Splićanka Dunja Ercegović aka Lovely Quinces, konačno ima zagrebačku adresu i prvi veliki koncert u Zagrebu.
Ljupka Dunja i dalje je ljupka, a na pozornici je eksplozija emocija, u što ćete se imati prilike uvjeriti 22. studenog u Velikom pogonu Tvornice kulture.
Lovely Quinces uistinu stoji kao umjetničko ime (Dunje u množini), što nam je Dunja dokazala u zadnjih godinu dana na raznim koncertima. Ona nije samo jedna Dunja, ona je energična, borbena, žestoka, snažna, tužna, sjetna, melankolična, slaba, bijesna, ljuta, sretna, humoristična, komunikativna, ona je Dunja s gitarom u ruci, Dunja s cigarom u ruci, Dunja iz spota “Wrong House”, Dunja sa ‘secret smileom’, Dunja s prijateljima na pivi/kavi, a na kraju, ona je samo puna raznih emocija koje vam sve pokaže na svome nastupu.
A ako se ipak dogodi?
Nije mi to prioritet, meni je ipak draže da ljudi poznaju moju glazbu nego mene. Radije bi da znaju moje stvari, a da ne skuže da sam to ja, da doma slušaju moje pjesme i uživaju u njima, nego da se samo slikaju sa mnom, a nikad ne poslušaju ni jednu pjesmu. Glazba mi je najbitnija i mislim da će uvijek tako biti. Iako, nikom ne bih zamjerila da postane slavan, malo ego poraste, i to je u redu dok je u granicama normale, dok ne izgubiš sebe u tom egu. Ljudi se nose na različite načine s tim.
Imaš li ti neki problem s egom i imaš li neki recept za egomanijake (smijeh)?
A imam ja problem s egom. Ne bavim se dugo ovim, ali koliko god da čujem neku kritiku ili neki komentar koji mi se ne sviđa, naravno da me zaboli jer nemam još tu debelu kožu. Iako sam ja sama sebi i dalje najžešći kritičar, moram se naviknuti na to da kada se baviš nečim što je stavljeno na ocjenjivanje i da svatko može reći svoje mišljenje o tome, onda moram izgraditi tu debelu kožu i naučiti se nositi s tim. Nosim se i sada, iako uvijek ego proradi, u smislu da ću biti bolja od toga. To mi je gorivo da rušim barijere i pokažem što sve mogu.
Recept za egomanijake… Nekima je ego štit i obrambeni mehanizam. Kad si underground imaš vremena popričati sa svima i popiti pivo sa svima. Kada se taj broj ljudi poveća, ne možeš izdvojiti vremena za svakog fana, nekad si i umoran pa ti se ne da, ljudi se ni ne žele družiti s fanovima nekada pa odu u backstage, pa je ego obrambeni mehanizam. Veliki izvođači su bili egomanijaci, ali mislim da ne bi ni bili toliko veliki da nisu bili egomanijaci, jednostavno su bili prekarizmatični, i trebali su imati taj ego da zadrže svoj stav i ruše dalje sve pred sobom. Biti egomanijak gledam na način da te više nije briga za ljude i fanove uopće. Evo, tipični egomanijak u današnjem svijetu je Kanye West, kojeg ja obožavam. Uopće mi ne smeta što je egomanijak jer je jebeni reper i jebeni umjetnik. Čak me nije briga što govori, ako nastavi izbacivati dobre pjesme. Problem je kad ti ego utječe na rad i stvaranje.
Tvoji fanovi i dalje mogu popiti pivo s tobom?
Ne bi da ih imam toliko puno. Rijetko kada mi netko upadne da sluša moju glazbu. Možda je to ljudima neugodno, možda su preponosni, ja sam isto preponosna. Nisam nikad dobila dojam da imam neke fanove. Mislim da je broj ljudi koji sluša moju glazbu puno manji od ljudi koji me prate na Facebooku. Što sam u većem mraku, to mi je bolje, da mi ne udari u glavu. I puno veći pokazatelj mi je to tko sluša moju glazbu je koliko će ljudi doći na koncert u odnosu na Facebook lajkove.
Većina muzičkih kritičara često napiše ‘naša najbolja/najpoznatija kantautorica’. Slažeš li se ti s tim?
Pa ne slažem se s naj naj. Nije nas baš puno, a i da sam muzički kritičar, ne znam kako bih mogla nekoga nazvati da je najbolji. Možda neki nisu imali dovoljno sreće kao ja pa da su dobili toliko veliku medijsku pozornost, pa da su došli do velikog broja ljudi koji će ih slušati. Sto milijuna faktora je tu. Sve smo mi individualne i posebne na svoj način, jedina zajednička stvar nam je da sve sviramo gitaru i pjevamo. Osim toga, ništa nam nije zajedničko, stil sviranja, pjevanja, žanr, senzibilitet, sve je kompletno drukčije. Kako u toj voćnoj salati reći tko je najbolji? Super mi je, laska mi, ali ako počnem za sebe misliti da sam najbolja, neću imati povoda da budem bolja nego što jesam. Super je imati kolege koji se bave s kvalitetnom glazbom i koji to dobro rade, jednostavno dižu nivo. Moraš rast kao glazbenik i izvođač. Drago mi je da postoji zainteresiranost za kantautorstvo, iako je meni glupo odvajati taj jedan smjer, pogotovo ženski kantautorski smjer, od cijele underground scene, koja je poprilično mala. Nepotrebno mi je da se na još manje i manje kategorije odvaja, bolje da se priča o nekoj sceni općenito i da ljudi postaju sve više i više svjesni da imamo kvalitetne glazbenike.
S obzirom da ste stvarno sve žanrovski različite, čiju glazbu ti preferiraš?
Ja inače uopće nisam fan kantautorske glazbe. Ni ja se ne bi bavila kantautorskom glazbom, ali imam gitaru i pjevam, pišem svoje pjesme, pa se to tako zove. Više volim bendove i zanimam se za neke druge vrste glazbe. Ali poštujem i cijenim, i mislim da to dobro rade Irena Žilić, Nina Romić i sviđa mi se ovo novo što radi Sara Renar, Matija Habijanec, Ivan Vragolović, Petar Vranić…. sve su to kvalitetni kantautori…
Ti si jedina kantautorica koja je završila na naslovnici Rolling Stonea… Što ti je to donijelo?
Donijelo je sigurno neki mali status. Nismo ni ja ni moj menadžer to tražili i uvaljivali se. Otišla sam na SXSW u Austin, koji nije mala stvar i jedan je od najvećih festivala u Americi gdje tisuće i tisuće glazbenika nastupa. Na račun toga su htjeli napraviti reportažu i staviti me naslovnicu pa su me pozvali. Do tad nije bila nijedna žena na naslovnici, i to je bilo malo drugačije… Još sam ja mlada, nemam karijeru, pa je to bilo šokantno, ali razumijem zašto nekim ljudima to nije bio najbolji izbor da to budem ja. Meni je to donijelo status, lakše je dogovarati koncerte i super zvuči u životopisu, iako se ništa nije promijenilo u smislu da sam poznata ličnost sada. To kad budem na Playboyu (smijeh).
Sve te kantautorice su uvele bendove, neke prije neke kasnije… Misliš li i ti napraviti isto?
Za snimanje albuma volim puniji zvuk, iako ne želim da bude pretjerano bendovski, ali ne želim ni da bude kao EP gdje sam samo ja s gitarom. Voljela bi napraviti čak dva projekta, gdje sam samo ja s gitarom i izvodim te pjesme potpuno ogoljene, i neke koje imaju puniji zvuk. Instrumente volim iskoristiti da naglase atmosferičnost pjesme. Ne da je preplavljuju i da se pjesma više ne može razaznati od pustih instrumenata i pustog aranžmana, nego da nadopunjuju cijelu pjesmu. Što se tiče uživo, avantura mi je da na pozornici sama zvučim kao da nas je puno.
Voljela bih vidjeti mogu li dobiti još neki zvuk koji je puniji od ovog kada sama izvodim, ali naravno da bi voljela neke gostujuće glazbenike u posebnim prigodama. To bi bili Mark Mrakovčić koji će producirati album, i Surka. Mark je nevjerojatan glazbenik i s njim bih što god radila u životu vezano za muziku. Surku volim zamišljati kako bi donio element s bubnjevima i efektima. Još nisam izvodila stvari s bendom, pa me veseli i straši, ne bih htjela da izgubi esenciju same pjesme. Jednog dana bi voljela imati gostujuće glazbenike u posebnim prigodama.
Tako pomalo uvodiš i looper, da dobiješ puniji zvuk…
Loop je ista stvar kao pedala za gitaru, za neki efekt. Looper već dugo postoji u svijetu, nisam ga nikad koristila uživo, a koliko god može biti dobro, može biti i loše. Nisam se još uvježbala, moram biti sigurna da će biti onako kako sam ja to zamislila, ne mislim ga pretjerano iskorištavati i koristiti u svim pjesmama. Pošto sam veliki fan harmonija i višeglasnog pjevanja, looper je super instrument s kojim to mogu postići i dodatnu atmosferu unijeti u pjesmu. Surka mi je pokazao princip na tom jednom looperu po kojem se radi, ali sam otkrila za loop station preko jedne kantautorice iz Škotske ili Engleske. Kada sam vidjela kako ga koristi, zaljubila sam se odmah u to čudo. Možeš biti one man band, možeš sve raditi s njim, ali je dosta skup. Sada kako sam nešto sačuvala od koncerata, uložila sam u to i drago mi je da jesam. Dugo mi je skupljao prašinu u početku, jer sam bila lijena da nabavim ostale stvari koje mi trebaju, ali u zadnje vrijeme ga vježbam, uhodala sam se već dosta s time.
Osim loopera, možda ćeš uvesti i električnu gitaru, hoćemo li to dvoje moći čuti u subotu?
Doma radim nešto na loop stationu i s električnom gitarom, ali ne želim ići ispred sebe na neki način…. Moram se istrenirati.
Sviraš ti i saksofon…
Saks stvarno nisam dugo svirala. Uzela sam ga od doma konačno, i on je skupljao prašinu. Ne znam u kojem slučaju bi ga koristila u pjesmama. I to doma gledam, i uhodavam se. Neka to ide pomalo i prirodno. Samo da budem komodna na koncertu i da mi ne bude glava u instrumentima i tim čudima jer ću se onda pogubiti i neću uživati i onda to neće biti to. Za saks ne znam koliko se uklapa u taj moj đir i atmosferu pjesme.
Osim gitara, loopera, saksofona, obožavaš i bubnjeve…
Opsjednuta sam s bubnjevima, koje ne znam svirat (smijeh). To mi je cilj jednog dana naučit svirat, uz klavijature. Ajme pa imam toliko instrumenata koje želim naučiti svirat! (smijeh) Ali mislim da je glupo da počnem svoju koncentraciju trošiti na to, i gitaru ne znam nešto najbolje svirat, mislim da bi bilo primarno da to usavšrim, a s ostalim se mogu igrati.
Što je s faksom? Nadaš se da će se življenje od muzike dogoditi u skorijoj budućnosti?
Još studiram, to je mojim roditeljima drago čuti (smijeh). Želim završiti faks i imati diplomu za svaki slučaj, iako mi je glazba broj jedan. Rekla sam da ako ću imati posao, neću se nikad više baviti glazbom. Pretužno mi je to. Divim se onima koji to mogu i koji rade od 9 do 5 i poslije idu na koncert, ali mislim da se ne možeš ostvariti potpuno ako nisi 24 sata dnevno u tome. Dan prođe jako brzo. Nick Cave bude u svom studiju od 9 do 5, bez obzira napravi li nešto novo ili ne. Poprilično je radoholičar. Tužno bi mi bilo imati takav život, tako da sam rekla ili sve ili ništa. Budem li radila od 9 do 5, ne mislim se gurati među glazbenicima na sceni, možda budem doma svirala za svoj gušt. Dobro je imati diplomu…. Vani je puno više moguće da se baviš glazbom, a da nisi poznat, i možeš normalno od toga živit. Ne vjerujem da recimo Laura Marling ima neki ekstravagantni život, jahte. Mislim da živi skromno.
Ajmo mi malo o albumu. Uskoro će izaći prvijenac…
Velik broj novih pjesama će ići na album. S EP-a će vrlo vjerojatno sve ići na album. Još razmišljam koje će me pjesme isprofilirati kao izvođača, i koje će ići na album jer želim da na albumu budu najbolje od najboljeg. Čak i da sutra napravim neku novu pjesmu, možda bi izgurala staru i išla na album.
Nove pjesme su malo drukčije od ovih s EP-a…
Neki kažu da su možda zrelije i odmjerenije. Nove su možda rezultat novih, jačih iskustava koje sam imala nedavno. Možda zato što sam imala intenzivna iskustva, i pjesme su isto takve, intenzivnije i možda i zrelije. Naravno da nije isto kada pišem pjesmu sa 17-18 godina o nekoj bivšoj ljubavi i kada pišem s 22 o nekoj drami što se desila, i moje mišljenje o situacijama koje se dese se promijeni, tako se mijenja i stil pisanja. Ali opet sam to ja, ne želim da album bude monoton. Ljudi me isprofiliraju kao ljutu Hrvaticu koja može samo donijeti taj neki žestoki stav, žestoke pjesme. Želim manifestirati razne emocije i atmosfere u pjesme i to ne treba biti isključivo bjes, može biti i sjeta i nostalgija… Neka postoji raznovrsnost na albumu, jer to sam sve ja. Nisam jednodimenzionalna.
Pjesma “M“, je ljubavna, kao i sve ostale i autobiografska. Što nam možeš reći o pjesmi?
Jako je osobna, posvećena jednom dečku s kojim imam svemirsku povezanost. Drago mi je da sam upoznala tu osobu i ostavila neki memento na taj odnos. Ne znam koliko je muškarcima uopće drago kada im netko napiše pjesmu, bude im neugodno i ne znam što, ali ljudi me dosta pitaju o njoj jer je misteriozno, pitaju je li “Miljenko” (smijeh). Sva sreća postoji puno imena na M. Ipak volim da te neke priče ostanu privatne. Pjesma je napravljena dosta davno pa se malo i promijenila. Volim nekad ostavili pjesme da odstoje.
U refrenu kažeš da nisi nikad mislila da će to biti čovjek koji te posjeduje ili da će ostaviti trag na tebe…
Više ovo nekako koji će ostaviti trag na mene, za koji mislim da neće nikad iščeznuti, posjeduje u smislu da ima pravo na mene. Neke se stvari cijeli život ne zaboravljaju, to je tako svim ljudima. Te najsnažnije i fatalne ljubavi. Život te nekad iznenadi, ne biraš u koga ćeš se zaljubiti i na to sam možda aludirala kada sam napisala taj tekst. Tekst je dosta zreliji, po meni, od ostalih pjesama, jer sam u to vrijeme čitala Milorada Pavića pa mi je on dao neku smjernicu kako da napišem taj tekst.
Idemo na “Homesick”. Na koncertima često spomeneš kako ne voliš ići doma u Split. Ta je pjesma nastala zbog toga…
Nije da ne volim Split, taj grad je prekrasan, tamo sam odrasla i proživjela dosta toga. Odrasla sam i neke stvari želim iskusiti, otići u veći grad, gdje ima više izbora. Dolazim doma kod staraca, i koliko god ih volim, kada se naučiš živjeti sam nije ti lako vratiti se doma. Izgubila sam dosta kontakata i nemam više baš prijatelja u Splitu, imam osjećaj onda da me ništa drugo ne veže uz Split osim obitelji. Žao mi je da nisam imala neka jača prijateljstva. Vjerojatno je to i moja krivica. Bila sam uvijek outsider, i kroz srednju i osnovnu, nisam bila komformist, bila sam dosta snažnog mišljenja i stava i nekad te to dosta odvoji od ljudi, i nisam jedina koja je to proživjela.
Imat ćeš koncert u Judinom Drvu, 28. studenog, ‘Spliće’ su poznati kao dosta kritična publika. Kako se osjećaš?
Najteže je svirati doma, to su ljudi iz tvog rodnog grada. Ne znam koliko ljudi dolje voli slušati moju glazbu, ali ne sumnjam da će biti dobro i ugodno. U Quasimoda sam vidjela da je dosta ljudi uživalo i da je ok. Da, Splićani su dosta kritični i cinični. Osim same sebe, Splićani su mi drugi najveći kritičari, oni su baš hardcore. Ima super ljudi u Splitu, ali nekako sam se više našla u Zagrebu i s društvom i sa svime i ovdje mi je ugodno.
U Zagreb si se preselila iz Zadra najviše radi posla i muzike?
Zadar volim, ali da, prvenstveno radi glazbe. Lakše je ovdje, ne trebam toliko putovati. Preseljenje u Zagreb mi je najbolja odluka koju sam donijela.
“Secret Smile” pjesma?
To je pjesma o meni. Naziv sam slučajno stavila, i onda sam neki dan gledala neke slike i videa na mobitelu i vidjela da sam snimila jednu scenu iz Godarovog filma “Le Petit Soldat” s Annom Karinom i baš je taj dio gdje je Anna u kadru i on kaže “Her secret smile“. Ne znam je li mi to ostalo podsvjesno u glavi jer obožavam Karinu i Godara, a možda je samo slučajnost. Ali upravo ta scena i taj kadar govori o tome o čemu je moja pjesma.
O čemu će biti neka iduća pjesma?
Trenutno pišem pjesmu o tome kako je kada te tip ne nazove sutradan nakon što ste proveli noć zajedno. Vjerujem da će se puno žena poistovjetiti s tim. U refrenu ide “Is it because you’re pretty?“, je li to zato što si lijep. Bit će malo više na ironiju i humor pjesma, slično kao “Mr. Lonely Boy”.
Na Indirektu si pričala razne ljubavne dogodovštine između pjesama. Razni komentari su bili u publici. Nekima je preotovreno i neukusno, nekima je odlično čuti što je iza pjesme i nešto o tebi. U Dalmaciji to ne bi sigurno bilo ništa neobično…
Svugdje se u publici nađu oni kojima je to preotvoreno. Baš sam razmišljala o tome bi li mislili istu stvar da je na pozornici bio muškarac i pričao iste te dogodovštine. Od muškarca je to kul i simpatično. Balašević isto priča između pjesama, govori o svojim iskustvima i ljubavima. Žene nisu to do sada radile, koliko ja znam, osim Josipe Lisac koja ima uvijek zanimljive anegdote između pjesama. Možda je im je i to čudno, ja jesam otvorena osoba, i ne želim se na nastupu prilagođavati ljudima kojima se ne sviđa to što inače radim, takva sam kakva sam, nekad se meni ne da pričat o tome, a nekad pričam jer želim razbiti tu barijeru između izvođača i slušatelja, baš kao da smo na pivi i “Znaš što mi se desilo neki dan, …i napisala sam pjesmu o tome“. Volim nasmijati ljude i ako mi to uspije, super. Ajmo se svi opustit i to je najbolje, bolje će razumjeti i mene tada. To je moj senzibilitet i ta dalmatinska i beogradska krv, i dalmatinci i Beograđani su dosta otvoreni (mama Beograđanka, tata Splićanin, op.a), tako da je to možda eksplozivna kombinacija! (smijeh). Nisam ja samo takva na pozornici, i inače sam u životu, nemam dlake na jeziku, nekom zna biti simpatično, nekom ne. Općenito ne volim kada članovi benda nešto pričaju među pjesmama pa im iz publike ljudi dovikuju “Šuti i sviraj!” To mi je bezveze, mislim došao je čovjek prezentirati sebe i ogoliti svoju dušu i super mi je kada čujem priču između pjesama jer pjesmu ionako znam, a želim saznati nešto novo o izvođaču. Želim znati što ga je inspiriralo da napravi takvu pjesmu.
Kakavi su ti dojmovi s Indirekt festivala?
Meni
je Indirekt najbolji festival na kojem sam bila, definitivno! Sitan,
ali dinamitan! Toliko prijateljska atmosfera, gostoljubivost, ne mogu
uopće opisat. Nešto je magično u toj Istri! Obožavam Istru i ako bih
igdje živjela i doživjela starost, to bi bilo u Istri. Vidi se da je
Indirekt rađen obiteljski, da su se ljudi potrudili, svi posjetitelji
Indirekta su isto prezadovoljni… Baš je poseban, želim da to svi ljudi
dožive!
Na jednoj tribini Indirekta ušla u zanimljivu raspravu s
Matijom Habijancem o indipendent umjetnosti, muzici itd. Koje je tvoje
mišljenje o tome?
Imam jako snažno mišljenje o tome. Mislim da ti
dani romantične boemštine, kada netko samo želi svirati, a ne
zarađivati od svoje glazbe, i kada želi biti underground do kraja
života, ne postoje. Malo neviđeno u današnjem svijetu. Ne znam koja
osoba ne želi da njegova glazba ili bilo koja vrsta umjetnosti ne dođe
do većeg broja ljudi. Bit underground samo zbog underground naziva i
statusa, to mi je malo čudno i glupo. Nemam ništa protiv mainstreama i
kada bend postane mainstream, ako im to pomaže da bolje zarađuju za svoj
kruh. Dosta para ide u ulaganje u samu glazbu, opremu i projekt. Ako to
mainstream dovodi bolju zaradu na koncertu, a da pritom ne poklekneš i
ne radiš glazbu koju ljudi žele čuti, i ako ne sjedaš publici u krilo,
onda je ok da budeš mainstream.
Da neke stvari nisu bile
mainstream, danas ne bi uživali u Led Zeppelinima ili The Beatlesima.
Mainstream ima negativnu konotaciju zbog glazbe koju dovode mainstream
izvođači. Ja volim dobar pop isto kao i dobar hip-hop. Ta paralela ako
si mainstream – znači da si se prodao ili ako si mainstream znači da
nisi kvalitetan… Uvijek se vrte iste asocijacije, što je meni nezrelo
mišljenje. Ako dam intervju za mainstream medije, nisam tu promijenila
sebe, svoj stav, svoju glazbu. Nisam se ni definirala kao underground.
Ljudi koji se tako definiraju, i koji do kraja života žele ostati to,
možda je to zato što nekad ni nemaju izbora i nemaju sreće da budu
mainstream. Možda je to obrambeni mehanizam. Mislim da doba romatične
boemštine ne postoji. Naravno da želim da moja glazba dođe do velikog
broja ljudi. I da se ljudi mogu poistovjetiti s tim, to mi je najveća
nagrada i nijedna naslovnica Rolling Stonea ili bilo što ne može to
zamijeniti.
Prošle godine si nastupala u Beču, ove godine u Bratislavi u sklopu Waves Vienna festivala… Kako je bilo?
Ove godine mi je bilo bolje, bilo mi je draže svirati u Bratislavi, bilo je lakše ići od kluba do kluba ljudima. Dobar mi je taj koncept da se dovode strani izvođači. Ove godine sam baš uživala. Bilo mi je drago što je dosta izvođača iz Hrvatske išlo u Beč i Bratislavu. Dobro je bilo vidjeti kako će ljudi reagirati, pa možda odu i na samostalni koncert nekog izvođača.
Nastupala si i na Canadian Music Week i SXSW u Austinu… Koja je razlika nastupati vani i nastupati kod nas?
Čudno mi je bilo u Kanadi što sam možda dvoje Hrvata vidjela na koncertu, a koliko ih ima u Kanadi… Mislila sam da će doći više naših ljudi. Problem velikih festivala je što su raštrkani po cijelom gradu i ogroman je program. Ne znam koliko ljudi to uspijevaju popratiti. Meni je draže s jednom pozornicom i jednim klubom pa da se svi izredamo. Ovdje si čas na jednom kraju grada pa za 4 sata si na drugom kraju grada… Publika je bila super. Ljudi uvijek misle da ljudi kad idu svirati vani da je to nešto wow. Mislim je za mene wow jer sam išla svirati na drugi kontinent, ali brzo vidiš da je to više manje isto, svirka je ista, svugdje pokušavam pokazati svoj maksimum, ne cijenim npr. Toronto više od Zagreba.
U Austinu je bila sodoma i gomora. Razočarala sam dosta ljudi i prijatelja jer tamo od svih tih ljudi koji su nastupali, ja nisam išla gledati nikoga. Nikoga! (smijeh) Bila sam na par predavanja. Kada dođeš tamo, nemaš neke privilegije zato što si artist i sviraš na SXSW. Ne možeš prije reda uči na koncert recimo. To je po dva – tri sata čekanja u redu da bi ušao na neki koncert, onda se mogu popuniti kapaciteti pa trebaš doći još ranije čekati u redu. Tako da sam ja htjela ipak malo istražiti grad jer sam prvi put išla u Austin i nije mi bilo u cilju provesti čekajući cijeli dan neki koncert. Radije ću otići gledati neke nepoznate bendove, upoznavati ljude i piti, nego čekati redove. Dosta sam vremena provela po tim barovima, upoznala puno ljudi i bilo mi je super. Bila sam na koncertu od Lady GaGe. Slučajno sam završila tamo. GaGa je u jednom trenutku povraćala na curu na pozornici, i cura na nju, to je bio dio performansa. Užas. Nisam ostala cijeli koncert uopće, ostala sam na tri pjesme i otišla sam ća. Mislim, ti festivali su stvarno ludilo i intenzivni. Mene čak velika grupa ljudi straši.
Jesi li inače festivaluša?
Nisam festivaluša (smijeh!) Nekad mi je to previše stresno. Na SXSW nisam ni gledala program, jer sam mislila da ću se srušiti, zatvoriti u hotelsku sobu i ne ići nigdje. Previše je svega. Terraneo i INmusic su mi granica što mogu podnijeti. Inače volim da se sve događa na jednoj pozornici i da od početka do kraja sve odgledam. Nisam nikad volila puno ljudi, volim odlaziti u manje prostore, gdje je intimnije. Na festivalima ljudi nemaju toliko koncentracije da poslušaju bendove od početka do kraja i da sve bendove poslušaju, to samo najveći fanatici uspijevaju.
Za kraj, imaš li tremu prije Tvornice?
Trema me možda malo zbog ovih elemenata koje budem uvela, ali ne želim razmišljati o tome. Trema me uhvati na dan koncerta najjače, ne jedem ništa, samo postim, imam više faza treme. Užasna je to stvar, a onda na pozornici to nestane nakon prve pjesme, i bude rock’n’roll.
