Bilo je to jedno mamurno subotnje jutro. Okretište tramvaja u Dupcu (Zagreb) je mjesto sastanka i ubrzo smo se od zime sakrili u obližnjem kafiću. Neobavezno čavrljanje o našim zanimanjima otvorilo je jedan ležeran razgovor. Objašnjavanje za koga mi radimo, što je to portal i čime se bavimo na našoj stranici, našeg sugovornika je odvelo u zanimljive razgovore o turnejama, glazbi, prošlosti i sadašnjosti Prljavog kazališta, studiranju, nogometu, ljubavi i životu općenito.
Dugo je trajao tvoj studentski život. Nedavno si ga priveo kraju, zar ne?
Da, je. Meni je to trajaloooooo i, moram reći, bilo je dosta teško. Za kraj sam morao položiti taj državni pravosudni ispit za koji moraš dvije godine studija znati napamet. A znaš da je to pravi štrberski predmet, puno činjenica, puno podataka. Ali, pružio sam si tu osobnu satisfakciju i završio.
Budući da ti je ipak životni poziv glazba, kako uspijevaš to dvoje gurati zajedno?
Pa gledaj, to je skoro nemoguće. Niti se namjeravam, niti mi pada na pamet zaposliti se negdje za pravo na puno radno vrijeme. Ipak iz poštovanja prema tim ljudima ne mogu, niti želim raditi neki posao na pola. 
Pogotovo kada dođe vrijeme za nekakvu turneju. Nije jedini posao samo snimiti te pjesme, tu su i turneje.
Naravno. To već dugi niz godina ide dosta utabanim stazama. Traje neka određena faza, nekih godinu i pol-dvije nastanka pjesama, pa ih se u studiju dotjerava i snimi, i nakon svega postoji zacrtani plan za dalje. I to u smislu promocije. Veliki je posao uvježbavanje i odabir repertoara za live nastupe, jer nije jednostavno složiti cijelu ideju koncerta, budući da je ovo već 12 album Kazališta. Postoji neka osnovna ideja, neki koncept po kojem je logično da je naš koncert nezamisliv bez pjesama poput “Lupi petama”, “Marina”, “Ruža Hrvatska”, “Ne zovi mama doktora”, “Heroj ulice” itd. 
Kako se sada, nakon 20 godina nosite s cijelom tom promotivnom fazom?
Pa čuj, ipak smo mi davno krenuli stazama rock and rolla. Izazov svake ploče nije ipak toliki i nema onog straha i nepovjerenja prema svemu oko tebe kada očekuješ nekakve konkretne rezultate i reakcije. No ipak postoji određeni obraz, neka pozadina iza sveg. Recimo, The Rolling Stonesi su snimili i “Bridges To Babilon” i “Bigger Bang”. Ima tu nekih novih klinaca koji će upravo te pjesme prepoznati, kužiš, ali i dalje će Stonesi živjeti na pjesmama koje su davno obišle svijet. “Jumping Jack Flash”, “Angie”, “Time Is On My Side”, “Satisfaction”, “Brown Sugar” su pjesme koje će ljudi htjeti čuti dok je svijeta i dok je glazbe. Tako je i na našim prostorima. Ne možeš ići potpuno outsiderski, čak i pri nastanku tih dvanaestak pjesama uvijek primijetiš da neka pjesma jače zvuči, ali svakoj se treba pružiti maksimalna pažnja. No opet ne možeš znati kakvu će sudbinu ta pjesma imati kod publike, to je na njima. Nije to više onako stresno kao čovjeku koji tek kroči na takav put. Nisi više toliko opterećen top listama, pa to može djelovati opuštajuće, ali nikako ne i nemotivirajuće.
Kako onda odabirete hit s albuma?
Pa gledaj, svaki album nosi neka iznenađenja, svaki donosi nešto novo. Ja znam da su recimo pjesme poput “Laku noć tebi Zagrebe” ili kako se ona zove…. Ne mogu se sad sjetit, koje su meni bile fantastične, ali nikada nisu zaživjele kao neki stalni hitovi. Ne možemo mi biti toliko drski, pa da svaki od nas šestorice odabere svoje najdraže pjesme i njih forsira. Gdje bi naš koncert onda završio? Jasenko je autor svih pjesama, a hit se uvijek prepozna kroz proces snimanja. Isprofilira se ne samo zvuk pjesme, već i tema cijelog albuma, imena pjesama, ime albuma i po tome uvijek iskoči nešto što bi album moglo predstaviti na najbolji način.
Malo prije smo spomenuli Stonese. Vi kao glazbenici koji često radite besplatne koncerte, mislite li da je ‘njihovih’ 500 kn koje se spominju, previše za jedan koncert?
Da, definitivno! Ne znam da li je takva cijena po cijelom svijetu, ali to je zbilja puno novaca. Na prošlom njihovom gostovanju u Zagrebu htio sam ići sa ženom, to je onda bilo nekih 100 DEM za dvije osobe. Iz današnje perspektive to je OK, ali jebiga, ovo je zbilja previše! Ali ipak se javlja činjenica da je iza njih tolika mašinerija, i da ne možeš očekivati da ćeš na njihovom koncert, kao organizator zaraditi masnu lovu. To su toliki ugovori koji ništa ne prepuštaju slučaju. Točno se sve zna, ako je ovoliko ljudi onda ovoliko, ako nas ovoliko to radi, onda toliko. Ne može neki Štef iz Banove jaruge pokrit svoje troškove s prodanih 50 karata, i onda s preostalih 200 zaraditi milijune. Raditi njihov koncert može ti biti samo čast i možeš biti samo ponosan što si radio takav posao.
Kakva je tebi bila čast kada si 1985. pozvan u Prljavo kazalište?
Ogromna čast, ali to je jako duga priča. Marijan Brkić, bivši gitarist u Kazalištu i ja imali smo taj ulični bend Skok. Od tada se već vuku sva ta međusobna poznanstva s područja Dubrave, jer sve što se dešavalo po gradu ipak je bilo negdje na Vrbiku ili tako nešto. Mi smo bili predgrađe, mediji nisu bili toliko moćni pa smo se držali zajedno. Za vrijeme studiranja pjevao sam i u bendu Ulična patrola i završio čak i kao prateći vokal na albumima Kazališta. Najednom, postao sam pravi član benda i sve je počelo jako brzo. Pjesme sam većinom znao pa je taj šok promjene u bendu ispao jako pozitivan. Trebali ste vidjeti taj fanatizam! To možda doživljavaju samo sportaši. Bili smo spremni gristi željezo, samo da nam netko pokaže pravi put.
Sjećaš li se prvog koncerta? Kako si se osjećao?
O, kako se ne bih sjećao! Haha, bio je 14. prosinca 1985. i svirali smo u nekom seoskom domu u Donjim Andrijevcima kod Slavonskog Broda. Ta promjena pjevača natjerala je bend da malo zatitra, ali sve je prošlo najbolje što je moglo. Bila su, da se tako izrazim, jebena vremena. Imali smo taj svoj imidž i svirali smo, pa je i publika to uspjela prepoznati. A čuj, neke nastup skroz zakoči, ali svakom čovjeku će u početku oduzeti barem onih 5% opuštenosti. Ja prije nikad nisam sebe mogao zamislit kako urličem na pjesmi “uuu-haa!”, a sad kada nam Houra nesvjesno daje da uobličujemo pjesmu na svoj način, svi možemo puno više dati sebe i biti skroz opušteni.
Koliko se od onda promijenila scena i uopće način na koji se doživljava glazba?
Užasno puno, užasno. Kada smo mi počinjali mediji nisu bili tako jaki i nije bilo moguće ovo što se danas dešava da album izađe po cijelom svijetu u isti trenutak. Ipak je sve bilo puno udaljenije od nas. Kada se snimao album, ta magija magnetskih traka bila nam je nezamisliva, a danas si svaki klinac može u sobi snimiti neki materijal za pola sata i već na večer si ga može preslušavati u autu. Sve je jako servirano i imputirano, i jako puno novaca je prisutno i utjecajno, pa se naveliko gubi ona osnovna draž rock and rolla. Ali, ne možeš protiv toga. Nije tu u pitanju samo glazba. Gledaj koliki novac se vrti u nogometu, pa se ljudi pitaju da li je sve to humano. Pa, nije humano ni kad curi okačiš broj na leđa, tretiraš ju kao objekt i onda se ona slika i šeće pred napaljenim starcima koji masturbiraju pod stolom.
Ali, ne možemo mi iz jebene Dubrave mijenjati svijet. I ja imam neka svoja razmišljanja o svemu tome. Recimo, sad sam s djecom gledao te naše sapunice. Mislim, kakva je to gluma?! Gdje je tu umjetnost?! “Oh, pa zar si se ti stvarno naljutila?”, mislim, tako nešto možemo sad mi ovdje snimiti, jebemu! Prestrašno. Onda do izražaja dođe taj neki bunt i kompleks manje vrijednosti koji te natjera da uspiješ u nečemu. Taj bunt te tjera da pišeš pjesme iz nemirnog srca, jer iz čistog srca pjesma se ne rađa. Sve se ipak svodi na ovo – Ako imaš pjesmu, imaš sve! To je tak, jebiga.
Slijedi ispričavanje što se raspričao i naše uvjeravanje da je bolje voditi ovakav razgovor nego neki tipični intervju s uštogljenim pitanjima i još uštogljenijim odgovorima.
Koliko reagirate na kritiku zadnjih godina?
Prije sam skupljao ama baš sve što je izlazilo o našem bendu u medijima. Danas, ono što dođe do mene provjerim. Uvijek ima nekih 24-25 dobrih kritika, i 2-3 koje nas ošinu. Ali, ne boli me kada nas netko izvrijeđa, ali neka to bude utemeljeno. A ne kad netko tvrdi da smo ukrali pjesmu s pet različitih strana. Pa ne mogu ja ukrasti pjesmu iz hip-hopa ili nekog Cigana Jovanovića kada ne dolazim u doticaj s time. Ali, ako non stop slušam Bruce Springsteena, David Bowieja, U2 ili ako idem u korak s vremenom pa preslušam Coldplay ili Green Day, logično je da neku dobru pjesmu i ti želiš imati.
Jesi kao klinac vidio sebe negdje drugdje?
Ne, ali recimo bio sam jako povezan s nogometom. Baš su se neki dan začudili kada sam bio u stanju nabrojati legendarne jedanaestorke Dinama i Zagreba. Čak sam u jednu brazilsku ekipu i sebe smjestio, ha ha. Gostovao sam i na Bobanovom oproštaju, pa sam igrao za estradne zvijezde. Jednom sam nastupio i za Dinamo iz ’82. s legendama Kranjčarom, Cerinom, Mlinarićem… To je moja generacija. Ali u svemu je najljepši taj adrenalin koji te pogodi kad čuješ taj huk s tribina.
Da li ti je veći san bio zaigrat za Dinamo u finalu Kupa prvaka, ili bit predgrupa Stonesima?
Ha ha. Pa i jedno i drugo. Ja sam u snovima riješio 100 utakmica. Ono, zadnja minuta, sudac se sprema fućkat kraj, ja uzmem loptu, golman ide na mene, ja ga zavaljam, doguram loptu do crte, podignem si ju malo i glavom ju samo spremim u mrežu. To su ti neki dječački snovi, i važno je da bilo koji san ipak bude i malo realan. Jer sve to mogu bit puste iluzije, ali ako ti je nebo naklonjeno, ako imaš vjere i poštovanja, upornost te može dovesti visoko.
Vratimo se glazbi. Kako ste se osjećali u onim konfuznim vremenima na kraju ’80-ih godina, kada ste odsvirali i tu famoznu “Ružu Hrvatsku”? Ipak je bilo jasno da će vam Srpsko tržište okrenuti leđa.
Da, bila je velika frka. Čak sam ja i imao dosta krivu sliku o tome. Jer mi smo, recimo sa svojim najuspješnijim pjesmama u Srbiji završavali na top listama negdje na 12-13 mjestu i tu smo već onda osjetili onu neku nepravdu, koju su osjećali i naši sportaši koji se nikako nisu probijali do Jugoslavenske reprezentacije. Mi smo, recimo na Manhattanu odsvirali 13 koncerata, a u jednoj Srbiji smo odsvirali 3. Onda vidiš da si dosta zakinut. Svi se sjećamo tog ogromnog koncerta na Trgu, koji je čak bio i zabranjen, ali smo procijenili da bi se još veći neredi dogodili kada bi sad tim ljudima, tom ogromnom broju ljudi, morali reći da ne smijemo svirati. Na početku čak nismo ni znali kako će taj koncert proći, jer i dan danas nismo sigurni da li ćemo rasprodati karte negdje ili ne. Tada smo u svakom selu priredili nacionalni praznik i napravili veliku feštu. Vladao je delirij u cijeloj Hrvatskoj.
Kada se Hrvatska osamostalila bili ste najveći bend ovdje i morali ste za sobom povući cijelu jednu generaciju.
Pa ta vremena su bila grozna. Svi smo izgubili godine i godine života. Ja bih bio sijed kao ovaj zid da se ne farbam. Strah je bio golem. Danas mi je čak i teško razumjeti što se kod nas dešava po pitanju svih tih ljudi koji su nam omogućili da živimo u svojoj državi. Tužno je to. Traži se pomoć, ali ispada da se svijet okreće drugim idealima. Jebemu, pa ti ljudi su nas sačuvali! To me boli i molim Boga da mi prosvijetli pamet da to shvatim. Ali da se vratimo glazbi.
Taj opozicionarski duh rock and rolla omogućio je da, ako je išta imalo devijantno da se o tome progovori. Jer, pjesme se ne pišu o jahtama i autima ili sretnim ljubavima. Jebiga, one su sretne samo po sebi, to nikoga ne zanima. Sirotinja gladuje i to nas treba sve zanimat, pogotovo u ovo vrijeme blagdana. Mi smo u to vrijeme imali prilike koketirati s mnogim strankama, ali osim nekih koncerata nismo se htjeli petljati u to. Uvijek smo bili negdje na sredini, jer ipak nas je šestero. Ne možemo svi imati ista mišljenja, pa tako ne možemo ni svirati za nekoga s čijim se mišljenjima uopće ne slažeš. Tada smo snimili album “Lupi petama” u kojem smo opjevali sve anomalije društva i ratne situacije koja je tada vladala. Dalje su albumi nekad znali biti okarakterizirani kao prepop ili premekani. Pjesme radiš onako kako doživljavaš svijet oko sebe, a nekad atmosfera u studiju pjesmi da neki sterilan zvuk, pa se izgubi ona čvrstina koja se dobije na koncertima.
Dakle, što ti je draže, studio s novim izazovima i pjesmama ili sviranje pred publikom?
Na kraju krajeva, ne možeš to razdvojiti, jedno bez drugog ne ide. Kao kad igraš nogomet pa kažeš: “A jebote, baš mi se ne da aut izvodit”. Isto tako ni ovaj razgovor ne bi bio isti kada bi se radilo o školskom listu ili nekom tjednom časopisu. Ista je odgovornost odsvirati koncert za 50 ljudi ili 20 000, jer svako tko je došao na koncert, zaslužuje te vidjeti u najboljem svjetlu. A to nije uvijek jednostavno. Zub te boli, dijete ti je kurilo cijelu noć ili nešto treće. Ne možeš si više ni dozvoliti izaći na stage u bilo čemu. Ta moda je napravila ogroman zaokret. Prije su oni na pozornici radili trendove, a danas je nemoguće biti luđi od ulice.
Kad smo kod mode, da li ti gode ili smetaju česte usporedbe s Bonom iz U2?
Vjeruj mi, vi ste 1001. da me to pitate, ha ha. Sličnost postoji zbog nosa i sličnog oblika lica, ali je činjenica da je taj čovjek takva faca da kaj god obuće, to će biti dobro. Zato se nije teško odlučiti za njegov stil. Ja nemam baš puno smisla za to, ali uvijek se nešto nađe, ali neke sličnosti nikada nisu bile namjerne.
Što trenutno slušaš?
“Bigger Bang” od Stonesa. Dosta slušam i radio, ali već sam pomalo iscrpljen, pa ne pratim to u tolikoj mjeri kao prije, kada sam bio valjda najveći obožavatelj i poznavatelj Bruce Springsteena. Mogao sam bjesomučno slušati Simon And Garfunkel, Bob Dylana, Leonarda Choena ili Bad Company, ali sad je sve nekako manji gušt. Sad imaš u autu 6 CD-a, škljocaš po njima, sve je tako servirano. Tako da se vraćam davno pročitanim knjigama, davno preslušanim CD-ovima i davno pogledanim filmovima. Nekad lošije pjesme potiru ove dobre. Vidiš to prokletstvo. I onda si ove dobre spržim posebno i opet ne pomaže. Sve je previše na dohvat ruke.
Imaš li puno CD-ova ko kuće?
Pa ne previše. Svaki put kad putujemo po svijetu, kupim si neki CD u svakom gradu jer mi je to najbolja razglednica. Imam auto kartu na kojoj zabilježim gdje smo sve bili, ali teško je sve zapamtit. Gledao sam jednom Ivaniševića kako igra u Hannoveru i nisam se nikako mogao sjetiti da li smo svirali tamo. Na svaki CD napišem datum i mjesto, pa često doma donesem Bryan Adamsa, U2 ili Bon Jovija – djeca ga obožavaju, pa i to moram slušati. Pokušavam ih uvjerit da je U2 bolji, ali, pička mu materina, nemoguće je. Mali pjeva “Lay Your Hands On Me”, a mala pleše i uvijek se bojim da bum ju jednog dana moral vadit sa štange. Pa normalno, kada na telki gleda sve te kurveštije. Popizdit ću s tim, ha ha.
Ipak, sve u svemu, nije ti žao što si završio u glazbenim vodama?
O ne ne. Nikako, to je upravo ispunjenje jednog sna i uživam u tome.
Za kraj, voliš više pivu ili vino?
Hm, volim popit bijelo vino, ali ipak mi je draža piva, makar ju ne bih smio pit zbog debljine.
Raspričali smo se o svemu, i Mladen se pokazao kao dosta zainteresiran i svestran sugovornik, s kojim smo mogli pričati satima. Ipak, zaželjeli smo mu sreću s koncertima, on nama s našim glazbenim novinarstvom i zaputili smo se doma obiteljima na ručak.
