Manje od tjedan dana prije nastupa u Zagrebu zakazanog za 8. listopada, frontmen kultnog American Music Club, Mark Eitzel, teške je volje ustao u podnevne sate iz kreveta i šturim rečenicama odgovorio na pitanja o jednom sasvim novom AMC-u za kojeg kaže da ne treba puno objašnjavati, već poslušati.
S obzirom da ćete uskoro nastupiti pred hrvatskom publikom, reci nam nešto o bendu.
Pa petero nas je, te ovoga puta ja ne sviram gitaru. Sve u svemu, glazba je poprilično mračna, a tome će upravo doprinijeti dva gitarista, basist i bubnjar. Bit će nam jako drago nastupiti tamo.
Posljednji je album “The Golden Age” snimljen s novom postavom. Jeste li zbog promjena u postavu razmatrali promjenu imena benda ili ste odlučili zadržati AMC iz financijskih razloga?
Tako je, objasnili su nam kako American Music Club kao bend nema uopće nekakav budžet i bio je bez ugovora s izdavačem glede drugog imena do kojeg bi eventualno došli. Meni se itekako radilo pa sam zadržao prokleto ime i zadržat ćemo ga i budućnosti.
Koliko se nova glazba u novoj postavi razlikuje od glazbe u staroj?
Mislim da je puno trezvenija i svježija kao takva, a starim pjesmama novi izvođači udišu novi život.
Naše mišljenje o “The Golden Age” jest da je puno osjetljiviji i mirniji album od prethodnik. Što misliš o tome?
Definitivno jest, te je to odraz mog tadašnjeg stanja u vrijeme stvaranja, no sada smo postali mnogo mračniji otkako smo ponovno na turneji.
Ali postoji i mnogo manje elemenata samosažalijevanja i ispovjednih stihova. Jednostavno ne pokazuješ svoju bol u tolikoj mjeri i nudiš svoje srce na dlanu.
Pričekajte samo nastup pa ćete vidjeti. Ma ne, mislim da je taj dio izražavanja doista kompliciran i težak, a ljudi nisu pretjerano zainteresirani za takvo što kao što su patničke emocije… Ponekad mi je od samoga sebe muka.
Možeš li napisati nešto blaže i nježnije od glazbe s “The Golden Age”?
Ha-ha… Ne, ne mogu. Doista ne mogu. Ono što sad stvaram i pišem je totalni mračnjak – mrak, mrak, mrak, mrak. Ali, dakako, s pokojim tračkom i daškom vedrine.
OK, koja je tvoja veza sa San Franciscom? Čini se da se neprestano osvrćeš na taj grad. Je li doista toliko lošeg u zraku, svodništva i lopova, te ‘svetaca koji su sveti tek kada sagriješe’ (‘…saints that are only holy when they sin’)?
Pored moje ljupke uličice dogodilo tri ubojstva, 20 oružanih pljački u samo šest mjeseci. Centar grada je pretrpan beskućnicima i to je ono što je oduvijek bilo tipično za San Francisco.
Negdje smo pročitalo da razlikuješ stvarnu od lažne glazbe, tužnu od nesretne. Kakva je to prava glazba za tebe kao slušatelja?
Ha, čuj, to je vrlo subjektivno. Pjevač mora činiti ono što pjeva da bi to i mislio i u to vjerovao. Razumiješ? Bilo da se radilo o klaunskoj glazbi kao mojoj ili ozbiljnoj glazbi.
U čijoj onda glazbi pronalaziš tu kvalitetu?
Jebote, mozak mi je na turneji. Zar doista misliš da se mogu takvog nečeg sjetiti? Oprosti. Ma fokusiran sam jednostavno na ono što mi kao bend stvaramo i izvodimo. Ali ovako ako se pokušam sjetiti, hm… sviđa mi se Kath Bloom.
Čijoj se glazbi uvijek vraćaš i zašto?
Dakako Nicku Drakeu i Mahleru.
Koja je posljednja gaža na kojoj si bio?
Uh, puno ih je. Ne sjećam se.
Koja je najveća zabluda o Marku Eitzelu?
Da sam jadna i da sam sretna osoba.
Naposljetku, koji su dojmovi o Zagrebu i zagrebačkoj publici otprije nekoliko godina kad si ovdje samostalno nastupio?
Pa evo, napravio sam totalnu budalu od sebe pred nevjerojatno toplom i dragom publikom. Sad nećemo navesti kako… Dakako, Zagreb mi je predivan i jedva se čekam vratiti onamo.
