Sve je počelo sredinom šezdesetih.

Jedne noći sa subote na nedjelju, negdje oko tri ujutro, dvojica mangupa sa zadivljujuće sjajnim očima bjesomučno zvone svom starom kolegi s fakulteta. Supruga kolege se bijesna razbuđuje i pita tko je to. On otvara vrata, i uopće ih ne shvaća što pričaju, samo je primijetio da imaju gitaru i da su neuobičajeno živahni za nedjelju u tri ujutro. Neshvaćeni u svojim idejama, dinamični dvojac s gitarom se odlučuje otići dalje.

Tumaraju gradom satima, gledaju kako sviće, kako ljudi idu u crkvu u nedjelju ujutro, a njihova doza amfetamina pomalo prestaje djelovati. Događaj možda i ne bi bio toliko bitan da ga dvojica prijatelja Lou Reed i John Cale nisu odlučila ovjekovječiti u pjesmi koja otvara antologijski album “Velvet Underground and Nico” i koja je po karakterističnom dobu dana dobila ime “Sunday Morning“.

Muziku podržava

Bio je to tek početak dviju velikih karijera, suludih međuljudskih sukoba, nevjerojatnih eksperimenata, nerazumijevanja s publikom te kritikom, velikih pomirenja i briljantnih pjesama. Jedna od ove dvije karijere je neumitno stala 27. listopada 2013., u nedjelju ujutro. Lou Reed je napustio ovozemaljski svijet ostavivši korpus pjesama nevjerojatne ljepote, često nas iznenađujući i u pozitivnom i u negativnom smjeru.

Već je spomenuti debi album s grupom The Velvet Underground stavio do znanja da nećemo imati posla s klasičnim vrhunskim autorom: prema karakterističnom omotu popularno nazvana ‘banana’ slušateljstvu je podarila red milozvučnih pjesama (“Sunday Morning”,”Femme Fatale”, “I’ll Be Your Mirror”), red nervoznih rock and roll poskočica (“Waiting For The Man”, “Run Run Run”), zatim malo avangardnih brojeva (“Black Angels Death Song”, “European Son”), red zabranjenih stvari (“Heroin”, “Venus in Furs”)…

Zajedničko svim tim pjesmama je bilo da su izrazito odudarale od ljeta cvijeća 1967., i da je album bio bolji od 99 posto ploča izdanih te godine, te da je njihov autor, Reed imao ogroman talent za nježnu melodiju, koju bi često upakirao s nekom nepodnošljivo škripavom, disonantnom dionicom, te bi ovakva cjelina otvarala nova umjetnička vrata. Takve činjenice nisu mnogo pomogle da Velveti dožive komercijalni uspjeh, no na neuspjehu ‘banane’ rođen je komentar (koji se pripisuje Brianu Enu): “Taj album nije kupilo puno ljudi, ali tko god je kupio, osnovao je bend“.

Osim toga, Reed je više govorio nego pjevao, glas mu je bio hladan, zvučao bi prepotentno, a i o njegovom sviranju gitare bi se isto dalo svašta reći. Gitaru je svirao što je moguće jednostavnije, kao i bubnjarka Velveta Maureen Tucker, dok su gitarist Sterling Morrison te violist/basist John Cale ipak primjenjivali sofisticiranije sviračke postupke.

Jednostavnost u svirci (legendarne su Reedove izjave “Ne možeš pobijediti dvije gitare, bubanj i bas” te “Jedan akord je dosta, dva je pretjerivanje, tri je već jazz“) uz sklonost kombiniranju harmonija s bukom utjecala je na generaciju punkera sedamdesetih, na nezavisnu rock scenu osamdesetih, te na grunge scenu devedesetih, a uvelike je pridonio da se mračan, hedonistički, grozničav i hladan New York etablira na glazbenoj svjetskoj karti, kao svojevrstan antipod šminkerskom i lažno blještavom Los Angelesu te šljakerskom američkom Jugu. Reed je pjevao o ne najbolje prilagođenim ljudima koji su htjeli biti voljeni, odnosno o ljudima koji doslovno izgaraju od žudnje za zadovoljstvo bilo kojeg tipa koje je uz to često i zabranjeno voće, bilo da je riječ o drogi ili seksu.

Iako se različiti izvođači kunu u Reedovo nasljeđe, Reedov utjecaj na druge je bio spontan, s minimumom kalkuliranja te povremeno s katastrofalnim rezultatima, no što ga nije ubilo, Reeda je ojačalo. Vjerojatno bi imao istu ili sličnu karijeru i da nije utjecao na tolike izvođače, u većini nota Reedovog stvaralaštva je prvenstveno Reedova istinski autorski nerv, bio on bolje ili lošije izveden: bučno slavljen među punkerima, Reed je pokazao kako biti punker kad su svi ostali punkeri: 1978. je izdao ploču “Street Hassle” s nježnom jedanaestominutnom naslovnom pjesmom koja je natopljena gudačima.

A pet godina prije, Reed je objavio najznačajnije djelo svoje solo-karijere, album “Transformer“, koji je snimljen pod paskom Davida Bowiea i Micka Ronsona koji su dašak glam rocka gotovo savršeno skrojili prema Reedovim pričicama o sumornim likovima koji očajnički žele biti nešto drugo. Poznati ‘učenici’ su ‘učitelju’ dali novu perspektivu, pa je tako nekadašnji ubrzani gitaristički otpadak iz kasne ere Velveta “Satelite of Love”, postao ljupka klavirska balada pojačana pratećim vokalima, a “Vicious” je dobila energične, nervozne, štektajuće gitare koje su derale zrak na pravilne kocke. U sedamdesetima Reed je lutao s izdanjima, od depresivnog “Berlina”, preko neslušljivog dvostrukog “Metal Machine Music” pa do pristupačnog “Coney Island Baby” koji se razbacuje odsjajem Velveta.

Osamdesete su Reedu donijele nove trijumfe (“Blue Mask”, načinjen sa sjajnim gitaristom Robertom Quineom, te “New York”), nove nejasnoće kao što su “Mistrial”, a devedesete su počele obnavljanjem suradnje Reeda i Calea na albumu “Songs For Drella”, suradnje koja će imati svoj vrhunac obnavljanjem klasične postave Velveta s Morrisonom i Tuckerovom, te konačnim razlazom Reeda i Calea u kojem je proliveno mnogo žuči.

U devedesetima se smjestio “Magic and Loss”, album koji je nadahnuo istoimenu kazališnu predstavu u Zagrebačkom kazalištu mladih (što dovoljno govori o moći Reedovog umjetničkog opusa da nadahne), “Ecstasy” te “Set The Twilight Reeling” koji su solidno održali Reedovu reputaciju. Zadnji Reedov studijski projekt bio je zlosretni promašaj s Metallicom “Lulu“, no koliko god se nekome loše činio, projekt “Lulu” nije mogao umanjiti reputaciju čovjeka koji žudnju prema grešnim prigodama i zabranjenim zadovoljstvima tako lijepo uglazbio.

Goodbye, Lou.

Muziku podržava