Povodom premijernog gostovanja Los Lobosa u Zagrebu, 13. svibnja u Boogaloo Clubu, porazgovarali smo sa Steveom Berlinom, saksofonistom grupe.
Zbog savršene fuzije rocka s Tex-Mexom, tradicionalnom meksičkom glazbom, rhythm & bluesom, countryem, folkom, rock & rollom iz pedesetih, odnosno ‘pokrivanja’ zaista širokog spektra američke glazbe, Los Lobos se već odavna nalaze u istoj ligi s veličinama poput the Banda ili, recimo, Ry Coodera.
No, da skratimo uvodne laude, evo kako je tekao telefonski razgovor jutro nakon vrlo uspješnog koncerta u Eindhovenu.
Kako je saksofonist rodom iz Philadelphije završio u ‘samo još jednom bendu iz istočnog Los Angelesa’?
Otišao sam iz Philadelphije 1975. godine na poziv prijatelja koji su se ranije preselili u Los Angeles i tamo paralelno svirali u dva benda, s Billom Prestonom te s Gregom Allmanom. Spakirao sam stvari i kao osamnaestogodišnjak napustio dom. Međutim, u roku od tjedan dana izgubili smo obje gaže (smijeh). Pošto sam bio klinac, to me nije previše tangiralo jer sam ionako htio živjeti u Los Angelesu. S tim sam istim prijateljima oformio bend, zajedno smo svirali nekoliko godina da bi potom 1979. ili 1980. završio u the Blasters.
Jedne smo večeri nastupali u Whiskey A Go-Go, Los Lobosi su nam bili predgrupa. Bili su sjajni, publika je za njima poludjela i mogli bismo to nazvati uspjehom preko noći da Lobosi dotad nisu već postojali nekih 7-8 godina. Odmah smo se sprijateljili, a u roku od par godina postao sam i član benda.
Molim te, približi nam LA rock scenu s početka osamdesetih? I kako su se Lobosi u nju uklapali?
Bilo je to uzbudljivo vrijeme s puno fantastičnih grupa i milijun mjesta gdje smo mogli svirati. Osim, čini mi se, X, nitko od svih tih bendova nije snimio ploču, protagonisti scene su bili praktički nepoznati izvan Los Angelesa. Pružali smo jedni drugima svesrdnu podršku, bili jedni drugima predgrupa.
Čudo Los Lobosa je bilo utoliko veće jer smo se svi međusobno jako dobro poznavali. I onda se niotkuda pojavi bend koji postoji već 7-8 godina i ima definiran repertoar, vlastite pjesme i strašne instrumentaliste. Kao da otkrijete indijansko pleme kako vam se mota po dvorištu iza kuće, eto tako smo se osjećali dok smo ih gledali i slušali u Whiskey A Go-Go.
Kako se razvijao bend od osnutka do prvog albuma “Will the Wolves Survive?”, snimljenog 1984. godine?
U prvoj su fazi Los Lobosi bili akustičari, svirali su hispano folk glazbu. Naravno, nije bilo diskografske kuće zainteresirane da objavi takvo što. Tek su se kasnije ‘uštekali’ u struju, a kad sam ih upoznao imali su 6-7 vlastitih pjesama.
Trebalo im je nekoliko godina da prikupe dovoljno autorskog materijala, prvo za EP “…and a Time to Dance” a onda i za “Will the Wolves Survive?”, na kojem su široj publici ponudili vlastiti koktel najrazličitijih glazbenih stilova. Sve se nekako događalo pravovremeno, čitav taj proces razvoja grupe se odvijao po planu.
Nekoliko godina nakon “Will the Wolves Survive?” dogodio vam se uspjeh s La Bambom. Je li vas taj uspjeh zatekao ili možda promijenio na neki način?
Uspjeh sa soundtrackom za film “La Bamba” nije nimalo promijenio Los Lobose osim što smo bili iznenađeni zbog tolike gungule oko filma i glazbe. Naime, u La Bambi nisu glumile zvijezde, režiseru je to bio debitantski film, a radnja se vrtila oko hispano gitarista koji je u životu napisao 18 pjesama, a onda poginuo u avionskoj nesreći. Čitavo to iskustvo je za nas bilo, najblaže rečeno, ugodno iznenađenje. Postali smo poznatiji, svirali smo pred većim brojem ljudi, no naša se popularnost nije mogla mjeriti s, recimo, U2. Nikad nismo dospjeli zasvirati na nekom stadionu.
Nakon neke dvije godine, koliko je trebalo da se uzbuđenje oko “La Bambe” stiša, opet smo svirali pred istom onom publikom kao i prije soundtracka, u istim klubovima.
Da bismo se održali i imali dugu karijeru, shvatili smo da moramo skinuti sa sebe etiketu party benda. Upravo zato smo odlučili nakon “La Bambe” snimiti album (“La Pistola y La Corazon”, op.a.) sa dvjesto godina starom folk glazbom odsviranom na akustičnim instrumentima. Nije nam cilj bio snimiti “La Bambu 2” ili nešto slično, željeli smo svijetu dati do znanja da imamo drugačije planove.
Stječe se dojam da svakim novim albumom pokušavate napraviti zaokret u glazbenom smislu ili barem napraviti značajan korak naprijed. To vam je svojevrstan zaštitni znak.
Da, stalno istražujemo, pokušavamo smisliti nešto novo, novim albumom ne činiti korak unazad. Teško je, ali ujedno i veliki izazov ne koristiti stalno istu formulu. Kad snimamo novi album, želimo da on bude što je moguće različitiji od prethodnog, ali mi se čini da to ne radimo svjesno. Kako ja to vidim, od “The Neighborhood” iz 1990. objavljujemo interesantne albume koji nisu nužno međusobno suprotstavljeni već je riječ o nizu istraživačkih pothvata s najrazličitijim rezultatima.
Recimo, Kiko nas je glazbeno uvelike promijenio (uplovili su u eksperimentalne vode u kojima caruju likovi poput Toma Waitsa, op.a.), a već sljedećim albumom (“Collosal Head”, op.a.) otišli smo još i korak dalje. S novim albumom, koji smo dovršili prije nekoliko tjedana, na neki način zatvaramo krug jer je pomalo sličan “The Neighborhood”.
Reci nam nešto o glazbenicima koje ste ugostili na “The Ride“, slavljeničkom albumu snimljenom povodom tridesete godišnjice rada benda. Pretpostavljam da je riječ o umjetnicima koji su utjecali na vas…
Točno, radi se o ljudima koji nas inspiriraju i kojima smo htjeli odati počast jer su, svaki na svoj način, oblikovali naš glazbeni ukus.
Evo, primjerice, Richard Thompson čiji je “Fairport Convention” paradigma za Los Lobos kad je u pitanju korištenje folk glazbe kao polazišne točke za stvaranje vlastitog glazbenog stila.
Bobby Womack je umjetnik čije pjesme jednostavno volimo. On je izuzetno značajan songwriter, a ispostavilo se da je i predivno ljudsko biće. Moram reći da sam jako sretan što se pjesma “Stylo”, koju je snimio s Gorillaz, nalazi na prvim mjestima svjetskih pop ljestvica, nakon 28 godina opet je zasjeo na vrh. Njegov glas u toj pjesmi mi uvijek izmami osmijeh na lice.
Tom Waits, Elvis Costello, Mavis Staples… sve su to ljudi koji su nam bili neopisivo važni svih ovih godina i to smo htjeli i podijeliti sa svijetom.
Sjećaš li se neke anegdote sa snimanja tog albuma?
Evo jedne. Kontaktirali smo Toma Waitsa i pitali ga želi li sudjelovati na albumu. Odmah je rekao “Može!”, pod uvjetom da pjeva na španjolskom i da pjesmu snimi na kazetu (smijeh). Nismo pojma imali zna li Tom uopće španjolski, ali smo, jasno, pristali. Iskilavili smo se i da mu pronađemo i pošaljemo prikladan višekanalni rekorder.
Nakon nekog vremena dobili smo snimku na kojoj Waits neprestano ponavlja “Kitate!, Kitate!…” što na španjolskom otprilike znači “Začepi! Začepi!…” (smijeh).
Par dana poslije odlazim po Rubena Bladesa (glazbenu legendu Srednje Amerike, ‘latino Brucea Springsteena’, op.a.), nesuđenog predsjednika Paname, inače fizički ogromnog čovjeka koji nema vozačku. Sjeda on u auto i ja mu ponudim da presluša svježe pristiglu snimku Toma Waitsa. Stisnem play, a čitav auto ispuni Waitsovo “Kitate!, Kitate!”. “O, Bože! Pomislit će da smo ludi!” prođe mi kroz glavu. Međutim, Ruben je to kulerski prihvatio; dapače, tražio je da mu snimku puštam iznova i iznova.
I tako, dođemo do kuće Cesara Rosasa, jednog od članova Los Lobosa, u čijoj garaži se nalazio improvizirani studio. Ruben je stao pred mikrofon i, nevjerojatno ali istinito, iz prvog pokušaja bezgrešno otpjevao sve svoje vokalne dionice (u pjesmi “Ya Se Va”, op.a.). Sjedili smo u studiju i u nevjerici se pogledavali, bili smo poput šestogodišnjaka koji su po prvi put u životu čuli pravog, istinskog muzičara.
Naravno, Blades je tražio da snimi još jednu stvar – njegovu verziju “Kitate! Kitate!…” (smijeh).
Postoji ‘neka tajna veza’ između Los Lobosa i koncertne dvorane Filmore u San Franciscu. Uostalom, u njoj ste snimili i dosad jedini live DVD. Inspirira li vas njezina povijest, duh te dvorane?
Definitivno. Filmore za nas nije samo još jedan koncertni prostor, više je poput crkve. Kad se nalazite na pozornici, možete osjetiti prisustvo duhova, neke posebne sile. Saznao sam da držimo rekord uzastopnih nastupa u Filmoreu – tamo, naime, održimo koncert svaki prosinac, i tako proteklih 17-18 godina zaredom. Negdje po putu pretekli smo the Grateful Dead i the Allman Brothers Band. Još uvijek mi je nevjerojatno da su maleni Los Lobosi po tom pitanju uspjeli nadmašiti takve legende.
Filmore je uistinu posebno mjesto. I mogu ti reći da se doista osjeti kad su duhovi sretni. Isto tako osjeti se i kad nisu sretni – na tim smo koncertima znali opako zabrljati, a nema neugodnije stvari nego zabrljati u Filmoreu.
Što to u glazbi za djecu toliko privlači Los Lobose? Ako se ne varam, prošlogodišnji “Los Lobos Goes Disney” je vaš drugi album s dječjim pjesmama. Jeste li postali djedovi u međuvremenu ili što?
Da, po kućama nekih članova benda opet trče mala djeca i u tome sigurno leži jedan od razloga zašto smo snimili ta dva albuma. Zabavno je raditi takvu glazbu, njome pokušati fascinirati klince. S druge strane, “Los Lobos Goes Disney” meni osobno i ne zvuči kao album za djecu već više kao punokrvni Los Lobos album, barem što se zvuka i stila sviranja tiče.
Imajući u vidu velike tehnološke promjene, sveopću internetizaciju i digitalizaciju, što budućnost nosi Los Lobosima, glazbi i glazbenom biznisu općenito?
I muzičari i biznismeni moraju poslušati zahtjeve publike. Za početak, ona želi jeftiniju glazbu koja je lako dostupna. Osim toga, muzičari moraju shvatiti da su pomalo i poduzetnici.
Nekad smo potpisivali ugovore s diskografskim kućama i one su se za sve brinule. Na nama je bilo da samo napišemo pjesme, snimimo ih i odlazimo na turneje. Danas se osim toga moramo brinuti i o web stranici, Facebook profilu, pisati blog.
MP3 revolucija nam jasno daje do znanja da albumi ne bi smjeli toliko koštati, ali i da bi ljudima morali pružiti mnogo više. Publika želi potpuni pristup, intenzivniju komunikaciju s muzičarima. Uspješan primjer takvog odnosa s publikom pruža Trent Reznor. On besplatno daje većinu svoje glazbe, a na prodaju nudi deluxe-izdanja, potpisuje svoje albume i knjige. Reznor je ustvari postavio letvicu i nju bi bilo dobro pokušati preskočiti.
I na kraju, molim te, predstavi nam u nekoliko riječi članove grupe.
Počnimo s Davidom Hidalgom (vokal, gitara, harmonika…).
On je vjerojatno jedini autentični genij u bendu. David je moj najomiljeniji gitarist na svijetu, najdraži pjevač i skladatelj. Vrlo je darovit tip, a istovremeno i vrlo stidljiv i skroman. Uvijek nas iznenadi svojim idejama što život u bendu čini zanimljivijim, najblaže rečeno.
Louie Perez (bubnjevi, gitara i vokal)
Louie je izniman skladatelj i liričar. Kad smo počeli snimati novi album, sjeli smo pročitati njegove stihove i iznova smo se iznenadili dubinom njegovih riječi, istinski je pjesnik. Ujedno je i pravi prijatelj. Kad god imam neki problem, u bilo koje doba dana i noći javim se Louieu pa ga kroz razgovor pokušamo razriješiti. Nas dvojica smo zajedno probdjeli noći i noći radeći na novom albumu. Svaki put kad bi telefon zazvonio ili sms stigao u 2:30 ujutro, znao sam da je to upravo on. Obojica patimo od nesanice i posve nam je normalno da započnemo duge razgovore u dva, tri ujutro.
Cesar Rosas (vokal, gitara)
Cesar više naginje bluesu i r’n’b-u. Osim toga, jasno daje do znanja sviđa li mu se nešto ili ne pa je u odnosu na Davida i Louiea, koji ‘lete’ i istražuju, potrebna i zdrava protuteža.
Conrad Lozano (bas, vokal)
On je najsretnija osoba na svijetu. Sve što mu treba da bi bio sretan je pivo i pizza ili hamburger. Conrad je poput desetogodišnjeg djeteta zarobljenog u tijelu pedesetogodišnjaka.
