Lovely Quinces: “Nitko me ne može toliko popljuvat koliko ja mogu sama sebe”

Muzika.hr
11826

Ovako izgleda intervju kada se nađu dvije Splićanke koje su završile istu gimnaziju i studirale isti smjer na fakultetu.

Nemojte se prepasti količine teksta, ‘ljupka Dunja‘ jako je zanimljiva osoba osim što lijepo pjeva.

Dunja Ercegović, pod umjetničkim imenom Lovely Quinces, oko koje je
nastao popriličan hype u zadnjih pola godine, ispričala nam je
zanimljivosti iz svoga života i pjevačke karijere koja je tek na
početku, tako da je možda najbolje da bez dugih uvoda krenemo u
intervju.

Završila si 2. jezičnu gimnaziju, jesi li izlazila u Kvazija? (Za sve nesplićane – Quasimodo, skraćeno Kvazi, je klub u blizini 2. jezične gimnazije u Splitu u kojem se puštala indie alternative muzika dok je Dunja bila u srednjoj, što se zadnjih godina malo promijenilo)

Izlazila samo u Kvazija (smijeh), ma izlazila sam dosta i u Kocke, obožavala sam te HC punk momente kad bi bilo 30 ljudi u publici, i neki bend totalno ubija. Najviše volim te underground momente. Čak i kad ne bi imala s kime izać, otišla bi sama do tamo, išla bi sama na koncerte jer mrzim ovisit o ljudima, popila bi pivu, poslušala bend, i išla doma leć. Quasimodo mi je u stvari ima najviše taj alternativni moment, dok je Kocka uvik više naginjala na punk, metal, a Kvazi je znao dovodit bendove poput Hemendexa, The Orange Strips, koje ja ne bi imala prilike poslušat nigdi, osim u Zagrebu. Slušala si indie alternative?
Da, za najviše indie bendova sam saznala iz Quasimoda i taj klub me odgojio. Koliko god sam mislila da znam nešto o sceni i indie bendovima, to sam praktički saznala tek kad sam krenila bit u tom svijetu. Više sam dolazila u Zagreb zbog koncerata pa bi čula i od kolega kantautora da idu na neki bend, poslali bi mi link, pa bi tako i ja saznala za neki novi bend. Nisam znala ni za neke hrvatske bendove, recimo She Loves Pablo, ali sada su mi s Muscle Tribe of Danger and Excellence Manifest dva najgenijalnija benda u Hrvatskoj. Volim sve žanrove i sve poslušat, ali to što su oni napravili je svjetski. Ne mogu virovat kakav glas ima Šimek. Inače sam jako kritična prema muškim vokalima, jedino tko me još zadivljuje od muških vokala je Bebe Na Vole, Nikola iz Sanea i Vranić iz Elephant and the Moona. Volim te muške hrapave glasove.

Dakle, 7. prosinca ćeš imati koncert u Kvazija. Mjesto gdje si mladost provela… Je li ti čudan osjećaj da ćeš sada ti bit na toj pozornici, i da će možda sada tebe tako netko gledati?
Imala sam taj moment u Tvornici, Brilijanteenu i isto je i za Quasimodo. Kad sam izlazila u Kvazija baš sam zamišljala taj jedan moment u životu da jednog dana tu sviram. Isto tako mi je bilo dok sam gledala Brilijanteen, zamišljala sam kako kul bi bilo da se tamo pojavim. Jedino što ti trenutci jako brzo prođu, uopće ne skužiš, tila bi malo više uživat u tome, da bar malo više potraju! Skužiš na sekundu “Wow, došla sam do tog nekog cilja, iako nisam virovala da ću ikad doć” jer cili sam život imala nade i snove, ali sam mislila da se nikad neće izrealizirat, nisam imala vjere da ljudi prate taj kantautorski žanr. Ali sada vidim da se pomiče svijest i da je underground počeo disat, da je dobija svoj opus bendova koji sad vladaju i imaju svoju publiku. Možemo reći da se u usporedbi s mainstream scenom u Hrvatskoj događa jedna paralelna scena o kojoj ne zna šira javnost, a mi koji smo u tom điru znamo te bendove, znamo riječi tih pjesama. Nekad mi je žao šta šira javnost neće doć u doticaj s time jer ta scena nije prikrivena u većim medijima poput Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Nove Tv… koji su više senzacionalistički, a u underground sceni vladaju portali poput Muzika.hr, Ravno Do Dna, Pot Lista… Uvijek sam zamišljala kako bi bilo kul i da se o meni piše na takvim portalima, i evo, sad se piše. Splitska publika poznata je kao jako kritična, cinična i teška u prihvaćanju novih glazbenika. Je li te strah nastupiti u Kvazija pred svojom publikom?
Vjeruje se da što ideš južnije u Dalmaciji da su ljudi temperamentni i otvoreni, ali ja sam doživila puno više otvorenosti u Zagrebu. U Splitu su dosta hard core punk, ozbiljna priča, nema tu zezancije, moraš bit najbolji ako želiš da te ljudi cijene i zato možda neću ispunit očekivanja splitske publike koja stvarno ima jako velike kriterije. Zato me strah kakav će bit odaziv, hoće li uopće biti publike. Ali šta god bilo, vjerujem da postoje ljudi koji me prate u Splitu i da će doći na koncert. Uvijek kažem da mi je puno draže imat na koncertu 30 ljudi koji će aktivno slušat i posvetit pažnju tih 40-ak minuta, nego 200 ljudi od kojih njih 70% neće slušat nego će pit pivu i pričat. Kantautorski tip koncerta je drugačiji tip koncerta, sve je nešto sjetno i plačipičkasto, ja šizim na stage, tužno mi je sve, i u tom momentu kad pokušavam stvorit tu komunikaciju s publikom, jer ne postoji nitko iza mene, nikakav bend, sama moram nostit taj jedan stage, sama se nosit s publikom. Jedini način na koji se izborim je da stvorim tu neku atmosferu, intimu. Kvazi nije veliko misto i super je za takve stvari. Nemam još toliko materijala da puno sviram, a i takva glazba je time consuming, znači puno više iziskuje pažnje nego neka atmosferična glazba gdje ćeš i pit pivu, i plesat, i zajebavat se, i poslušat, ovo više zahtjeva od slušatelja da bude slušatelj. I slušanje zahtjeva puno energije i pažnje. Nadam se da će sve ispast dobro!

Uskoro imaš i prvi samostalan koncert u zagrebačkoj Tvornici…
Lovely Quinces u Malom pogonu Tvornice. Nevjerojatno. Čak mi se čini da bi odaziv moga biti dobar za mene koja sam još neafirmirana i nemam puno materijala i nisam dugo na toj underground sceni. Meni je najbitnije da publika koja dođe zna da to iziskuje više predanosti. Stvorio se hype, i znam zašto se stvorio: ‘new things are shiny’.

Ima dosta novih kvalitetnih bendova i mladih kantautora oko kojih se nije stvorio toliki hype. Što misliš zašto je tako?
Ne znam… Nadam se da će nakon nekog vremena splasnit i stabilizirat se, kao i svaki hype. Ne želim da hype postoji zato šta je hype, nego zato šta ću ja to opravdat svojim koncertima. Imam prevelika očekivanja od sebe i užasno sam samokritična, nitko u recenziji me ne može toliko popljuvat koliko ja mogu sama sebe. Zapravo, moja mama je još kritičnija od mene. Istina da je možda moj pristup glazbi i publici možda drugačiji, ali ne želim u nijednom momentu bit isforsirana. Nekad izjavim gluposti jer sam nesigurna i jer imam tremu. Uvijek imam tremu, ne zato jer mislim da se ljudima neće svidit, nego jer mislim da svoja očekivanja neću ispunit. Želim da publika osjeti da je to iskreno. Nije mi toliko bitno da to bude savršeno tehnički koliko da osjete tu poruku koju ja šaljem.

Slušam dosta kantautora. Recimo Irena Žilić, Felon, Denis Katanec, Ivana Picek… I čudno mi je zašto oni ne dobivaju taj djelić medijske pozornosti koje ja dobivam. Kad se sve ovo izdešavalo na početku, meni je bilo jako neugodno jer sam praktički nova i iskočila sam iz paštete, a ima ljudi koji godinama rade na sebi, i možda neće dobit toliko medijske pozornosti koliko sam ja dobila i osjećala sam se kao da nisam zaslužila to. Ovo je veliki uspjeh za mene s obzirom da sam prije pola godine bila no name, nigdje nisam svirala, osim u svojoj sobi i razmišljala o 100 milijuna opcija koje se neće nikad desit ako ja nešto ne pokrenem…

Muziku podržava

Ajmo se onda malo vratiti na početak. Kako je sve to počelo? Od 12. godine pjevaš i sviraš, tata i djed ti sviraju, od njih imaš talent…
Djed ima odličan glas i svirao je harmoniku, otac je svira trubu i gitaru… Jako dobro je poznat u svojoj lučici kao showman, najveća faca (smijeh). Mene je uvijek zanimala gitara jer je otac svira doma, onda bi ga ja pilala da me nauči svirat. On navigava i onda bi mi donosio CD-e svih mogućih žanrova. Imam te snimke kao mala kako pjevam “My Heart Will Go On” od Celine Dion. Tako sam do 14. godine pjevala isprijed CD playera i zamišljala da je isprijed mene publika, uvijek sam se nadala da će se to ostvariti, da imam svoju publiku. Molila sam tatu da mi kupi gitaru, i kupio mi je, s 12 godina. Onda me trebao naučit svirat, ali je bio prespor, po njemu bi ja 2 mjeseca samo prebirala po žicama. Tako da sam ja na svoju ruku krenula svirat.

Voljela sam sve vrste muzike, dobar hip hop, dobar grunge, dobar r’n’b, dobar rock… Jako volim pop moment, koji nije nužno loš. Ja sam tercu naučila pjevat tako da sam slušala američke punk bendove poput Blink 182 i tako učila višeglasje. Prvi put sam nastupala sama, bez gitare na školskoj priredbi, pjevala sam od Sinatre “I’ve Got You Under My Skin”. Otpjevala sam tu pjesmu, i moja mama je ostala paf, koja zna da doma pjevam, ipak nije očekivala da ću to tako dobro izvest. Onda je professor iz tjelesnog, za ne falit, pozvao moje roditelje na sastanak i rekao: “Vi morate malu upisat u glazbenu školu!“. Upisali su me i ja sam odlučila svirat saksofon, koji mi je uz gitaru najljepši instrument. Super je bilo u glazbenoj školi, ali imala sam osjećaj da me kreativno koči. Onda više nisam imala force da to nastavim, nastavila sam svirat saksofon doma, ali kako više nema te konstante da stalno vježbam, malo se izgubilo to, ali se nadam da ću u idućim aranžmanima uključit i saksofon.

Kako se dogodio trenutak da izađeš u javnost?
Imala sam možda 1 do 2 koncerta u godini gdje sam svirala obrade, i imala sam mentoricu Teanu Kovačević kojoj stvarno mogu zahvalit na svemu, ona je žena koja me naučila što znači odricanje. Nekoliko cura i ja imale smo višeglasni sastav. Na matricu smo pjevale sve hitove, imale smo po par blokova – latinoameričke, rock’n’roll, blues, hrvatski blok i country. Svatko bi imao svoju solo dionicu, ostali bi bili pratnja. Imala sam 14 godina i nastupale smo u nekom kafiću. Morale smo naučit 40 pjesama u tri dana višeglasno pjevat, iako nismo znale kako svaka od tih pjesama ide, morale smo naučit koreografiju i riječi pjesama. Za svaki blok smo se prisvlačile. Bile smo show! Praktički sam cijelo to ljeto izgubila jer smo bile u dvorani od 8 ujutro do 21-22 navečer, nastupale smo i na miss Dalmacija, miss Adriatic i slično, i Teana me stvarno naučila što znači bit showman na pozornici, komunicirat s publikom, cijeli performans.

A onda, izlazak u javnost. Bila sam doma, padala je kiša (smijeh), ja po 500. put sviram jednu te istu svoju pjesmu. Bila sam 2. godina faksa, razmišljam… dogodine ću bit 3. godina. Razmišljam dalje. Poslije toga ću upisat diplomski, završit ću faks, pa ću naći posao, recimo bit ću konobarica jer u ovoj Hrvatskoj ne možeš naći posao u struci, a onda ću jednog lipog dana naći posao u struci, pa ću se vjenčati, imati djecu… I kako ću ja pobogu u tom periodu išta ostvarit?!? I samo me puklo! Slušala sam neke bendove za koje sam znala reć “Ajme meni, ovo je sranje“, i rekla sama sebi “Jebote Dunja, ti toliko pizdiš, ali oni se trude, uporni su, žele karijeru, a što ti radiš?! Uzimaš si za pravo da iz svoje sobe kritiziraš druge, a nisi ništa napravila!” Nakon toga sam odmah nazvala prijatelja koji ima kućni studio i koji mi je jednom bio ponudio da snimim pjesmu, i snimili smo je.

Ušla sam u kontakt s Petrom Vranićem (Elephant and the Moon) koji me ubacio u grupu na Fejsu gdje su kantautori. Šerala sam pjesmu “Wrong House” na svoj zid pa je Nina Romić počela šerat kod sebe, i zapravo su ti kantautori rekli da je to super i počeli je slati na radio. Inače ne volim nikoga vuć za rukav, neugodno mi je to, ali ljudi su sve učinili umjesto mene. I onda kad neko kaže da sam ‘uspjela’ u tako kratkom vremenu – nisam sama, ne mogu si pripisat sve zasluge jer svi ti kantautori su me promovirali i podigli famu i onda se desio taj moment da je 057 portal iz Zadra objavio članak o meni i odjednom se desio hype. Onda mi je Mario (budući menadžer) poslao email da bi htio raditi sa mnom i tako se to desilo. Na kantautorskoj sceni nema te energije “Ja želim biti najbolji” nego je sve na bazi “Mi volimo ovo šta radimo, mi smo super jedni s drugima, radimo zajedničke kompilacije, zajedničke koncerte i promoviramo jedni druge.” Zato mi nikad nije žao, i u svim intervjuima volim spominjati svoje kolege kantautore jer su za mene napravili ogroman dio koji ja sigurno ne bi napravila sama. Nadam se da će svatko dobit svoj dio kolača na kraju.

I onda se dogodila Amerika!
Mario je osoba kojoj najviše vjerujem na svijetu. Vidio je u meni potencijal, i zaključio da za to ima mjesta na inozemnom tržištu. Naravno da ima još bezbroj cura poput mene, ali ljudi ne kuže razliku između karijere i slave. Ja ne ganjam slavu, ne ganjam statusni simbol, ja ganjam karijeru, da imam neko priznanje iza sebe da sam cijenjena, da mogu živjeti od toga i da se mogu baviti glazbom. Želim se isključivo baviti glazbom.

Mene je uvik mučio taj neki pesimizam kod ljudi što misle da svaki uspjeh sa sobom vuče neko nužno zlo – ili si nekome svirao kožnu frulu ili si nešto ukrao. I to isto – hrvatski – engleski jezik! Vani je normalno, npr. u Norveškoj, Švedskoj da se pjeva na engleskom. To što ja pjevam na engleskom nema uopće veze s mojom ljubavi prema zemlji u kojoj sam se rodila nego ima veze s tim da šaljem univerzalne poruke za koje želim da ih što više ljudi razumi.

U Americi sam vidjela puno talentiranih ljudi, ali jedino što te ljude može izdvojit iz mase je, ne tehnička izvedba, nego karizma, energija, i moment s publikom. Način na koji smo mi išli je bio da me menadžer prijavio na te festivale, i pozvali su nas da dođemo svirat. Za nekog tko nije svirao u Americi, to je ispalo izuzetno uspješno, tamo sam išla isključivo zbog iskustva, ne toliko da se nadam da će me netko uočit, nego da vidim kako američka publika diše, da vidim imam li tu autentičnost u izgovoru engleskog jezika. I dobila sam potvrdu da je dobro, začudili su se da sam iz ex-Yu (smijeh). Super su mi bili klubovi u kojima sam svirala, jedan klub u NY gdje je Dylan svirao prvi put i Springsteen je tamo isto svirao… i ja. Ne možeš vjerovat da sam svirala i pjevala gdje i ti bogovi! U NY je taj dan bilo 3-4 velika koncerta, plus što je u toj ulici Greenwich Villagea gdje sam ja bila svaki lokal imao bend. Meni je na koncertu bilo 70-80 ljudi, što je super uspjeh za NY. Došli su čak i neki Hrvati, to mi je isto bilo super.

Gdje ti je bilo najljepše svirati?
Najljepše mi je bilo u Italiji, jer nisam mogla vjerovat kako su bili organizirani. Bila sam u gradu Cagliari na Sardiniji. Bilo je oko 200 ljudi, svi su pozorno slušali tih pola sata. Ponekad mi se desi da pjevam i čujem da tip na šanku naručuje Karlovačko, zato uvijek pokušavam naglasit da za kantautora triba više pažnje, jer nema bend da ga pokrije, nego se sam nosi s pozornicom.

Misliš li da je teže napisati pjesmu na hrvatskom, nego na engleskom?
Engleski je melodičniji, i meni je stvarno prirodnije i pisati i pjevati na engleskom nego na hrvatskom, engleski učim od 5. godine.

Studiraš komunikologiju u Zadru. To je neki backup plan ako ti ne uspije s glazbom?
Fakultet ću završiti sigurno, makar zbog roditelja (smijeh). Imam puno interesa, volim glumit, volim plesat… Sve mi je to pomoglo i u mom glazbenom nastupu. Na komunikologiji učim puno i o menadžementu i o ekonomiji i o svemu, to mi je pomoglo da znam kako svijet funkcionira i mediji isto, na taj se način mogu zaštititi od nekih mogućih manipuliranja. Ne govorim za ove underground portale, ali za ove veće medije, zna se dosta toga izvuć iz konteksta, možda nenamjerno, al uvijek moraš pazit kako i što govoriš. Tako da mi je faks pomogao da razumijem tu stranu priče. Baviti se isključivo muzikom u Hrvatskoj vjerujem da je teško, em nam je tržište malo, em šira javnost neće popratit ovaj dio glazbe kao šta će možda popratit Rozgu i Bešlića. Ali nije kriva ni Rozga ni Severina i slični, nego ih mediji predstavljaju kao da su jedine, mediji odgajaju publiku. I to je onda začarani krug. I trebat će proći jako dugo godina da se izvučemo iz toga.

Je li se možda dogodila neka promjena, jer ipak si mlada, da te prijatelji drugačije gledaju, da ima ljubomore, zavisti, da su se možda neka prijateljstva raspala ili se dogodila neka lažna?
Ja sam više vuk samotnjak (smijeh). Najbolje prijatelje sam sada stekla zapravo. Petar Vranić mi je postao najbolji prijatelj. Ljubomore uvijek ima, ljudima je teško percipirat da netko može bit i talentiran i dobar čovjek, mora nešto bit krivo. Svaki čovjek zna biti i sjeban i sretan, nervira me ono forsanje “Ja sam umjetnik i ja sam sjeban“. Svi imamo svoje momente, svi smo pod nekim stresom, svega ima, tako da je meni glupo bit sjeban samo zato šta si umjetnik. Ili ono “Nisi umjetnik ako se ne drogiraš i ako ne piješ“. Kvragu, ja nisam nikakav alkoholičar i ne drogiram se. Dosta mi je same sebe, i sad još zamisli pod utjecajem nekih opojnih sredstava (smijeh).

Često se dogodi da ljudi ne mogu podnijeti slavu, pa ako nisu do tada, počnu se drogirati kasnije…

Još nemam taj problem! (smijeh) Volim jako raditi i biti profesionalna, ozbiljno sam razmišljala u busu do Rijeke kad ja mogu imati dijete (smijeh). Inače sam ambiciozna i lijena, što je čudna kombinacija, sva sreća imam ljude oko sebe koji me guraju. Počela sam se odricati nekih stvari sada jer ako imam koncert ne mogu si priuštiti da izađem vani i razbijem se kao letva. To donosi drugačiji životni stil, moram se drugačije hranit, moram malo vježbat. U Torontu sam imala 6 koncerata u 3 dana, i rekla sam si trebam počet radit i na fizičkom zdravlju, ne samo psihičkom a to sa sobom nosi odricanje. I zaključila sam da ću dijete tek stići imati s nekih 35. (smijeh) Još uvijek se tražim, treba proći neko vrijeme da i ja budem sigurnija i u sebe i u svoj stil, sve mi je došlo preubrzano, da uopće nisam stigla razmislit o tome, tako da ja idem ‘go with the flow’, pa šta bude. (smijeh)

Jesi li počela imati presing, da sad moraš stvarati, raditi? Do sada si radila kad si htjela.
Nije mi se desio nikakav presing jer uživam i uvijek ću uživat u koncertima, i nije bitno jel ja sviram u Zaboku u krčmi Polanović ili u Tvornici. Meni je bitno da svi dobiju ono šta su zaslužili, da publika dobije ono po što je došla. Tako da ću se potrudit da i oni u Polanoviću dobiju isto što i ovi u Tvornici.

Možeš li nam ispričati neku ludu anegdotu s neke svirke?
Nikad nisam imala anegdotu do sada i sad je napokon imam! (smijeh) Evo baš na koncertu u Rijeci nedavno. U Klubu sam imala koncert i odsviram prvu i drugu pjesmu i… na 3. pjesmi mi pukne žica! I ajde, dobro, nije tako strašno, znala sam da će mi se to dogodit, ali računam pa ne mogu valjda biti baš takva pegula. Idem svirat dalje, kad pukne mi i druga žica! Što ću sad? Kažem ljudima “Vjerojatno ćete me mrzit nakon ovog, ali užasno se osjećam i ne zaslužujem riječ glazbenik, ali ja stvarno ne znam promjeniti žice na gitari!” (smijeh) Uvijek sam se užasavala toga da mi na sceni pukne žica, svi će me popljuvat. Još u Rijeci nisam imala ni rezervne žice.

Dobro, nemam dvije žice, idemo dalje, totalni punk, kad ono pukne mi i 3. žica, usred pjesme “Wrong House”! Bilo je krcato i bila je super atmosfera, ljudima je bilo toliko žao radi mene… Ja sam možda izgledala kul, al najradije bih sama sebe plesnula. I ništa, što ću, kažem ljudima “Hvala vam što ste došli, sljedeći koncert je besplatan, pjevat ću vam od doma ako treba” (smijeh). I silazim ja s pozornice, i kaže mi neki tip “Doć će ti jedan tip s gitarom za 5 minuta“.
Tip je otišao doma po gitaru. I mi uključimo gitaru u kabel, kad ono ne radi gitara. Ispao je takav punk na kraju, bila sam sva znojna, sve mi se prolilo, Jack mi se prolio po torbi, sve je bilo u kurcu, pala moja gitara s puknutim žicama, onda sam rekla ma goni sve u pičku materinu! (smijeh) Na kraju sam uspila još te 3 pjesme do kraja odsvirat, al sad mi je još uvijek neugodno, ići ću na popravni, nadam se uskoro opet u Rijeku, pa da će dobit koncert kakav zaslužuju. Nisu mi ništa zamjerili jer su vidili da mi je stalo. Eto, to je moja jedina anegdota. I rekla sam da ću nosit 3 gitare na koncerte.

Di pronalaziš inspiraciju za pisanje pjesama?
Pa hodala sam s puno kretena! (smijeh)

I sad im još i pjesme posvećuješ!
Neki nisu ni zaslužili pjesmu. Meni dečko kaže “Kad ću ja dobit pjesmu?” Ja kažem “Slušaj, bolje da ja ne napišem pjesmu za tebe!” Obično nitko ne ispadne dobar u mojoj pjesmi. Ne želim nikog uvrijediti, ako ljudi znaju da je ta pjesma za njih. Kad najavljujem pjesmu onda više ne pričam o toj osobi nego mi postane neka metafora, taj netko je poslužio kao neka inspiracija, ali sada je nebitan, sad želim približiti tu pjesmu ljudima, sad je isti kao svih njih milijun koji su povrijedili cure. Uglavnom su pjesme ljubavne tematike, pa skupljam priče i od prijateljica, i to mi posluži za inspiraciju. Uvijek će bit o tim međuljudskim odnosima, to mi je najbliskije.

S kim bi voljela ostvariti suradnju jednog dana?
Stray Dogg iz Beograda mi je super bend, fantastični su. Nemam nikakva ograničenja, sa svima bi volila radit glazbu tko god je entuzijastičan, i s kim god nađem taj neki zajednički jezik.

Kad možemo očekivati prvi studijski album?
Pa sad je jako teško reći jer još nisam dovoljno promovirala ovaj EP. Volila bi imat dovoljno pjesama, ako će mi na albumu bit 11-12 pisama, želim ih imat 23 da mogu birat. Ne bojim se igrat s glazbom. Želim stvorit svoj rukopis, da bude prepoznatljiv kroz moje buduće albume. Kad budem imala dovoljno sredstava želim da bude pravi performans, spoj svih umjetnosti, da bude predstava, želim se što više gradit kao izvođač, i super mi je što u Hrvatskoj stvarno ima zdrave konkurencije. Ne volim nikakve usporedbe, svi smo različiti. Ja sam stvarno odrasla na svim žanrovima, i nekad mogu zvučat stvarno catchy, možda ću bit grublja i odrješitija. Izuzetno cijenim Irenu Žilić, nježna je, sjetna, onako neki indie folk, ima izuzetan engleski jezik, i izuzetna je kantautorica.

Gdje bi htjela nastupati u Hrvatskoj? Što bi ti bilo ostvarenje želja?
Pa do sada mi je ostvarenje bila moja 1. svirka, u Močvari, to mi je osobno bilo najveće ostvarenje, ali gdje god da me zovu. Volila bi sada malo više svirati i u Srbiji, BiH, Sloveniji, po regiji.

Muziku podržava