Lydon i Porin: velika ljubavna priča

2027

Jel’ ovo nadgrobna ploča? Jel’ se može prodati na eBayu?” pitao se nekadašnji Johnny Rotten, sadašnji John Lydon prilikom primanja Porina za ukupni doprinos glazbi.

Daljnji slijed situacije tekao je dvojako: dok su neki mediji cijelu stvar objavili kao minornu vijest, drugi su neuobičajeno blagonaklono gledali na recentnu Lydonovu diverziju. I tu leži dio problema koji se može jedino nazvati nacionalno kompleksaštvo. Dok jedan dio publike i novinara podržava nacionalni narcizam i diskretnog ultra-nacionalistu kao nacionalnu muzičku zvijezdu, drugi dio publike i novinara ide u drugom smjeru i to do nivoa snishodljivosti, kada se blesave izjave nekritički prihvaćaju i veličaju.

Šteta što Lydon nije rekao: “I ovaj Porin isto nabijem na kurac” čime bi usporedba s domaćim ‘velikanima’ izražavanja bila još jasnija.

Punk kao strastvena borba za kritiziranje društvenih i inih nepravdi, stvaranje kvalitetne muzike i utabavanje puteva za druge je jedno. Besmisleno trkeljanje je drugo. A dijeljenje Porina praktički po principu: “Evo vam ga za gumu ako vam na parkingu na usponu ručna ne drži” je treće. Vjerujem da je Lydonu drago kada zna da je Porin dobio u istoj godini kad i Tony Cetinski.

Muziku podržava

Uostalom, zašto Lydonu Porin? Koji je sad kriterij da inozemni muzičar dobije Porin? To što je ocvao i održava koncert u Hrvatskoj? Glazbeno nasljeđe? U redu, čovjek je s Public Image Ltd i sa Sex Pistolsima napravio neke bitne ploče, no sličan je utjecaj (ali i veću umjetničku vrijednost) imala grupa The Clash, tako da je šteta što Mick Jones, kad je već bio u Hrvatskoj, nije dobio Porin. Uzme li se u obzir specifičan doprinos hrvatskoj muzici, Porin bi trebao dobiti i Bora Đorđević, kao i Branimir Štulić, iako čisto sumnjam da ‘bumo taj film gledali’.

Dakle, ajmo ispočetka: Lydonovi odgovori jednostavno su neukusni. Da je tako nešto ispalio neki domaći muzičar ili (još gore) komičar, ekspresno bi bio proglašen kao usiljen, neduhovit i prostački, a ovako se stječe dojam da mu se plješće na ovom samo zato što je John Lydon stranac i veličina, a njima se sve dozvoljava. Nisam zagovornik teze ‘slušajmo hrvatsko’, ali smatram da je podjednako poseljačenje slušanje cajki i nekritično konzumiranje i veličanje bilo čijih, inače bezveznih i nebitnih riječi, samo zato što je taj netko priznata veličina i dolazi iz inozemstva.

Ako se sjetimo one stare ‘Nije vijest da je pas ugrizao čovjeka, nego da je čovjek ugrizao psa’, Lydonov verbalni spektakl prilikom primanja Porina nije vijest, ali ono da se nekim ljudima plješće za bedastoće, dok se drugima za isto ili slično lijepi etiketa sveg najgoreg svakako jest nešto na što se treba obratiti pažnju i protiv čega se treba boriti.

0 Shares
Muziku podržava