Luca Turilli (Rhapsody): “Više se osjećam skladatelj nego gitarist”

1289

Luca Turilli talijanski je gitarist i skladatelj koji je 1993. godine, zajedno s klavijaturistom Alexom Staropoliem, osnovao symphonic metal bend Rhapsody.

Prvi album “Legendary Tales” objavili su 1997. godine i ubrzo, godinu dana kasnije, nastavili s drugim izdanjem “Symphony Of Enchanted Lands”. Oba albuma postigla su značajan uspjeh i time utvrdili ono što se u početku zvalo ‘Hollywood metal’, a kasnije ‘Film score metal’. Oba žanra jasno su opisivala novi stil glazbe, temeljen na povezanosti između epskog i slavnog power/speed metala kasnih ’80-ih. godina uz beskonačnu strast Luce i Alexa prema filmu i svijetu soundtracka.

Ovaj žanr, obogaćen utjecajem folk glazbe, gitarističkim dionicama inspiriranih neoklasikom i tekstovima povezanih s fantastičnom ‘sagom’ koju je stvorio Luca Turilli, utjecao je na cijelu generaciju novih bendova, te je Rhapsody zauzeo jednu od najvažnijih uloga posljednjeg desetljeća u svijetu heavy/rock glazbe.

2003. godine bend je bio prisiljen promijeniti ime u Rhaspody Of Fire zbog legalnih razloga oko problema s autorskim pravima. Iste godine započeli su ekskluzivnu suradnju sa Sir Christopherom Leejem, koji je kao poseban gost imao ulogu naratora u sagi “Dark Secret”.

Nakon 15 godina, deset službenih albuma i više od milijun i pol prodanih kopija diljem svijeta, fantasy sagama došao je kraj. Luca Turilli i Alex Staropoli odlučili su prijateljski se razići i krenuti svaki svojim putem, zadržavajući ime Rhapsody – uglavnom zbog nastavka s istim umjetničkim mogućnostima s obzirom da su obje strane mnogo uložile u bend. Razlaz je službeno objavljen u kolovozu prošle godine. Alex Staropoli odlučio je nastaviti pod imenom Rhapsody Of Fire, dok je Luca Turilli nastavio pod imenom Rhapsody, dodajući svoje ime iznad loga, zbog ranijih legalnih problema koji im zabranjuju samostalno korištenje imena Rhapsody. Originalni pjevač Fabio Lione ostao je s Alexom, a Luci su se pridružili gitarist Dominique Leurquin i basist Patrice Guers, dok je bubnjar Alex Holzwarth odlučio biti uz oba benda.

Zamolili smo Lucu Turillia da nam objasni što se dogodilo između njega i Alexa te da nam otkrije što donosi novi Rhapsody.Obožavatelji nisu znali što očekivati uz novo ime: nastavak onoga što je postojalo ili novi album Luce Turillia. Možeš li objasniti cijelu priču?
Naravno, za mene je bilo jako važno predstaviti ovaj album kao jedanaesti album Rhapsodya i to zbog samo jedne jednostavne stvari koju možete zamisliti. Činjenica je da sam skladao ovaj album ne kao solo uradak već onako kako sam to činio za Rhapsody sve do sada. Sama činjenica da sam dodao svoje ime Luca Turilli na logo je zato što smo imali legalnih problema i ime Rhapsody nije se moglo koristiti samostalno. Dakle, ovo je bila jedina mogućnost za mene kako bih mogao početi novu avanturu i koristiti ime Rhapsody. Zapravo, kako ljudi ne bi mislili da je ovo moj solo album, bilo mi je jako važno da to raščisti izdavačka kuća Nuclear Blast. I to je jedini razlog zašto ovo predstavljamo kao 11. album.

I kao što sam rekao, važno je razjasniti da sam skladao za Rhapsody, a ne kao solo album. Solo albumi su bili samo dodatak za ono što sam već radio s Rhapsody of Fire. Sada s novim bendom više ne moram govoriti o sagi. Ako imalo poznajete ranije uratke, znate da su se tekstovi i glazba odnosili na sagu. A sada smo s desetim albumom “From Chaos To Eternity” završili s tom sagom i nastavili s razdiobom. Napokon imam slobodu govoriti o čemu god želim, svaka pjesma može imati drugačiji tekst, govoriti o različitim temama. Sigurno, u ovom trenutku nemam potrebu za solo karijerom. Mogu se koncentrirati samo na Rhapsody.

Muziku podržava

Koliko je sličan ovaj Rhapsody s tvojim ranijim uracima?
Rekao bih da je glavna stvar filmski element. Vjerojatno znate da novi album, novi bend, predstavljamo uz moto ‘rođeni da zvučimo filmski’. I za mene, pridjev ‘filmski’ rezonira sve ono što je Rhapsody. Kad sam 1993. godine s bivšim kolegom Alexom Staropoliem osnovao bend, bilo je sve o filmu. Strast za kinom, strast za zvukom soundtracka i sada, nakon 20 godina, nakon dugo vremena, počeo sam ovu novu avanturu s istim osjećajima. Doista stavljajući filmske elemente u srce procesa skladanja. Dakle, to je glavna stvar.

No ako me pitaš koja je najveća razlika, to je da više ne govorim o sagi, fantastičnoj priči na kojoj su do sada bili temeljeni svi tekstovi i glazba. Sada smo sa svim tim završili. Sa skladateljskog stajališta, to je odlično, jer je za skladatelja važno da izražava svoje osjećaje i dušu, da nema granica. Saga nije bila ograničenje, jako smo ponosni na ono što smo napravili do sada. Ne znam mnogo bendova koji su mogli usmjeriti tekst i glazbu na samo jednu temu, kao što smo mi to učinili u proteklih 15 godina službenih izdanja. Ali sada, nakon deset albuma, bilo mi je važno doseći umjetničku slobodu koja mi dopušta da se izražavam bez granica.

Nastavili ste suradnju s Nuclear Blastom. Donosi li ugovor nešto novo?
Ne, Nuclear Blast bio je nešto vrlo specifično. Oni za mene nisu samo izdavačka kuća, već skupina prijatelja. Jer, ne znam koliko ih zna za priču Rhapsodya u proteklih nekoliko godina, bio je to loš period, već smo govorili o razlazu s bivšim kolegama Alexom Staropoliem i pjevačem Fabiom. Prije pet-šest godina morali smo se suočiti s velikim problemom, s našom izdavačkom kućom, s menadžmentom… Bilo je to loše vrijeme za nas, osobno sam morao uložiti sa svojom obitelji i kolegom Alexom Stariopoliem mnogo novaca kako bi se spasio bend. U tom trenutku Nuclear Blast bila je jedina izdavačka kuća koja je vjerovala Rhapsodyu i zato ćemo im zauvijek biti zahvalni, pomogli su nam riješiti tu problematičnu situaciju.

Sada je bilo nevjerojatno dobiti mogućnost, nakon razlaza s Rhapsody of Fire, nastaviti suradnju s njima, vjeruju mi, kako sam već rekao, to je skupina prijatelja koji vole moju glazbu. Najbolja stvar je što s njima imam apsolutnu slobodu. To je nevjerojatno za izvođača, za skladatelja. Zamisli, kada sam počeo raditi na novom album nikad nisu pitali o čemu će biti album, kakvu glazbu ću napisati. Jer jednostavno mi vjeruju. Počašćen sam što mogu raditi s njima.

Skladaš stilski različite pjesme, koliko je bilo teško pronaći novog pjevača?
Različiti stilovi pjesama na istom albumu. Onaj tko zna ponešto o Rhapsodyu i posebno posljednji period karijere, zna da volim skladati različite stilove: herojske pjesme, operne balade, do pjesama poput “Reign Of Terror” koja je bila nešto više orijentirana prema blacku. Ali uvijek s pozitivnim tekstovima. To mi je jako važno reći, jer Rhapsdy oduvijek ima pozitivne poruke i zbog toga imamo veliku bazu obožavatelja. Ono što mogu reći je da je pjevač za mene sve. Najvažniji instrument u sastavu.

Naravno, bilo je važno naći sjajnog pjevača i mislim da sam ga doista našao. Pronašao sam Alessandra Contia, talijanskog pjevača iz Modene, koji je studirao na Corale Lirica Rossini, istoj školi gdje je studirao slavni tenor Luciano Pavarotti. Stvarno je razvio operni pristup koji volim i mogu koristiti u nekim novim pjesmama. Osim toga, ima velik raspon glasa, može otpjevati jako visoke tonove. Zapravo me s njim upoznao moj bivši pjevač Fabio Lione i ti njegovi visoki tonovi su me podsjetili na Michaela Kiskea i zlatno doba Halloweena. Bilo je sjajno, odmah me privuklo jer, moram priznati da je pjevač Halloweena Michael Kiske jedan od mojih omiljenih pjevača svih vremena i počeo sam slušati heavy metal nakon što sam kupio album “Keeper Of The Seven Keys, Part 2” što je bio moj prvi vinil, prvi album koji sam kupio u životu. Zato postoji posebna ljubav prema takvom pjevanju, s takvim vokalnim linijama… Naravno, negdje je na samom početku i utjecalo na Rhapsody. Uvijek je na mene malo utjecao album “Keeper Of The Seven Keys, Part 2” koji je za mene na neki način povijestan. Ne samo za mene, jer znam da je mnogo ljudi počelo slušati heavy metal zahvaljujući tim slavnim albumima.

Dakle, pronalaskom Alessandra Contia pronašao sam savršenog pjevača koji može pjevati u jako visokim tonalitetima, koji je tamo snažan, ali istovremeno, zahvaljujući njegovom opernom pristupu, daje mi mogućnost skladati bez granica.

Tko je radio cover albuma i što on predstavlja?
Za izgled je ponovno bio zaslužan čovjek s kojim smo već radili na albumu “The Frozen Tears of Angels”, EP-u “The Cold Embrace of Fear” i posljednjem albumu sage “From Chaos to Eternity”. To je kolumbijski umjetnik, njegovo ime je Felipe Machado Franco i radio je s bendovima poput Blind Guardian. Volim njegov stil, jer je između fantazije i modernog stila. I to je ono što sam tražio. Naprimjer na albumu “Ascending To Infinity” želio sam prikazati trenutak tog koncepta, koji je povezan sa četiri pjesme, a to su “Quantum X”, “Ascending To Infinity”, “Dark Fate Of Atlantis” i “Of Michael The Archangel And Lucifers Fall”. Te četiri pjesme su poput mini koncepta koji govori o različitim temama: od religije preko znanstvene fantastike do kvantne teorije, paralelnih dimenzija… Mnogo stvari koje su me privlačile, o kojima sam oduvijek htio govoriti na ovom albumu.

Želio sam sliku ovog koncepta, zamislio sam razrušen grad i astralna vrata koja dopuštaju drugim bićima da dođu na naš planet. Ne bih htio to opisati u nekoliko riječi, jer je to jako detaljan koncept, jako dubok, pun duhovnog značenja, kao što to uvijek volim raditi. Nešto jako određeno. Mislim da bi mi trebao jedan dan da objasnim sve što se nalazi iza toga. Ali tu je i novi video s kojim pokušavamo predstaviti nešto toga s albuma, jer kako je saga završila, sada se suočavamo s drugačijim temama. Osim ove četiri pjesme, govorim o ekskaliburu, povijesnim temama, Danteovom paklu, borbi titana… O modernim temama. O svemu po malo.

Kada si počeo sa skladanjem novih pjesama?
Pa, moram reći da je to bilo teško vrijeme za mene. Zadnja produkcija i zadnji stadij skladanja, jer sam sve započeo u rujnu. Objavili smo razlaz u kolovozu 2011. godine i u tom trenutku nisam imao nijednu pjesmu. To je značilo da sam se od tog trenutka trebao zatvoriti u sobu, raditi i po 15 sati na dan. Jer u rujnu sam počeo pisati, a u prosincu sam već počeo s produkcijom u studiju u Njemačkoj snimajući bubnjeve. Bio je to jedan od najnevjerojatnijih, žestokih trenutaka skladanja koje sam imao u zadnjih 15 godina. Sjećam se samo jedne produkcije koja je bila jednako jaka, emocionalna i žestoka. Bilo je to za naš drugi album “Symphony of Enchanted Lands” i u tom slučaju sam bio u studiju četiri mjeseca. U prosincu nakon što smo počeli s produkcijom, i ovoga puta sam bio u studiju četiri mjeseca. Master albuma dali smo Nuclear Blastu krajem ožujka, nisam spavao tri noći kako bismo objavili album prije ljeta. Bilo je jako teško, ali i jako emocionalno. Kada voliš svoj posao, možeš pretrpjeti ovakav stres.

Rhapsody je zadržao svoj zvuk, ali osjeti se i utjecaj tvog ranijeg stvaralaštva kao i nešto novo. Koji su to novi elementi?
Zasigurno činjenica da nisam posebno morao pisati o fantasy sagi, koristeći više zvuk koji je povezan s prošlošću, jer ambijent sage je junačka fantazija, a činjenica da se više ne moram baviti ovakvom temom dopušta mi da koristim drugačiji zvuk. Jer više se smatram skladateljem, nego gitaristom. I većinu vremena sam se više zabavljao svirajući klavijature pri skladanju, nego svirajući gitaru. Imati mogućnost govoriti o drugim stvarima i temama, dalo mi je mogućnost da koristim zvukove koje ranije nisam mogao. Mislim da je to glavna razlika.

Naprimjer pjesmu ”Tormento E Passione” napisao sam u dva sata, svirajući klavijature kao luđak usred noći. Bilo je posebno. Ranije to nije bilo moguće, jer sam radio s Alexom Staropoliem, postojao je plan koji smo pratili za kompoziciju, nalazili smo se zajedno kako bismo napravili osnove orkestralija, on je dovršavao aranžmane za orkestar, ja sam bio zadužen za cover i booklet. Sada sve radim. Mnogo je više posla, ali sada radim posao koji doista volim. Jer moja strast su oduvijek bili film i zvuk soundtracka. Čak i prije nego smo nastavili s bendom, nakon razlaza, razmišljao sam o osnivanju specijalizirane firme koja se bavi stvaranjem soundtracka. Sada, nakon što sam odlučio nastaviti s Rhapsody, jer sam našao Alessandra, ponosan sam što sam pronašao sjajnog pjevača i odlučio sam zašto ne uklopiti svoju strast prema soundtracku. Novi Rhapsody uvijek će biti o tome. Bit će to kombinacija tipičnog Rhapsodya, ali i velike ljubavi prema soundtracku.

Imate goste na albumu, zbor je imao važnu ulogu, pjesma “Tormento E Passione” je sjajan duet.. Tko su svi gosti?
Da, ovo je bila velika produkcija. U trenutku sam odlučio mnogo uložiti, htio sam najveću moguću produkciju, a Nuclear Blast me podržao u svakom trenutku. Bilo je nevjerojatno imati mogućnost dobiti najbolji zbor, imao sam četiri sjajna pjevača za epski zbor. Jer uvijek odvajam epske i operne zborove. Naprimjer, na pjesmi “Of Michael The Archangel And Lucifers Fall” možete čuti operni zbor, pjesma kao iz filma. A onda volim imati i više epski zbor koji se više uklapa u tipične metal pjesme, kako bi im se dalo na snazi, podržalo postojeću vokalnu liniju koju pjevač izvodi. Mogu vam reći da je ovo jedan od najboljih albuma, jer za pjesmu “Of Michael The Archangel And Lucifers Fall” dostavio sam studiju preko 100 staza samo za zbor. Mislim da ćemo ući u Guinessovu knjigu rekorda, jer ne znam koliko bendova je uspjelo napraviti više. Sve u svemu, pjesma se sastoji od više od 300 staza. Zato razumiješ zašto sam proveo četiri mjeseca na produkciji. Bilo to je nešto nevjerojatno, velik broj materijala, ali kad voliš film i soundtrack… Naravno zbor je za mene je najvažniji, zato sam mnogo uložio i dobio sam najbolje zborove do sada.

“Dark Fate Of Atlantis” ima orijentalnih elemenata. Odakle je došla inspiracija?
“Dark Fate Of Atlantis” je jedna od pjesama povezana s mini konceptom od četiri pjesme. Sve su univerzalne. Ova predstavlja rast, razvoj i pad starih civilizacija. Tipičan ciklus čovječanstva. I zbog univerzalnosti ovog koncepta, želio sam koristiti različite jezike. Naprimjer, u ovoj pjesmi ima pet ili šest drugačijih jezika: grčki, talijanski, latinski, engleski… Zato mi je bilo važno imati zvukove koje to i predstavljaju. Da, važno je razjasniti tu univerzalnost pjesme.

Velik broj pjesama je na talijanskom jeziku. Kako misliš da će obožavatelji to prihvatiti?
Obožavatelji to stvarno vole. Sjećam se, u početku smo odlučili riskirati i prvi put uključiti talijanski jezik u naše pjesme. Mislim da je to bilo 2002. godine na albumu “Power of the Dragonflame”, našem četvrtom albumu, i bilo je to za pjesmu “Lamento eroico”. U to vrijeme, kad sam to predložio Alexu i Fabiu, jer lakše mi je izražavati se na materinjem jeziku, sjećam se da je Alex bio sumnjičav, mislio je da ćemo izgubiti malo ‘međunarodnosti’. Ali bio sam uporan, jer mi je bilo sjajno čuti Fabia da pjeva na našem materinjem jeziku i, naravno, Fabiu je bilo mnogo lakše. Probali smo i moram priznati da je to bio nevjerojatan uspjeh.

Od tada sam se više okrenuo pisanju tekstova na talijanskom, a na posljednjem albumu je gotovo svaka pjesma na talijanskom. Ali mogu vam reći, za sve ljude iz Njemačke, Južne Amerika, Francuske, Španjolske… gdje god smo bili, ljudima se svidjelo. Jer vjerojatno je talijanski drugačiji. Da smo Nijemci, pjevali bismo na njemačkom. Da nismo Rammstein, ‘ubile’ bi nas druge države, zbog toga jer je jezik težak i zbog toga kako zvuči. Ali mislim da talijanski zvuči na poseban način i mogu ga cijeniti druge države.

Kakvi su vam planovi za ovo ljeto?
Album je nedavno objavljen i sada planiramo veliku turneju po Europi i ostatku svijeta, zvat će se “Ascendint To Infinity Cinematic World Tour”. Riječ ‘cinematic’ nismo dodali samo iz zabave, da bismo zvučali posebno, već zato što želimo naglasiti taj filmski element koji je temelj naše glazbe, a sada želimo i malo izgledati filmski. Trenutno jako radimo kako bismo pripremili vizualna iznenađenja. Mogu vam reći da ćemo u studenom i prosincu nastupiti po Europi, zašto ne i u vašoj zemlji? Trenutno radimo s novom agencijom Rock The Nation, koja obično dovodi bendove i u mnogo država na istoku. Naprimjer, sigurno ćemo nastupiti u Sloveniji. Zašto ne i Hrvatska?

Moja mama je iz Hrvatske i dio mog srca je s Hrvatskom i cijelo djetinjstvo sam živio u vašoj zemlji. Moj san je da sviramo u Zagrebu. Ne znam hoće li se to sad dogoditi u studenom ili prosincu, ali hoće uskoro, jer znam ljude koji organiziraju festivale u vašoj zemlji i to bi bilo sjajno, a i znam da tamo imamo mnogo obožavatelja. I jer doista donosimo nešto posebno, već smo na njemu počeli raditi u suradnji s Dream Day Media, koji su bili zaduženi za naš prvi singl “Dark Fate Of Atlantis”. Bit će puno vizualnog iznenađenja i nadam se da ćemo se susresti s hrvatskim fanovima kako bi i oni živjeli večer filmskog metala.

Prvi put ćemo svirati u Sloveniji u Ljubljani i doći do Zagreba ne bi trebao biti problem. Nadam se da će promotori biti zainteresirani dovesti Rhapsody u vašu zemlju.

Muziku podržava