Leonard Cohen – Čovjek od Pjesme

Za otprilike mjesec dana Bobu Dylanu će biti uručena Nobelova nagrada za književnost, kao prvom autoru čiji su stihovi zbog kojih je zaslužio istu ponajprije poznati u pjevanoj formi, koji je dobio tu nagradu.

Neki će reći da institucioniziranje, kanoniziranje neke umjetnosti dodjelom takvih nagrada zapravo označava njen kraj, no druga strana medalje je da ta nagrada simbolički potvrđuje stihove uglazbljene u formi popularne glazbe kakvu poznajemo od ’60-ih godina prošlog stoljeća naovamo, kao ravnopravni oblik visoke umjetnosti koja zaslužuje svoje mjesto u školskim udžbenicima i općoj definiciji čovječanstva.

Samo je još jedan kantautor tu nagradu mogao dobiti prije Dylana, no sad znamo da je za života neće dobiti. Leonard Cohen sasvim će sigurno ostati upamćen kao jedan od najvećih pjesnika svoje generacije. Za Dylanovu nagradu Cohen je rekao da je to “kao da Mount Everestu zakačite medalju zato što je najviši”. Identična rečenica mogla se upotrijebiti da je on bio taj koji je dobio nagradu.Na naslovnici najnovijeg albuma, objavljenog točno mjesec dana nakon Cohenovog 82. rođendana i svega nekoliko dana prije smrti, vidimo ga na prozoru između svjetla i mraka. Cohen sjedi u bijeloj svjetlosti, ali ruka mu je prebačena na vanjsku stranu i zagledan je u veliku tamu. Vrlo je sugestivna ta naslovnica, a kome nije bilo jasno njeno značenje, Cohen ga je eksplicitno objasnio u jednoj od posljednjih izjava u kojoj je poručio kako je spreman umrijeti. No prije odlaska, imao je posla koji je morao dovršiti. Slično kao David Bowie, za sam kraj nam je poklonio još jedan dragulj, poslavši svijetu posljednje zbogom s još jednim albumom. Nije bio uobičajeni glazbenik. Prvi album je objavio tek u 33. godini, a u narednih pedesetak skupio ih je svega 14 studijskih, što i nije neka plodna brojka. Bilo je tu dugih pauza, ali završna faza – sastavljena od trilogije započete s “Old Ideas” iz 2012., nastavljena s “Popular Problems” iz 2014., i zaključena s “You Want It Darker” – bila je jedna od plodnijih i apsolutno fantastična. Do samog kraja je ostao majstor svog zanata briljantnog uma.

U toj je fazi zbog financijskih problema bio prinuđen češće nastupati, a ti nastupi su izazivali oduševljenje i hvalospjeve gdje god je stigao. Stari Cohen je zračio mudrošću i duhovnošću čovjeka koji je došao najbliže tajnama Svemira što se može doći.

Prema vlastitom priznanju znao je patiti od depresije, no premda njegova glazba neupućenima može djelovati sumorno, u njoj je puno duhovitosti i slavljenja života. Cohen je volio život i radost življenja. Bez obzira na depresiju, materijalne i ljubavne probleme, uvijek se vraćao i utočište pronalazio u svom ‘Tornju od Pjesme’.

Zvučne podloge je uglavnom prepuštao suradnicima. Našao je nekoliko u kojima se osjećao najugodnije: u početku akustični folk, kasnije sintetizirani zvuk, a bilo je i onih koje su izazvale kontroverze, poput suradnje s Philom Spectorom na albumu “Death of a Ladies’ Man” iz 1977. U konačnici, nema u tom opusu lošeg albuma, svaki predstavlja sam vrh pjesmarice našeg doba.

Pjesme Leonarda Cohena ostat će živjeti za vijeke vjekova, no nakon njegova odlaska ostat će velika praznina. Everest se ne može tek tako nadomjestiti. Citirat ću ono što je Bono Vox rekao na kraju dokumentarca “I’m Your Man”: “Budimo ozbiljni na trenutak. Vrlo je malo ljudi koji stoje na istom tlu kojim kroči Leonard Cohen. Ljepota je još uvijek istina, a Cohen ima rijedak talent da napravi nešto lijepo iz ovoga mračnog svijeta.”

Bili vjernik ili ne, možete nazvati taj talent Božanskom česticom. U njemu je bilo sadržano ono najbolje od ljudskog roda, ono što nas izdiže iznad osnovnih nagona i čini posebnim bićima.

Leonard Cohen opjevao je naše najdublje emocije, najplemenitije ljudske osjećaje. Svojim pjesmama učinio je ovaj Svijet boljim mjestom. Sada nam je poručio posljednje zbogom, no još ćemo mi njega čuti dugo nakon odlaska. Nježno će nam govoriti s prozora u svom Tornju.