Nakon tri godine postojanja i objavljenog albuma “Smiješ zaurlat”, Lika Kolorado je sada formiran kvalitetan kvartet. Ove subote, 17. studenog, nastupit će u Kinoteci gdje ćete imati priliku čuti dosta novih stvari na kojima je ova četvorka radila. Odlučili smo porazgovarati s njihovim frontmanom Filipom Riđičkim o budućim planovima, utjecajima i iskustvima s pozornice.

Novi materijali Like Kolorado stižu početkom 2019., a ovdje saznaj što je Filip imao za reći o glazbi i glumi, najdražim nastupima i sinergiji benda.

U intervjuu za Muziku od prije par godina rekao si da najvećim upjehom benda smatraš činjenicu da se niste još raspali. Evo nas dvije godine kasnije, i dalje prašite prilično glasno. Jesi li očekivao da ćete doći ovako daleko, što vas je odvuklo od raznih stranputica?
Muziku podržava

Uzevši koliko smo težak writersblock prevagnuli prije par proba, stojim pri spomenutom odgovoru. U jednom trenutku, mada nitko to nije rekao naglas dok nije bilo gotovo, smo svi pomislili da više nećemo moći napraviti ni jednu novu stvar, brate, mučili smo se s novim idejama baš dugo – ništa ne sjeda, sve zvuči prazno, ja ne mogu napisati refren kako spada, nakon nekog vremena smo na probama samo buljili u pod, bez ideja, statični. I ne znam, jednog dana, Pavle je imao nabijeni išijas, Ana je bila na terenu, a Vanja i ja se slupali dolje u garažu, kao, ajmo probati neke nove ideje, s moje strane barem, bez previše nade. I isprva ništa, ali negdje na kraju probe je nešto puklo, ja sam sjeo za bubanj, udario iz frustracije neki ritam, Vanja se uključio i nu pjesme, za pol sata je bila gotova. Na valu te nove ideje sve ostale su nekako krenule, samo jedna s kojom smo se mlatili prije i dalje stoji nedovršena, možda će takva i ostati, vidjet ćemo. Sad, kad veliš “ovako daleko”, brijem da duljinu bendovog postojanja mogu brojati samo u stvarima koje izlaze – ako izlaze, izlaze, ako ne, well, to je više-manje to, što smo rekli, rekli smo, danke schon. Jesam li mislio da ćemo napraviti drugi album? Jesam. Treći? Uf. Strah me.

lika kolorado

Slušajući vaše stvari može se primijetiti utjecaj britanskog indie rocka, ali i Pipsa. Ali, da ne nagađam i ne slijedim druge recenzije, koji su bendovi utjecali na vaš izričaj?

Možda negdje oko dvadesete sam otkrio taj neki Internet radio, SomaFM, imaju sto kanala, jedan od kojih je Indie pop rocks. Nomen est omen – rokaju samo indie pop rock. Tamo sam otkrio National, Spoon, gomilu drugih bendova koje sam volio slušati u to vrijeme. Brijem da je to bilo otvoreno vazda i uvijek. Neki sam dan otvorio last.fm nakon puno godina i išao unazad do dvije i… ne znam, devete. Super stvari sam slušao tada. Bolje nego sada, i veći broj stvari. U svakom slučaju, sve je to ostavilo traga na stvaranju Like. Da, svi nas uspoređuju sa Pipsima, ali gle, ne možeš pisati kao Ivaniš ni da hoćeš, kamo li ako ne želiš. Radiš kaj izlaziš, pa kaj izađe, izađe, mislim da nitko nije toliko talentiran da bira što će raditi. A što se tiče ostatka benda, ako ja smijem, baš me zanima što će reći:  Ana – Debeli Precjednik, Pavle – Radiohead, Vanja – Pearl Jam. A ja, evo, u recentno vrijeme – Wilco. Sviđa mi se komba.

Kako se tvoja uloga u bendu transformirala od bubnjarske u frontmansku, neizbježno je pitati: koja ti uloga u bendu bolje sjeda, front ili back? Nedostaje li ti bubnjarska stolica?

Ma gušt je stajati gore, fakat je. Jer fakat se mogu dati u tekst koji mi je drag, i sve više se usudim opustiti, otvoriti oči, možda i pogledati ekipu u publici. Nemam iskustva s frontmeniranjem, sve više otkrivam to i gušt je. Lijepo je. Ne bih se vraćao iza bubnja zasad. Imam još nešto za reći ovdje za penkalom i mikrofonom.

U vrlom kratkom vremenu ste postali mili kritici i publici. Osim što ste odnijeli pobjedu na lanjskom HGF demo festivalu, puno se o vama pričalo, a relativno ste svjež bend. Koliko si zadovoljan stupnjem prepoznatosti benda i misliš li da ste stvorili dovoljno osebujan identitet da ostanete dovoljno dugo pod svjetlima reflektora?

Ne. Tek ako napravimo treći album pomislit ću da smo here to stay. Lako je napraviti ploču od stvari koje skupljaš godinama prije prvog studija. Sad je frka. Sad treba raditi pjesme od ničega, to je taj curse of the second album. Bilo je dosta bendova koji su se raspali nakon prvog, nešto manje nakon drugog, ali najčešće – izuzev, ne znam, s3ngsa – treći album obično znači da su zagrizli. Treći je taj. Ako imaš dobru singlicu na trećem, bravo. Drago mi je da se ljudima sviđa bend i drago mi je da vole pjevati s nama na gigovima, jako me to veseli. Znači da nešto radimo dobro. Baš je užitak. Fakat.

Pozornost ste zaokupili i zanimljivo osmišljenim spotovima. Od duboke intime do uključivanja čitavog (hrvatskog) interneta u spot, što je ključno u odabiru teme kojom ćete vizualno predstaviti  pjesmu?

Gle, navikli smo svi, cijela scena i publika na zapadni standard. Ne možeš gledati i slušati zapadnu, često milijunsku produkciju i ne naviknuti na standard kojeg, htio-ne htio, želiš reproducirati ovdje, a ne možeš. Ne možeš konkurirati MTV-u. Nemaš te novce. Imaš što imaš i radiš s time. Tako da je cilj ne ganjati zapadna vizualna i produkcijska postignuća nego smisliti neki ključ, neki jednostavan đir i držati se njega. Neki moj đir za spotove je less is more. Jedan kadar, jedna priča, jedan pokret, jedna ideja i budi dovoljno hrabar furati je do kraja. Ako je to kadar tipa koji hoda po gradu i jede sendvič, neka bude, pa taman i pet minuta. Nešto će izaći iz toga. Nešto će sjesti promatraču. Spika “on trči po gradu, traži nekoga, što traži, aha, evo je, djevojka je tužna, mora da nju traži, sad bend svira, opak je, momak je našao djevojku, sad se svađaju, sad se ljube, sad su tužni, opet bend svira, sada je netko ljut i ozbiljan u kadru, urla u prazno, aha u šumi su, šuma je džabe za snimat, kul, i kaj sad, aha, ipak su se pomirili, kraj spota” je isfurana previše.

S obzirom na tvoju aktivnu glumačku karijeru, kako spajaš svoje strasti i profesije? Koju trenutno stavljaš na prvo mjesto, u osobnom i profesionalnom smislu?

Ma sve je to super. Gluma je pažljivo tesanje, radim kao jutarnji DJ na GoldFMu, to je trajno učenje, glazba je gut instinct kojeg se držiš do kraja. Neki dan mi je sinulo da trebam još jedan projekt, jer čim mi postane dosadno postanem depresivan. Mislim da ću otvoriti blog ili nešto.

Iako ste relativno friški, svaki od članova ima umjetničku pozadinu iza sebe. Otkrij nam nešto o drugim članovima kvarteta i kako funkcionira umjetnička sinergija u studiju i na pozornici?

Ana je pankerica u duši, čvrsta i misteriozna, ne kužiš kaj brije i kužiš da je bolje ne pitati. I skužio sam da svi gledaju u nju, a nitko u frontmana. Na nju se osloniš kad trebaš temelj. Pavle je najbolji bubnjar s kojim sam radio, starog će preći ako već i nije i super je osloniti se na njega kad nisi siguran kamo s pjesmom i je li beat na mjestu. Vanja pleše među njima i daje svemu melodiju, ne znam otkud ih vadi. Ana je vizualac, Pavle razum, Vanja kritika, a ja, ne znam. Ne znam što ja radim, samo pjevam i pišem pa što bude.

Kada (i je li) ti se dogodio trenutak s bendom u kojem si pomislio: “U, ovo je odlično. Radimo nešto skroz dobro”?

U KSET-u na promociji albuma. Napunili smo ga, čovječe. Nisam to očekivao. I pjevali su s nama. Zapravo na Ferragostu su prije godinu dana prvi put viknuli “ona se skida” umjesto mene i ja rekoh: “Okej okej okej, pravi se da se nije dogodilo, nemoj coprat, ovo je dobro”. Negdje ispod toga je sreća kad napišem dobar stih. Imaš filing kada ne možeš vjerovati da imaš sve, imaš svaki vers, stvar je gotova. I onda je pogledaš i svidi ti se. Suptilno klimneš glavom. Sretan si. Sam, I guess.

Na kojem biste svjetskom festivalu voljeli nastupiti?

Ma svima, samo zovi.

Promocija albuma u KSET-u je, barem koliko sam uspjela vidjeti, dosta dobro prošla. Koliko si zadovoljan koncertnim nastupima? Što nas očekuje u Kinoteci ove subote?

Ideja je odsvirati dosta novog materijala prvi put pred publikom, pa da vidimo kako će reagirati. Veseli me to ful. Pet novih stvari i dosta prvog albuma. To je prvi koncert nakon INmusica u Zagrebu, falilo mi je. I solo smo, nije festival, ne dijelimo binu. Rijetko se to dogodi, idući put vjerojatno tek na premijeri drugog albuma. Tako da, ono, malo javnog tesanja novog albuma prije studija. Sretan sam kako zvučimo na sceni, kužim da ljudi gledaju, ono, stvarno gledaju. Ne pričaju sa strane, ne ćakulaju među pjesmama, gledaju nas, slušaju. Lika je tihi kanal skromne frustracije i kad se netko s njom nađe na našem gigu, to je taj uspjeh kojem se nadamo.

155 Shares
Muziku podržava