M.O.R.T.: “Tribaš prvo grist cestu i svirat pred ljudima, pa tek onda tražit nešto”

5500

Samostalni koncert sinjskih rockera M.O.R.T. u Velikom pogonu zagrebačke Tvornice kulture nije mala stvar.

Upravo će na tom mjestu 7. listopada koncertno predstaviti aktualni album “Tužna kocka“.

A kroz što su sve ovi Sinjani prolazili u posljednje vrijeme, otkrili su nam John i Zvrk u ugodnom ‘pivskom razgovoru’ na lokaciji Malog pogona Tvornice.Svašta se izdogađalo s bendom od našeg posljednjeg intervjua prije dvije godine…
John: Već dvije godine? Pa otelila mi se krava, dobio sam nećaka.
Zvrk: Dobio sam dvoje blizanaca na moj rođendan, ali ne moji blizanci, nego mojega brata.
John: Ja sam dobio osip, gadno je bilo.
Zvrk: Jesmo mi imali taj intervju za “Odjel za žešće”?
John: Kad je to bilo?2014. je kolegica Ivana radila intervju…
Zvrk: Uuu to je bio brutalni intervju. Kontroverzni.
John: S Kapetanovićkom, jao kako smo bili zgaženi.Sve teme ste pokrili. Pričalo se i o marihuani…
John: Je, i o religiji i poljoprivredi.
Zvrk: Sad se ne sjećam dalje. Snimili smo sad tu “Tužnu kocku” i napravili hrpu koncerata, sad radimo Tvornicu, napokon pogon, tj. Veliki pogon. Vidjet ćemo hoćemo li ga uspjet napunit. Snimili smo dva spota od tada, ne, možda i više.
John: Kurac. Smijem li reć kurac na diktafon? (smijeh)Nema cenzure kod nas (smijeh)
Zvrk: Bilo nam je dosta radno, znači imali smo priko 150 koncerata.
John: Od tada sviramo, sviramo.Evo slušala sam sad taj novi album i već na prvo slušanje mi se čini da su nešto ozbiljniji i mračniji tekstovi nego na prethodniku. Kako vi gledate na to, jesam li u pravu?
John: Pa jesi.
Zvrk: Je je, pa mračnija su i vremena malo nego što su tada bila. A evo možda smo i mi malo opterećeniji ili nemam pojma šta.
John: Malo smo odrasli, pa smo izgubili neke iluzije.
Zvrk: Izgubili smo i neke kočnice, tako da nas za sve više boli kurac ko šta govori, pa govorimo šta nas je volja. Mislim da je presudno da svi o tome razmišljaju, ali nitko ne govori o tome. Neke stvari koje mi se vrzmaju po glavi, koje ne možeš u ekipi pričat jer će reć “daj opet daviš s tim svojim sranjima”. Onda napišeš pismu o tome, pa pomisliš “vidi to je dobro”. Muzika je super medij za podsvijest.Primjetila sam i da pjesma “Volim” po ambijentu dosta podsjeća na “Meni se skače”…
Zvrk: I mene isto podsjeća.
John: To je zaključak albuma. Znači nakon sveg onog teškog, onda malo veselja i malo vedrijih pogleda na svit.
Zvrk: Mi smo odrastali na The Beatlesima, koliko god bili iscrnjačeni kakvi i jesmo po prirodi. Nemoj misliti da sam sad u depresiji, nego ono sagledavam malo s te neke druge ravni. Volimo opet napravit pismu koja je vesela. Čisto jer ono, zašto ne.
John: Zato smo je i stavili na kraj. Valjda nije sve tako crno, malo se živne.Što onda vama osobno bolje leži, mračniji štih ili veselija tematika?
Zvrk: Pa meni mračniji.
John: Volio bih da je svaka vesela, dabogda bio takav život, ali nije, jebi ga. Ne možeš ignorirat.
Zvrk: Nebitno koliko je tekst ili ozbiljan ili neozbiljan, šta to onda uopće znači, da je muzika dobra, da te diže, da ne moraš glumiti, nego da je to to. Da te ponese.

Je li vam nešto predstavljalo izazov dok ste radili na “Tužnoj kocki”?
Zvrk: Meni je posebno drago kada postoji neki izazov. Bilo u tome kako muziku napraviti nekako drukčije, kako u nekakav album koji će bit izdan ubaciti dosta toga šta se ne bi inače izdalo. Jer obično imaš neke dvi, tri, prije bi se to radilo po singlovima, i danas to ide tako kad se testira bend, da vide kako će im proć. Naš, odnosno moj put je da kao podvalim neku pismu koja može proć u mainstream, pa onda uvalim još devet pisama koje su baš brutalne. Jedna otvori vrata, onda uvališ hrpu goblina u prostoriju.

Muziku podržava

Kocka je tužna, ali se zapravo smije…
Zvrk: Tako je.

Što vam to predstavlja?
John: Gomilu stvari. Uvik sam za to kad radimo pismu da ima neku poruku koja može biti višesmislena.
Zvrk: Višeznačna.
John: Glupo mi je da sad slušam The Doorse i sada Morrison sjedne do mene i kaže “vidi ja sam mislio to, to i to.” Draže mi je imati neki svoj zaključak. To želim i od svoje publike. Da se malo napregne.
Zvrk: I neke te pisme kad napraviš, ti ih napraviš kao jednu pismu, a onda ih gledaš ko oca kad gleda kćer kad se iđe otkačit na koncertu, poševit negdje. Gledaš koji kurac radi ta pisma.
John: Kao, nisam ja to tako mislio.
Zvrk: Ali ima svoj život.

John: Pisme su ko dica.
Zvrk: I ne bi trebala biti sputana, na kraju krajeva ti si tu samo neki medij koji to proizvedeš, sad kako će to netko shvatiti, to je drugo. Tako je to i kod te “Tužne kocke”. To je simbol, a simboli su takvi. Da se mogu tumačiti s više strana. Netko će vidit piramidu, netko će vidit kocku, netko će vidit tužnu, a netko veselu. Sad kad sklopiš hrpu tih stvari dobiješ po meni najbolje objašnjenje.
John: Ko kad zelenom bojom napišeš crveno.
Zvrk: Meni je super bilo to prvotno objašnjenje “Tužne kocke” par mjeseci nakon što smo je izdali, i još ta vesela piramida. Super ti je taj čvor u glavi koji napraviš. Onda ti netko kaže “Joj ta tužna kocka, kao tužno je kad se kockaš”. Ljudi meni otkrivaju neka značenja. Super mi je to pitat tebe, šta tebi znači to tužna kocka?

A čuj, na prvu stvarno i asocira na kockanje…
Zvrk: Kad se kockaš, ali je tužno.
John: Najgori porok, nema goreg.

Da vas pitam i nešto o okolini. Otkad znam za vas jasno mi je koliku vam snagu daje Sinj, ali i okolina. Vidite li se u nekom drugom gradu jednoga dana i mislite da biste bili jednako inspirirani u drugačijoj sredini?

John: Vidi, mi smo minjali sredine, nismo mi ne izašli nikad iz Sinja, mi smo se razišli po gradovima i studirali i putovali. Kužiš. Ali to je naša sredina. Ne volim kad ljudi jedva čekaju pobić od svoje kuće, od svoje sredine, jer im tu ne valja. E pa daj ostani pa promini nešto, ajde radi malo na toj sredini da bude bolja. A ne bježat u zatvore, u gradove.
Zvrk: Meni je super otić pokupit hrpu toga, to je ko ono pčela kad ideš pa kupiš okolo. Nemoj očekivat da se vraćaš u tu košnicu, ne mislim sada da su ljudi pčele, da su bar, nego kao ono odeš okolo skupiš utjecaj i vratiš se na neko dobro misto izolirano od svega i totalno drukčije stvoriš svoj mali svijet i iz njega stvaraš dalje.
John: Mijenjaš ljude u svojoj sredini jebiga.
Zvrk: Opet jebeš čovika koji nigdi nije bio. Okej, ima i toga kako je recimo Alan Moore cilo vrime u tom istom gradu iz kojeg piše. Ali dobro on ode s tom svojom maštom negdje dalje.

Treba vidjeti svijeta…
John: Pa to.
Zvrk: Mašta je dovoljna da ti zamisliš. Ljudi nekada iđu u Pariz zato šta je neki lik pisa o njemu, a on možda i nije bio tu. Ili je to vrime prošlo. Čovik se možda može fizički zatvorit, ali dok god ima neku svoju svijest može otplutat bilo gdje, bilo u snove, bilo šta. Nije stvarnost samo ova koju doživljavaš, putovanje busom ili nešto slično, putovanja su duhovna na kraju krajeva.

Ajmo još malo popričati o pjesmama. Odkud ideja da na svoj način uglazbite Nazorovu pjesmu “Kroz vječnost”, tj. da napravite svoju verziju te pjesme?
John: To se meni sviđalo još odavno. Čita sam Nazora i ta me pisma baš pogodila. Bio je takav moment u životu.
Zvrk: Ti si u početku bio protiv toga. Mi smo jammali i on je otpiva to iz glave. On uzme neki riff, pa pjeva, a nekad možeš i samo mumlljat. Onda sam reka daj to stvarno dobro koegzistira. Zašto to ne napravit. Uzet nekog pjesnika i pomiješat s rock’n’rollom.

Djeluje baš kao vaša pjesma. Netko tko nije upoznat da je to od Nazora pjesma sigurno je mislio da je vaše…
Zvrk: To je bio baš jedan izazov koji je super ispao na kraju.

A koliko vam je teško odlučiti se koju pjesmu izabrati za singl? Po kojem principu birate?
John: Meni je najteže ocjenjivat svoj rad, kužiš, pa dalje nešto očekivat.
Zvrk: Vidi, da mogu birat u nekom svom idealnom svitu, bira bi da ljudi slušaju ono šta hoću da čuju. Imaš neke singlove koje ti bira diskograf. Mi smo njima tako dali.
John: Kao ajde uzmite vi pa šta se vama sviđa.

Zvrk: Oni plaćaju spotove. Znaš kao ajde vi to izaberite, ali nije pravilo da oni izaberu neku koja uvik najbolje prođe.
John: Mi oćemo da iđe ta i ta. Možete i vi neku koju vi oćete. Sve se da dogovorit.
Zvrk: I na kraju nekad ispadne da u bar 50 posto slučajeva i oni pogriješe. Ti na kraju imaš neke stvari koje žive na koncertima kao i ova “Na cesti” koja će možda proći bolje od ove što su oni mislili da će biti ljetni hit. Nema pravila. Sve ovisi, mora biti i moment kad je izašla i kakav je spot. Dosta toga utječe. Svaka pisma koja stasa, drago mi je da je prošla.

Ali recimo s “Plamen što kriješ” definitivno niste pogriješili. Koja je poruka iza te pjesme?
Zvrk: Krenio sam baš namjerno napravit neku kao ljubavnu pjesmu, jer nam je falilo takvih. Ali ona je nakon toliko vremena sazrila i izašla iz tog okvira. Jednostavno imaš nekih par stihova koji se čine banalni, a nakon nekog vrimena su svejedno isplivali. Ne mogu baš reći koja je poruka na kraju. To je po meni bio jedan moment kad čovjek stane i promatra svijet i samo zapisuje šta se događa u tom momentu. Kad ona krene na svoje noge počne pričat neku svoju priču.

“Na cesti” je najnoviji singl s novog albuma, alegorijski gledano u pitanju je zapravo ‘cesta života’? Dakle, svašta se čovjek može nagledati kada živi taj rock’n’roll?
John: Da, da. Pa svega se nagledamo.

S obzirom da ste već nekoliko godina pod Croatia Records, kako ste zadovoljni po tom pitanju? Ipak ste sada puno bolje upoznati kako glazbeni biznis funkcionira…
John: Mi smo ti jednostavna raja. Kad nemaš velikih očekivanja, onda nema ni velikih razočaranja. Nama je bitno da mi možemo nastavit svirat dalje. Da možemo imat koncerte. A sada kako smo zadovoljni, ne znam…
Zvrk: Imamo mi fer suradnju, nema se tu šta reći. Ipak moraš rast nekako. Sad i ti ljudi koji idu s tobom, moraju te pratit. Ono što fali diskografima općenito, šta se prominilo od ’60-ih naovamo, bar u mojoj glavi, je to da ne riskiraju toliko, ne idu stvarat scenu i ne traže bendove. Nema baš po nekim koncertima opskurne glazbe, gdje traže da iznesu to u mainstream. Mi smo možda prvi bend nakon tamo ’90-ih ili nakon ’00-ih da je izaša iz publike, i potpisao za nekoga. Da ne uspoređujem sad s Repetitorom koji ima nezavisnog izdavača. Mi smo kao prvi koncertni bend, koji je prepoznat. Probili smo se, ali ne znam koliko će još ljudi uspjet izvuć.

John: Meni je to bio najveći šok u životu. Jel oni nas zajebaju ili oni stvarno od nas oće da iđemo na televiziju (smijeh). Oni su se nama javili, mi nismo nikad nikome ništa poslali.
Zvrk: Nismo ciljali na diskografe, bili smo zadovoljni sami da nam je Zdenko Franjić izda i da možemo kopirat CD-e. Onda dođu klauzule da ti ne smiješ sad to dijeliti i to sve. Ali šteta što nije više bendova tako prošlo. Onda bi to bila i veća scena. Mi imamo još od prije mamute, od bendova rock’n’rolla do bilo čega, koji još egzistiraju i koji su tu.
John: Rocker to sam ja.
Zvrk: Al novih nema, nisu prisutni na CMC-u…

Koji su od tih novijih bendova po vama sada na redu da izađu iz undergrounda?
John: Ima ih gomilu samo je sve do tih ljudi u fotelji koji će odlučiti da im daju priliku. Ima bendova koji su vrh vrhova.
Zvrk: Dvije su situacije. Po meni ima situacija gdje dobiju priliku, ali oni sami ne riskiraju dovoljno. Mi smo jebi ga napuštali svoje poslove, i studentske isto. To je bilo kao prešutno, ali smo to napravili. I onda kreneš i sviraš.
John: Jebeš ovo, ajmo mi svirat.
Zvrk: Nama je pomogla ta kriza što se toga tiče jer onda više nismo imali nikakva očekivanja i nitko od nas nije očekivao da ćemo se mi zaposliti ili nešto. Provukli smo se kroz neku sivu zonu. Sad mislim da za svaki projekt, za bilo što, ako hoćeš biti novinar, ako hoćeš biti duga jebena, moraš se žrtvovati da bi postao to.

John: Danas imaju krivi pristup. Po njima je danas puno lakše da se skupe, naprave pet proba pa snimaju pisme, izdaju pismu i onda hoće nešto. Ali tribaš ti pajdo prvo grist cestu i svirat pred ljudima koncerte.
Zvrk: Pred troje ili četvero ljudi.
John: I za dvije pive, bez očekivanja i nekog financijskog uspjeha. Ako voliš rock’n’roll onda sviraj rock’n’roll.

Kako se nosite s promjenama, učestalo pozitivnim kritikama i komentarima tipa ‘M.O.R.T. je najbolji domaći rock bend današnjice’?
John: Meni je to malo dosadilo. Očekiva sam i nada sam se da će ovaj album pobrat malo neke možda negativnije kritike. Da mogu reć “Vidiš ovo je čovjek”, a ne da svi hvale. To malo začuđujuće.
Zvrk: Izabra sam drukčiji pristup. Na Demofestu s kojeg smo osvojili prvo, sam otišao na Lost Theory i nije me bilo par dana, pa sam izbjega tu kao neku pompu, šta to već može biti uopće u malom poslu. Jedino su političari zvijezde danas. Ali izbjega sam to i namjerno sam imao taj pristup da ne čitam. Čitam tek nakon par godina, da vidim šta je. U principu najbolja kritika su mi ljudi koji mi priđu nakon koncerata, pogotovo drugi muzičari. To mi ajmo reć imponira, kad dođe neki stariji muzičar i kaže ovo je super. Tako ja dolazim mlađim bendovima, jer znam da im to znači puno.
John: Žalosno je to šta ima toliko drugih bendova. Kad pogledam netko nas hvali, pa zašto Bože, najobičniji smo rock’n’roll. Najobičniji. Kad uđemo u garažu i onda “ta ta ta”.

A očito to nedostaje ljudima…
John: Tako je. Mi smo rock’n’roll. Nije to ne znam šta, najobičniji da nema običnijeg. Samo praši i govori istinu.
Zvrk: A vidi, nema običnog rock’n’rolla. To fali. Sve je poza, sve je šminka, sve PR, a ljudi to jednostavno ne puše. Ti možeš biti napumpan, imati hit godine i Porina godine za najbolju pismu, a onda dođeš u neko malo misto i za tebe znaju samo neke curice ili netko tko je vidio po CMC-u nešto. Nama dolaze ljudi od 50 godina do dječice. Dolaze i ozbiljni ljudi.

Dođe li vam nekada da odustanete ili da se poželite vratiti u underground vode, da padnete u depru i kažete “daj ajde neda mi se više ovo”?
John: Nismo mi toliko ni izašli iz underground voda. Sve je to još golo preživljavanje (smijeh).
Zvrk: Nekad poželim da se izvučem iz tog golog preživljavanja.
John: Jedino to, ali nikad ne poželim, i pomislim “Ma neću ja ovo više radit, iđem u Konzum u skladište, pitat dal će me primit” (smijeh).

Da popričamo i malo o svirkama sad. Do sada ste s bendom prešli na tisuće kilometara posvuda po regiji, gdje su najbolji domaćini?
John: Šta istočnije i jugoistočnije to bolje. Što se toga tiče. Ozbiljno. Svaka čast recimo Slovencima, ali generalno su oni malo manje srčani ljudi. Mi smo dole iz planina, pa smo navikli da je kod nas gostoprimstvo svetinja.
Zvrk: Mi smo ‘full contact’, a oni su ‘light’. Kod nas već kad se drugi put vidite se grlite.
John: Baš to, ‘full contact’. Oni su ipak iz tih pitomijih krajeva.

To znači da vam onda ni Purgeri baš ne pašu toliko?
John: Zagreb je Zagreb.
Zvrk: Ma ne, daleko od toga. Kad smo prvi put došli u Zagreb, popeli smo se na Hendrixa s jednim likom koji je odavde. Odmah smo se skompali. Živio sam tu sedam godina da se razumimo. Pa mi nije stran Zagreb. Zagreb mi je jedno vrime bio drugi dom. Ali na stranu te metropole. Kad ideš u mala mista, šta je manje misto…
John: Što je veća sirotinja to je srčanije.
Zvrk: Nekad odeš i napuniš dušu s tim osjećajima, a praznog džepa ideš. Sviraš na vrhunskom festivalu, on te uzme za dvi pive. A ovaj ti da kuću, krevet i izađe gazda iz kreveta i kaže “Momci vi spavajte tu”.
Zvrk: I još se ispričava kako ti je premalo dao.
John: A imaš svega i ništa ti ne fali, a s druge strane vamo gdje je ulog od ne znam koliko stotina ili desetaka tisuća kuna, kažu “Evo vam tri bona”. Ma daj ne jebi me.

Zvrk: To su ono rubni dijelovi. Di ima baš duše i osjećaja tu je najbolje. Nebitno je šta su sad koji ljudi bili. U Sarajevu smo spavali kod jednog muslimana i prijateljica mu je lezbijka. To je bio najbolji provod ikad. I vodili smo rasprave o religiji i o svemu i u svemu se složili (smijeh). Znaš ono kad su ljudi normalni, sve je ok.
John: Svugdje su ljudi dobri i normalni, samo u medijima ima izazivanja, mržnje i razlika. Toga nema na terenu.
Zvrk: Neko profitira na mržnji i o tome se ne priča i to je tako jebi ga. Imali smo i mi nekad predrasude. Jebi ga, iđeš negdje i tvoji roditelji ti pune glavu. Kažu ti šta će te dočekati tamo. A kad dođeš, na kraju ne možeš više te ljude zaboravit. Čuješ se non stop. Danas je svit posta globalan i povezan, pa se čuješ s ljudima iz Banja Luke, čuješ se s ljudima iz Novog Sada, iz Makedonije. Mislim da imam u većini tih gradova iz bivše Juge, u kojima smo bili, nekoga koga bi mogao sutra zovnit i reć kreširat ću. To je najjača valuta koju možeš zaraditi. Na kraju krajeva, da dođe do bilo kakvog kaosa ti možeš naći nekog čovika koji će za tebe sve napravit.
John: A dolaze i ljudi kod nas u Sinj isto.

Sigurna sam da će se i Zagreb pokazati kao dobar domaćin. A što nakon promocije, za kraj godine ili za iduću godinu?
John: Uvik su planovi svirat, svirat i svirat. Sad za detalje nemam pojma.
Zvrk: Plan nam je da napravimo što bolje tu Tvornicu, da bude dobra svirka, dobar osjećaj i da bude ljudi. I da onda to dignemo na neku veću razinu. To je sad neka stepenica nakon koje se može reć “Ajd svirali su Tvornicu”, pa ti se otvore neka druga vrata. Uvik moraš rast. Nemam pojma ni di je tu granica rasta ni koliko je realno šta i očekivat.
John: Najbolje ništa.

Bit će i Dom sportova jednom…
Zvrk: Za jedno deset godina (smijeh).

I za kraj poziv fanovima?
John: Dođite u Tvornicu na tulum, 7.10. Ajde idemooo, ajmooo, idemo, pobjeda! (smijeh)

0 Shares
Muziku podržava