OZ ili Ovako Zvučimo je vrlo perspektivni rock bend iz Ploča koji uskoro objavljuje svoj debitantski album “Pakao u kojem plešemo“. O svim standardnim pločanskim temama, kao i novom album popričao sam s njihovim pjevačem i velikim zajebantom Lukom Šiljegom.
Promijenili ste par imena dok ste došli na konačno OZ. Premda većina ljudi misli da je to ima veze sa serijom, OZ je u biti skraćenica…
Da, to je skraćenica od Ovako Zvučimo… Bilo je tu svakakvih imena, mogu reći svakojakih gluparija kao npr. Sex Clone Superstar, Kozmosonik, kada smo bili u funk fazi; kad smo snimali album kod Denykena, zvali smo se Mesaya, a čak sam svojedobno predlagao da se zovemo Terorist, što su ostali članovi benda s gnušanjem odbili. 
Zatim je Oz stigao (aludiram na čarobnu zemlju, ne na seriju) na dnevni red, ali to je moralo imati nekakvo značenje, onda je naš gitarist Dadomir Ćubela aka Crni Idol opalio Ovako Zvučimo, i eto ti ga na! 
Nakon zafrkancije sa svim tim pustim imenima, napokon smo došli na svoje. Mi smo takav bend, jako teško se slažemo i u biti cijelo vrijeme postoji nekakav konflikt unutar benda. To je u biti pozitivno, jer nas sve to čini još kreativnijima.
Uskoro vam izlazi novi album. Možeš li nam reći nešto preciznije o tome?
Album je vani u travnju, još ne znamo točan datum, ali će nam već kroz par tjedana biti sve jasnije. Drugi singl je “Kišna ljubavna pjesma”, a u radijskim eterima je od 1.2.
Album bi se trebao zvati “Pakao u kojem plešemo”. O čemu on zapravo govori?
To ti je u biti preneseno značenje, a znači da mi se nikako ne diže dok plešem. Oko mene dobre curke, na podiju ludnica, ja sav u elementu, ali ono, ne diže se pa ne diže. U početku sam mislio da je razlog moj prijatelj Deni koji je sa mnom izlazio na te plesnjake, i njegovo prisustvo me bacalo u crnjake (smijeh). Nažalost nije, jer njega više nema u mojoj blizini.
Znači plešem, ja sam na podiju i hrpa prekrasnih curki oko mene, a kad mi se slučajno neka prilijepi, ja ne mogu meda. Eto, to ti je pakao i jebeni stres, a onda počneš pisat svakojakve ludorije i to pretočiš uz glazbu, rokenrol i eto ti albuma. I skužio sam da mi se diže nakon svirke.
Na svirci ništa, ali nakon svirke mi je toljaga među nogama, no tada nema nikoga u blizini, osim članova mog benda, a oni su čak ružniji od mene. Znači nula bodova. Takav sam, jebiga. I onda slušam kako se rockeri drogiraju da bi bili luđi i kreativniji. Kakve droge čovječe, koji će mi to kurac?! Puknut sam od rođenja…
Koja je poruka tvojih tekstova?
Ako ćemo gledati pojedinačno, pjesmu po pjesmu, onda svaka od njih ima određenu poruku i značenje, npr. strah od starenja, usamljenosti, smrti, stres, depresija zbog odlaska drage osobe u naručje nekog klipana, noćni život mladih u Pločama, njihovo alkoholiziranje, utapanje u wc šolji itd., ali ako ćemo uzeti u obzir riječ po riječ, situacija je nešto drukčija. Naime, kod pisanja tekstova, odabirem najčešće riječ koja mi je zvučna, značenje te riječi mi je manje bitno.
Najčešće izaberem riječ koja odlično pristaje ritmu ili harmi pjesme. Čisti primjer je riječ ‘dubok’ u refrenu našeg prvog singla “Napokon”. Zbog toga mi ljudi spočitavaju da ne kuže neka značenja, ali to je jednostavno moj način pisanja. Ovako zvučimo se najviše fokusira na svirku, zatim slijedi melodija pa tek onda tekstovi.
Surađivali ste s Denykenom, no i niste baš previše zadovoljni njegovim produkcijskim radom na albumu. Zbog čega ste onda inzistirali da vam upravo on producira album?
Sada smo zadovoljni produkcijom. Istina je da smo mi smo pod svaku cijenu htjeli pronaći izdavača, tu mislim na major label. Preporuka je bio Denyken, jer kao on je broj jedan u rock produkciji, a i lakše ćemo naći izdavača s njegovim potpisom. I onda mi, maleni bijedni bend iz Ploča, snimimo album u Denykena u 15 dana, a on ga isproducira za sedam mjeseci?!
Shvaćam da čovjeku nismo bili prioritet, ali mogao nam je to reći dok smo snimali taj album. Izgubili smo dosta vremena, zamalo da smo se raspali jer smo u jednom trenutku i pomislili da taj album nikad neće ugledati svjetlo dana. Bogu hvala, materijal se jako svidio Stipi iz Menarta i uz njegov entuzijazam, uspjeli smo potpisati za jakog izdavača. Produkcija je bila ok, ali neke pjesme jednostavno nisu bile po našem ukusu, a s obzirom da se Denykenu i nije dalo išta popraviti, odlučili smo stvari uzeti u svoje šape. Tako da smo tih par pjesama odlučili nanovo izmiksati u Austriji, gdje nam studira basist Ante.
Nije to nekakva velika razlika od njegove produkcije, radi se o više o nekakvom principu. Htjeli smo obogatiti zvuk, tj. u potpunosti stati iza onoga što radimo, ni više ni manje. U prvotnoj verziji to je bio hard rock album, sada je to fusion alter rocka, funka, čak i jazza, i sad je to jaaako dobra produkcija.
Što se tiče Denykena kao znalca, tu nema spora, on je majstor svog zanata, samo mi je žao što se nije još dodatno potrudio oko nas jer smo mi svoje obveze prema njemu sasvim fer i korektno odradili.Ali ga i shvaćam.On ima ‘svoje’ bendove od kojih praktički živi, i u biti mu ni nemamo šta zamjeriti.
Te neke efekte je dodatno ubacio bubnjar Elvis…
Elvis je jako talentiran što se tiče produkcije. Čisti primjer je naš sljedeći singl “Kišna ljubavna pjesma”. U prvotnoj verziji je bila favorit da uopće ne bude na albumu, a nakon novog miksa pjesma je favorit na albumu.
Nedavno ste imali i svoj prvi nastup u Zagrebu (u Spunku). Kakva su vaša očekivanja u vezi nadolazećih svirki?
Svirka u Spunku je bila ok, razglas loš, ali navikli smo svirati na takvim razglasima. U biti još nikad nismo svirali na nekom dobrom razglasu. Živio hrvatski rock’n’roll! Planiramo još dosta svirki u Zagrebu i svugdje okolo kad album izađe.
Problem je što nemamo nikakav menadžment, sami smo bez ikoga. Dajte nam jedan pravi stage pa će vam onda sve biti jasno. Šteta što jedan novi neafirmirani bend, koji svira fusion hard rocka, funka i jazza nema uvjete da se pokaže u pravom svijetlu.
Gdje planirate raditi promociju albuma?
Nemam pojma. U Pločama u nekoj našoj omiljenoj birtiji. U Zagrebu još ne znam, bilo bi idealno u Purgeraju, a sad…
Vaš basist Ante Jurinović je član akademije pokojnog Joea Zawinula i slovi kao jedan od najtalentiranijih basista u državi. Je li on zapravo vaš najvažniji kotačić?
Ante, koji ima 21 godinu, je vrlo bitan kotačić, a po meni i jedan od najboljih basista na ovim prostorima. On je najviše sudjelovao u stvaranju glazbe. Kada smo počeli stvarati pjesme, Ante je dobio najveću kreativnu slobodu, a tako je i na koncertima. Ipak, sad ću malo kenjat kao što kenjaju najpametniji ljudi u našoj ‘Rvackoj’ (sportaši) pa ću reći da je svatko od nas jednako bitan. Evo, rekao sam to i ostao živ. I moj brat Robert također…
Za tebe sam vidio da te uspoređuju s nekadašnjim pjevačem Soundgardena, Chrisom Cornellom. Tko su zapravo tvoji uzori?
Nikakve veze s gospodinom Cornellom, iako bih bio jako sretan da imam njegov raspon glasa. On je sjajan rock pjevač, dok sam ja ipak amater koji nešto pokušava (smijeh). Uzori su mnogi, ali vjeruj mi da su mi filmovi najveća inspiracija. Npr. kad sam smislio glazbu i tekst za “Kišnu ljubavnu pjesmu”, cijelo vrijeme u glavi mi se vrtio film “Blade Runner”.
Što se tiče pjevača, jedan jedini i neponovljivi je Mike Patton. A od domaćih izvođača definitivno Adastra! Kada sam čuo njihovu pjesmu “Nabujala rijeka”, moj život se u potpunosti promijenio. Nešto bolje i originalnije odavno nisam čuo! Mrak! (smijeh)
Inače,svi smo raznoliki u bendu, Anti je idol Pastourious, Elvisu Prince, dok Ćubela idealizira Daleku obalu i Iron Maiden. Po meni je to kombinacija stvorena za ekspresan odlazak u koncetracijski logor.
Manje je poznato da si dobar prijatelj s Rafaelom Dropulićem – Rafom. Kakvi su danas tvoji odnosi s njim?
S njim sam bio odlično nekada davno, ali s obzirom da me par puta gadno zeznuo, s njegovim prepoznatljivim osmijehom, morao sam mu reći: “E baš si glavata pastrva, neće ići više, momak”! Svatko tko odlično poznaje Rafu, neće vam mnogo toga dobrog reći o njemu.
Za Rafu se može reći da je prilično neslavno završio sa svojim projektom. Što misliš koje su njegove pogreške i zbog čega je sve na kraju tako ispalo?
Rafo se uvijek može vratiti. Celebrity je, ima ljude koji ga mogu pogurati, samo treba i malo pameti, bar kao u prosječnog kopača kanala. Glupo mi je davati nekakve savjete jer su naša razmišljanja u glazbi potpuno različita. Mene ne zanimaju karaoke star show natjecanja, glamur i slične pizdarije.
Želim sa svojim bendom stvarati mjuzu kakvu volim, svirati po klubovima, zabavljati ljude, upoznati što više zanimljivih osoba, pogotovo glazbenika. Želim da to traje što duže i da bude što više takvih trenutaka.
Da li postoje neki izvođači na našoj sceni s kojima bi voljeli/htjeli surađivati?
Naravno. Ne znam za ostale dječake iz benda, ali moj san jest suradnja s Natali Dizdar. Jedan koncert s njom bio bio definitivno plafon moje karijerice. Natali pjeva dok joj lickam i grickam nožne prstiće. Nema šanse da tada zafalša, a čak bi pokazala fanovima svoje dotad neotkrivene kvalitete. Uvjeren sam da bi taj koncert bio njen najbolji live-nastup, kao i moj. Definitivno Natali. Zlatna je…
Ploče su vrlo beživotan grad u kojem je teško ostvariti svoje ciljeve te su mladi primorani tražiti svoje mjesto pod suncem u drugim gradovima. Velika većina gotovo da i nema ambiciju vraćati se nazad. Što su za tebe Ploče, i što ti misliš koji je problem s Pločama?
Ploče su grad bez duše, najbolje opisane u pjesmama “Brij”, “Rokanje” i “Noćno šaranje”. Nema tu neke posebne spike. Jesu li razlog ljudi, možda, možda i ne, a u biti uopće nije bitno. Nama koji smo tu je nikako, niti nam je loše niti nam je dobro. Ali ja volim Ploče, jer nemam dušu, jer sam nikakav (smijeh)…
Svi smo mi nekada bili dobri, voljeli smo nekoga i vjerovali da će sve biti ok, ali danas kad u Pločama dođe noć i shvatiš da si sam, onda je to deep sranje s kojim se moraš suočiti… 99% Pločana to ne kuži, samo su dio usrane kolotečine zvane život u Pločama. Klinci slušaju cajke ili black metal, nema sredine, rock’n’roll je odavno mrtav i slušaju ga samo rijetki.
A pločanska scena? Ima li je uopće?
Djeluje par bendova. Od metala ima jedan mladi alter metal bend Azbestoza. Momci zbilja imaju potencijala, jednom su mi čak razbili nos, i to u leđa, u naletu kreativnosti (smijeh). Zatim Pleska blues, još jedan mladi bend čiji članovi šamaraju publiku dok bluziraju. Jedan od starijih bendova, Kulturni jogurt, koji je sad u biti Elvisov i Idolov side project sviranja pjesama EKV-a po raznoraznim lokalnim tribute partijama, su kultni lokalni bend…
Ali svirki je sve manje kod nas, nema adekvatnog prostora, tako da bendovim preostaju njihove garaže tj. u pločanskom slučaju prostorije za tulumarenje.
Za kraj. Što misliš da vi imate a da nemaju ostali bendovi kod nas?
Pa to neka drugi procijene. Svaki bend ima dobrih i loših strana, tako i mi. Nadam se samo da ćemo što duže ostati na okupu, te da ćemo napredovati kao bend. Ako se to ostvari, nitko sretniji od mene.
