.

Pred koncertnu promociju albuma “Srce“, 28. veljače, u Tvornici kulture, popričali smo sa Željkom i Tonijem o njemu, a usput se dotakli i drugih svjetova poput generalnog poimanja mainstream publike i Rujanfesta, djetinjstva nekad i danas, Josipe Lisac i trenutnih glazbenih opsesija.

“Srce” me oduševilo kao kvalitetan soul album, i zbog glazbenog profesionalizma i zbog predanosti i emocija unesenih u album. Ipak ime govori samo za sebe. Kako ste stvarali koncept albuma? Koliko je čitav proces trajao?
Muziku podržava

Željka: Nekako smo već uskladili ritam pa nam stvaranje albuma traje tri godine, to naravno ne znači da tri godine stojimo u sobi i radimo album, ali to je neko vrijeme potrebno za cijeli proces: da otpustimo stari album, primimo nove doživljaje, procesuiramo ih i krenemo u nastanak nove priče. Emocije jesu glavna sastavnica glazbe, ali ja bih rekla i svake glazbe, ne samo naše i mislim da je za svakog tko radi glazbu bitno da pronađe priču i emociju koju želi ispričati i ako je uspije prenijeti, to je već uspjeh. Mi se trudimo i zato nam puno znači kad netko otkrije našu glazbu i pohvali je.

Slušajući album vidno je koliko je taj soul inkorporiran u svaku poru glazbe. Koliko je tu preciznog dirigiranja po špagi, a koliko slobodnog eksperimentiranja iz duše?

Toni: Sve je tu slobodno igranje iz duše. Čak i ako pjesma s radijskim potencijalom ode preko pet minuta, uvijek možete napraviti radio edit. Kad prestane biti iz duše prestat ćemo se i baviti time.

Željka: Uvijek sve krene iz srca i onda to bude jedan prekrasan kaos koji se po potrebi može malo obuzdavati ili izbrusiti, ali nikada to nije sve planski točno i precizno određeno jer radimo na temelju priče i trenutne inspiracije, a onda se to uvijek lakše fokusira, a ostane iskreno.

mangroove

Što se sve promijenilo, osim reduciranja gitara, u godinama od posljednjeg albuma?

Toni: Promijenili smo se mi, skupilo se mnogo novih doživljaja i iskustva, s jedne strane smo možda postali iskusniji, a s druge se i podjetinjili, možda postali i još razigraniji. Hej, pa gitaru nismo imali već na zadnja dva albuma prije ovog, a na ovom je čak imamo na jednoj pjesmi, hehe. Imamo i druge dečke u bendu, puno više klavijatura i po prvi put i flautu koja je dodala na bajkovitosti zvuka. I eh da, pretvorio sam bend u mali raj za klavijaturističke sladokusce, na koncerte nosimo i do 6 klavijatura.

A kako se vaši kreativni i osobni svjetovi pronalaze u stvaranju glazbe? Gdje prestaje man, a počinje groove?

Željka: Pa mislim da je sve to jako povezano i ne može se kirurški odstraniti ono što jesmo, što doživljavamo i glazbu koju stvaramo, to nije samo posao, to je život. Možda je baš vokal najbolji primjer za to, vokal je instrument na kojeg sve utječe. Tako da je uvijek to osobna i profesionalna priča u isto vrijeme. A svi smo mi i man i woman groove.

Glazba koju radite dosta je istančana za neki prosjek hrvatske glazbe. Ima li hrvatska publika dovoljno otvorene uši za retro, jazz, funk i ostale žanrove kojima baratate?

Mislim da je općenito manje publike za sve osim za turbo zabavnjake, veliku većinu mladih danas zanimaju više neke druge stvari, najviše igrice, naravno. U vrijeme naše srednje škole mladi su se često povezivali s glazbenicima, dečki pogotovo s rock glazbenicima, znale su biti Blur i Oasis frakcije. Danas su to Overwatch i Fortnite. Također, situacija za nekakvu normalnu glazbu van Zagreba je poprilično besmislena. Omjer publike je 2:1, Zagreb naspram cijele Hrvatske zajedno. Tako da se često pitamo kako uopće preživljavamo od glazbe, al’ evo nas, još smo u igri.

Što je s publikom i mainstreamom, kako dosad niste bili pretjerano eksponirani, mislite li da će novi album to promijeniti?

Mainstream publika je zapravo, na neki način, ona nevidljiva publika koja baš ne izlazi na koncerte. Postanete svjesni svoje mainstream publike tek kad nastupite na nekakvim gradskim manifestacijama na trgovima gdje je besplatan ulaz ili na festivalima za široke mase. Bilo je čak uzbudljivo nastupati na Rujanfestu prošle godine. Bilo je ljudi koji su znali pjesme, pjevali skupa s nama, bilo je i ljudi koji su prvi put u životu vidjeli flautu. Al’ treba svima dati priliku da čuju, ljudi uglavnom ne znaju sviđa li im se nešto ili ne dok ne čuju, pa se mogu uhvatiti za glazbu makar nisu nikad slušali nešto slično u životu, jer glazba ima tu moć i energiju. S druge strane, većina ljudi danas je zapravo jako siromašna vizualno, zvučno, gurmanskih doživljaja, jer se uglavnom drže poznatog i sigurnog. A zapravo žele doživjeti i nešto novo, ali će to rijetko sami izabrati. Zato je, recimo, dobar i Rujanfest kad ste jednostavno stavljeni tamo da budete doživljeni na ovaj ili onaj način.

Kako je raditi u toliko različitih bendova i projekata, Toni? Prelijeva li se energija s jednog mjesta na drugo, koliko je zahtjevno posvetiti se svakoj strasti toliko predano?

Toni: Rad u toliko različitih bendova je s jedne strane nužnost, a s druge odlično iskustvo, druženje i sviranje s dragim ljudima te stvaranje nove dobre glazbe. Sretan sam da sam uletio u Edin i Josipin bend baš kada su stvarali nove albume, to me nekako najviše ispunjava, da se napravi nešto dobro i zapiše, da ostane u vremenu. Vremena, naravno, nema uvijek za sve, tako da smo prošle godine morali usporiti neke svoje stvari osim Mangroovea. Ali, evo, sad kad su izašli i Edin i Josipin album, vrijeme je da zakucamo do kraja naše novotarije i trenutno sam sav u tome i guštam ko mala beba. Bilo je svega prošle godine, radio sam i glazbu za dokumentarni serijal o nesrećama u Hrvatskoj koji kreće krajem veljače na HTV-u. Željka je napravila pjesmu i za Krapinski festival, radili smo skupa glazbu i za kazalište, Željka je snimila i puno sinkronizacija crtića.

mangroove

Kako je bilo raditi s Josipom Lisac? Željka, kako ti sjedaju usporedbe s najvećom divom ovih prostora?

Toni: S Josipom je uvijek bilo uzbudljivo raditi, s jedne strane nepredvidljivo pa morate biti spremni na sve, a s druge opušteno, vrlo je duhovita i inteligentna i uvijek je opuštena poluzezantska atmosfera, naravno i vrlo profesionalna.

Željka: Naravno da mi gode usporedbe s Josipom, ona je oduvijek imala svoj zvuk, znala točno što želi i pratila trendove, i time postala svevremenska. To je ono što svaki glazbenik pjevač želi i svakako je prekrasno čuti da te netko uspoređuje s takvom veličinom, i naravno da sam ja još miljama daleko od takvog statusa. Osobno mislim da dijelimo možda isti senzibilitet i istu filozofiju o glazbi, ono što ljude može asocirati da nas povežu, ali smo različite i individualne svaka za sebe .

Što u posljednje vrijeme slušate na repeatu?

Toni: Mene je u zadnje vrijeme uhvatila nostalgija za Mahavishnu Orchestra, genijalnim jazz rock bendom iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a s druge strane često zavrtim i novotarije kojih se dokopam, recimo, oduševio me novi album Donnyja McCaslina Blowa. McCaslin je saksofonist koji je pratio Bowieja na Blackstaru, a potrefilo se, baš kad sam jesenas bio s Josipom Lisac u Švedskoj, da sam nabasao na koncertnu promociju tog albuma u Stockholmu. Vrtim si često i Krokofant i Sao Paolo Undergdound, a zapravo najviše svoje nove stvari, odnosno snimke s probi za vrijeme nastajanja tih stvari.

Željka: Iz nekog razloga posljednjih dana slušam proučavam i uživam u koncertnim snimkama Don McLeana i oduševljava me njegovo autorstvo, glas, sve spojeno uz tu gitaricu.

Da se rubno dotaknemo nedavnog trenda, 10 year challengea, gdje ste bili prije 10 godina i imate li ideju gdje biste htjeli biti u idućih 10?

Toni: Prije 10 godina smo objavili prvi album, a vidi nas sad, hehehe, nemam pojma gdje se vidim za idućih 10 godina, danas je život totalno nepredvidljiv. Nadam se zdravlju, nadam se nastavku ovog nekog općeg zadovoljstva do kog sam uspio stići, nadam se možda i novom proširenom članu ‘postave’. Željka? 😉

Željka: Da, prije 10 godina smo s prvim albumom ušli u profesionalne vode, naivno i otvorenog srca, i izdržali smo do sad. Za 10 godina se nadam da ćemo imati barem jedan hit koji će osvojiti sve, hahaha :), puno dobrih koncerata, albuma i naravno, lijep obiteljski život.

181 Shares
Muziku podržava