Londiner: “Bend mora čim prije izbaciti sve svoje ideje”

1876

Jedan od zanimljivijih novih bendova na našoj sceni su Londiner. Mogli smo ih dosad upoznati preko videospotova, a nedavno im je izašao i prvijenac “Sve te stvari čine se u pravu, ali nisu“.

Takve stvari su uvijek odličan povod za razgovor, pa smo ovom zgodom popričali s Antoninom Šimićem.

Osim što je član i većinski autor pjesama Londinera, Antonino se bavi i produkcijom. Odnedavno je postao i profesionalac, pa su time teme za razgovor postale još zanimljivije…Rodom si iz Makarske, a živiš u Zagrebu. Jesi li preselio u Zagreb iz glazbenih pobuda ili te jednostavno život doveo ovamo?
Život me doveo u Zagreb. Vjerojatno sam na vrijeme shvatio da se ne mogu baviti glazbom u malom mjestu poput Makarske, pa sam odlučio studirati u Zagrebu i tako se sve to malo po malo poklopilo. Okupili smo bend, počeo sam i s produkcijom, a Zagreb je jednostavno postao moj novi grad.

Kako si uspio spojiti južnjački mentalitet i zagrebačku žurbu?
Da, ispočetka mi je bilo čudno i teško, ali s vremenom se navikneš. Sada kada dođem u Makarsku sve mi je usporeno, ali južnjački mentalitet je još u meni. Volim dugo spavati, spontane izlaske, duge šetnje ili vožnje biciklom umjesto tramvajem i kavu s društvom od dva sata. Ali isto tako i brzinu, rad od 12 sati i umor koji te obori sa smiješkom kada znaš koliko si toga taj dan napravio.Počeci Londinera krenuli su dok si još studirao…
Znali smo se od ranije, svi smo već svirali u nekim bendovima. Tad smo se našli i rekli ‘ajmo napraviti sve ispočetka, ali baš onako kako treba’. Do tada uvijek nešto nije štimalo, ili stvari ili ljudi… Nismo htjeli žuriti s koncertima, već smo težili tome da složimo glazbeni materijal što je bolje moguće. Vježbali smo i svirali, a tad se dogodio i demo “Mene tražiš” koji je odmah bio odlično prihvaćen na sve strane. To smo postavili na YouTube samo da ljudi vide što mi to radimo jer je mnoge zanimalo, i odmah je krenulo vrlo pozitivno. Tad nam je prišla Croatia Records da potpišemo za njih, a time smo dobili mali uteg i više nije išlo sve tako lako, ljudi su očekivali odmah da će druga stvar biti još bolja… Sami smo tu malo prenaglili…

Znači, odmah ste u startu krenuli s autorskim stvarima? Niste kao mnogi krenuli s nekim obradama?
Nije bilo potrebe za time. Takve stvari smo svi još prošli u bendovima dok smo bili srednjoškolci. U trenutku stvaranja benda, svima je bilo jasno kako želimo da sve ispadne, zato smo znali da to jedino možemo postići ako ozbiljno zapnemo sa skladanjem. Ne mogu ja zvučati i kopirati nekoga drugog kako on zvuči, to mi nema smisla.

Mnogi ime benda automatski povezuju s Londonom. Možeš nam malo bolje objasniti zašto to ime?
Da, mnogi povezuju ime Londiner s Londonom, ali ‘londiner’ je nosač prtljage u hotelu. To je generalno sezonski posao i pjevač benda Šime i ja smo se dolje kod nas time bavili par ljeta. Znali smo čak i fino zaraditi na tome. Kad smo se okupili s bendom, odmah je pala ideja da bi se bend mogao tako zvati, ali nismo se mogli svi složiti, pa smo počeli raditi popis sa svim potencijalnim imenima. Na kraju je bilo preko dvadeset imena koji su nam zvučali još gore, pa smo se vratili na prvotnu ideju.

Muziku podržava

Nakon nekoliko spotova, nedavno ste izdali prvijenac. Kada je pravi trenutak da jedan debitanski bend izda album? Vidimo da neki brzaju s njime, neki čekaju godinama… Kako je kod vas to išlo?
Moje je mišljenje da bend mora čim prije izbaciti sve svoje ideje, nema tu neke pretjerane logike. Ako s prvim naučiš, bit ćeš pametniji, pa ćeš s drugim biti bolji. Nikako ne možeš doći do željenog rezultata, ako se na duže vrijeme zavučeš u studio i stalno radiš na pjesmama do perfekcije. To se djelomično i nama dogodilo jer je ovaj materijal star gotovo dvije godine. Iz raznih stvari, album nije mogao biti objavljen, a kako smo mi to imali pred sobom, uvijek su dolazile ideje tipa ‘mogli bi sad u ovoj pjesmi napraviti ovo ili ono…’ i tako se jednostavno počinješ gubiti. Zato mislim da je najbolje odmah izbaciti prvi album, potom ne pretjerano dugo čekati i izbaciti drugi album… Čemu čekati?

Bilo je nekih problema s izdavanjem albuma. Prvotno je najavljen za jesen prošle godine, a tek je službeno izdan na samom početku 2015. i zasad samo u digitalnom obliku…
A što reći, standardna hrvatska diskografska priča.

Žalite li sada za tim da niste možda na drugačiji način objavili album? Mnogi danas izdaju za nekog nezavisnog ili samostalno, primjerice putem Bandcampa… Što bendu donosi potpis za našeg većeg diskografa?
Ne, ne žalimo. Mislim, to su stvari na koje se ne može pretjerano utjecati. Da živimo negdje drugdje, možda bi bila slična situacija. Htjeli smo da sve bude kako treba, htjeli smo da imamo i neko fizičko izdanje, to nam je puno značilo… Sada možda gledamo na to malo drugačijim očima, ali ipak ne žalimo. Potpis za nekog od naših većih izdavača je dosta velika prednost. Kad si samostalno ili za nekog manjeg izdavača, mnogo teže dopireš do slušateljstva, radija, pa čak i televizije. Diskografi već imaju svoje kontakte i to sve mnogo brže ide po pitanju promocije određene pjesme, spota ili albuma. S vremena na vrijeme rade i svojevrsne kompilacije koje se šalju radijskim urednicima, pa je vjerojatnost da te sviraju mnogo veća nego da solo pokušavaš raditi istu stvar. Tako smo uspjeli doprijeti i do mnogih mali stanica za koje nismo niti znali da postoje. Da su nam tekstovi na engleskom jeziku i da pjesme nisu radiofonične ne bih potpisivao diskografski ugovor.

Iako je još sve friško, kako si zadovoljan s odjekom na dosadašnje singlove, odnosno, na sam album?
Zadovoljan sam koliko mogu biti, iako dosad još nije bilo mnogo recenzija. Drago mi je da ljudi prepoznaju ono što im želimo poručiti, kako videospotovima dosad, a tako i samim albumom. Vjerujem da će se narednih tjedana i mjeseci to još malo više zakotrljati, pa ćemo lagano krenuti s novim pjesmama…

Znači, drugi album možemo očekivati jako skoro?
Da. Dosta smo zasad vrtjeli ovaj album. Imamo već dosta spotova s njega, ne znam što bi više mogli napraviti s njima, pa lagano krećemo s novim stvarima. Taman dovršavamo singl kojeg planiramo izdati u ožujku, možda i spot napravimo za njega, a tad ćemo se ponovno uhvatiti posla i krenuti dovršavati pjesme koje planiramo izdati na sljedećem albumu.

Kako stojite s koncertima?
Moram priznati tako-tako. Vjerojatno je takvo stanje u državi da se moraš grebati za svaki nastup. Nismo baš sad skroz slabi s nastupima, nastupamo približno, na primjer, kao i Pavel ili Detour… Jednostavno, to je takav žanr koji nema previše mjesta gdje se može kod nas svirati. Često se kod takvih nastupa pokriju osnovni troškovi, a nadam se da će se popraviti situacija kad krene malo jača promocija albuma. Sama promocija albuma će svakako biti u Zagrebu, kad i tko će to organizirati još uvijek ne znamo, a drugo ćemo vidjeti.

Osim što si glazbenik, nalaziš se i s druge strane pulta, producent si. Stoga, koji dio glazbenog stvaralaštva ti se najviše sviđa, počevši od skladanja pjesme, pa do završnog proizvoda i svirki? Zašto?
Sve u kompletu. Vani su te stvari raspodjeljene, imaš glazbenike, imaš producente koji se igraju s aranžmanima i rade s izvođačem ili bendom, imaš inžinjere zvuka koji to snimaju, imaš ljude koji potom rade miks, a potom dolaze i ljudi koji masteriraju… U Hrvatskoj moraš biti sve. Od nedavno, od 15. listopada sam profesionalac, znači nemam nikakav posao sastrane, pa moram još više paziti na sve, biti skroz u tijeku sa svim promjena koje se događaju jer drugačije jednostavno ne možeš. Tako dosta vremena moram potrošiti na Internetu, YouTubeu, forumima… Jednostavno moram pratiti što se događa vani i tako dalje raditi na sebi i učiti. Još sam mlad, a s vremenom će doći i iskustvo, pa ću moći još više pomoći bendovima.

Koji su ti producentski uzori?
Od stranaca definitivno Danger Mouse kao producent, Tchad Blake bi mi bio uzor kao miks majstor, a volim i staru školu poput Ricka Rubina, posebno u pogledu odnosa s bendom, od početka do kraja. Nedavno sam odvalio i na Marka Ronsona koji je uspio s Amy, Adele i sada s Brunom Marsom dobiti retro radiofoniju. Tu mu je pomogao puno i Tom Elmhrist čiju tehniku miksanja u zadnje vrijeme proučavam. Stephen Street je po meni je tata mata brit rocka. Ono što je radio sa The Smithsima, Blurom pa i Kaiser Chiefsima i Babyshamblesima mi je odlično.

S domaćim producentima se dosta družim, izmjenjujemo istustva, a najviše mi je pomogao Skansi bez kojeg se danas ne bi bavio ovim poslom. Denyken je bio odličan ’90-ih, Cukerić ima odlične albume, Jure i Pavle imaju nešto svoje, Mrakovčić je sad hit među kantautoricama. Ima dobrih producenata kod nas, i uopće se ne gledamo kao konkurencija, sve su to dragi ljudi koje uvijek možeš zamoliti za savjet ili komad opreme.

Jesi li u stanju prepoznati hit? Ono, dođe bend s 30 pjesama, kaže trebamo izabrati 10, a da ti na prvu kažeš, ovo mora biti prvi singl…
Da, mislim da mogu. Rijetko tko dođe s 30-ak pjesama, ali kad mi dođu i odsviraju par stvari, odmah im predložim što bi trebao biti singl. Vjerojatno imam uho za te stvari.

Možeš li isto napraviti i za svoje stvari?
To je već malo teže. Zato smo uzeli producenta sastrane, prijatelja Belog da nam pomogne. Za naredne pjesme se nadamo da ćemo uspjeti sve sami napraviti. Ako vidimo da nam zatreba pomoć i ako se poklope mogućnosti, uzet ćemo ponovno nekoga, jer se previše istrošimo u stvaranju.

S kakvim bendovima surađuješ? Kakvi te poslovi čekaju narednih mjeseci?
Dosta radim s mladim indie bendovima na engleskom jeziku, indie, lo-fi, folkizvođači… Recimo, radio sam s Elephant and the Moon i s dečkima iz Broken Ideas, to su recimo dva moja benda koje sam otkrio i malo ih pogurao. U zadnje vrijeme sam odlučio malo više raditi bendove na hrvatskom jeziku tako da radim na novom albumu Dosh Leeja i singl s pobjednicima prošlogodišnjeg HGF-a Soul Radio iz Karlovca. Trenutno radim i glazbu za jedan domaći film što mi je potpuni izazov.

Koga bi najradije volio dobiti pod svoju producentsku palicu?
Volio bih surađivati s Gatuzom. Volim produkciju The Black Keysa, Danger Mousea, Tchad Blakea, pa mislim da bih se mogao lijepo poigrati s njihovim zvukom. Volim Wilca i americanu, pa bih zato volio surađivati s My Buddy Moose, a ujedno bi mi super bio i Nežni Dalibor ili Artan Lili iz Srbije. Od ženskih vokala Natali Dizdar definitivno.

2014. je iza nas, po čemu ćeš je ti najviše pamtiti, glazbeno/privatno?
The War on Drugs je izdao super album ali i Hozier, Lana del Rey, Beck. Od koncerata bih izdvojio Gaslight Anthem u Tvornici i Pixies na Inmusicu, a odlična stvar je i festival poput RockOffa i prava je šteta što nismo upali na njega. Bio sam skoro na svim večerima i smatram da bilo kakav pokušaj guranje rocka u mainstream vrijedan pohvale.
Hitovi koji su se dogodili kao što su “Malena” Grette i “Dio mene” Songkillersa dokaz su da hrvatski mainstream ide na bolje, a biti dio te priče u studiju sa Skansijem je definitivno highlight 2014.

Postoje još neki drugi projekti na kojima si aktivan?
Zadnjih godina radimo na rock festivalu Toochepin u Tučepima, nastojimo malo aktivirati scenu tamo dolje. Prošle godine su nam svirali Punčke, Jonathan, Radio aktiv i Quasarr, koncerti su na otvorenom i besplatni, pa se nadam da će se početi slušati i neke druge stvari osim ovih ‘cajkura’.

U Dalmaciji je jako loša situacija što se tiče rock scene?
Poprilično. Mogu ti reći da iako dolazim iz Makarske, nismo još nikad svirali u samoj Makarskoj. Jednostavno nema interesa za tako nešto, nitko iz Općine ili odjela za kulturu nas nije pitao da li želimo nastupiti. Svirali smo u Tučepima i Brelima sve je bilo uredno organizirano i plačeno, ali nikada u Makarskoj.

Već si najavio i novi album Londinera, bit će i promocija, što još možemo očekivati?
Da, pola albuma je već gotovo, imamo desetak demo snimki, trebamo još toliko, pa ćemo izabrati najbolje i krenuti što prije u studio to snimiti. Teško da ćemo raditi uskoro neke spotove, ali ako se neka pjesma poprilično zavrti, sigurno ćemo se potruditi napraviti i spot. Ove godine moramo napraviti i poneki hit.

Muziku podržava