Lela Kaplowitz: “Umijeće je prepustiti vodstvo nevidljivoj sili”

4227

Lela Kaplowitz cijenjena je hrvatska jazz vokalistica sa svjetskim glazbenim iskustvom. Nastupala je u Madison Square Gardenu, Birdlandu, i Blue Noteu u New Yorku, na mnogim prestižnim jazz festivalima te s vrhunskim jazz glazbenicima diljem svijeta (Arturo “Chico” O’Farrill Afro Cuban Jazz Orchestra, Doug Carn, Miles Griffith, Bill Saxton, Harry Whittaker, Mark Rapp, Dick Griffin, Charles Tolliver, Craig Handy, Gary Fritz, Bob Alberti, Ben Tucker).

Sa suprugom, pijanistom Joeom Kaplowitzem osvaja treće mjesto na natjecanju za najbolji jazz bend u Bukureštu (Rumunjska) 2008. godine. Na međunarodnom natjecanju jazz vokalistica u Finskoj 2009. osvaja prvu nagradu stručnog žirija i publike te dobiva titulu Lady Summertime. 31. lipnja 2010. godine Primorsko-goranska županija dodjeljuje joj prestižnu nagradu za unapređivanje kulturnog stvaralaštva.

Sa svojim bendom Lekap Quartet snima album prvijenac pod nazivom ”Love Me or Leave Me” koji izdaje Dancing Bear, a koji je proglašen jednim od deset najboljih hrvatskih jazz albuma u 2010. godini. Izniman uspjeh postiže koncertom autorskih skladbi s big bandom HRT-a 24. studenog 2010. Osim toga, nedavno je izašao album “Little Boy with a Big Heart” koji je Lela radila s poznatim hrvatskim jazz glazbenicima. Na tom albumu Lela izvodi svoje autorske tekstove na glazbu pokojnog jazz velikana Boška Petrovića.

Lela također utjelovljuje Ethel McCormack u prvoj hrvatskoj broadwayskoj produkciji mjuzikla ”Footloose”. Bavi se pedagoškim radom te sinkronizacijom crtića i serija. Voditeljica je Udruge ATOM s kojom putuje po cijeloj Hrvatskoj i održava radionice “Jazz na kotačima”. Podučava tehniku pjevanja i jazz improvizaciju te održava seminare jazz pjevanja po Hrvatskoj i Sloveniji.Svoj glazbeni rad i put Lela nam je pobliže ispričala u ovom intervjuu.

Poznata ste i cijenjena jazz vokalistica. Odakle potječe vaša ljubav prema jazzu?
Moja ljubav prema jazzu potječe još iz najmlađih dana, kad sam petkom navečer uobičavala zauzeti svoju poziciju pred malim ekranom i uživati u izvedbama Louisa Armstronga i Elle Fitzgerald, među mnogim drugim jazzerima čija imena tada nisam znala. I svi u mojoj obitelji su znali da je to moje vrijeme za jazz! To je tada uz radio bio moj jedini doticaj s jazz glazbom, jer moji roditelji nisu bili ni glazbenici ni ljubitelji jazza. U srednjoj školi, za maturalnu radnju odabrala sam upravo glazbu jazza, koju sam napisala uz pomoć samo nekoliko stručnih knjiga o jazzu iz sisačke gradske knjižnice i mnogih enciklopedija. Tada nisam znala što me točno privlači toj vrsti glazbe, osim toga da se osjećam izvrsno kad ju slušam. A danas, nakon mnogo godina, ta činjenica ostala je nepromijenjena i zato volim jazz, a obožavam ga pjevati jer mi daje mogućnost da se izrazim na najinteresantnije vokalne načine.Profesionalno ste počeli pjevati sa šesnaest godina i svoje vokalne sposobnosti dalje ste razvijali na jazz akademiji u Grazu…
Sa šesnaest godina pjevala sam u svom prvom bendu iz Siska pod nazivom Painted Black i, kao što sam naziv otkriva, stil je bio rock. Onda su me ‘otkrili’ i stariji dečki iz benda Trio Quattro te sam i s njima počela redovno gažirati. S nama je svirao i Mario Vukušić, sjajan gitarist s kojim sam prvi put u životu zapjevala jazz. Nakon mog preseljenja na Kvarner nastavljam pjevati jazz i razvijati se vokalno uz klavijaturista Sašu Lenkovića te mnogobrojne glazbenike s tog područja, a 1999. počinjem odlaziti na satove jazz pjevanja, interpretacije i improvizacije kod Sheile Jordan koja je tada predavala na jazz akademiji u Grazu. Često sam bila dijelom njenih grupnih satova na akademiji, ali zapravo nisam bila redovni student te akademije.Svirate li koji instrument?
Običavam reći da ne sviram niti jedan instrument. Koristim se klavirom u svrhu pisanja vlastitih skladbi, upjevavanja te podučavanja pjevanja. Volim koristiti ručne udaraljke, šuške i kazu na nekim koncertima, no profesionalno ne sviram.

Uz koji instrument najviše volite vokalno interpretirati?

Najviše volim interpretirati uz gitaru, a u zadnje vrijeme i uz tubu. Volim interpretirati uz instrumentaciju koja mi ostavlja dovoljno prostora za melodiju i improvizaciju. Obožavam komunicirati/improvizirati s bubnjem u bendu.

Koji su vam uzori u jazz interpretaciji? Koje su pjevačice ponajviše utjecale na vaš rad?
Moji uzori jazz interpretacije i improvizacije su Sarah Vaughan, Ella Fitzgerald, Louis Armstrong, Anita O’Day, Billy Eckstine, Johnny Hartman, Lambert, Hendricks and Ross, Eddie Jefferson, moji učitelji Mark Murphy, Sheila Jordan i Jay Clayton, Betty Carter, Dianne Reeves, Billy Holiday, Dee Dee Bridgewater, Bobby McFerrin, Carmen McRae, Helen Merrill, Abbey Lincoln, Cassandra Willson, Clark Terry, Nina Simone, Kurt Elling i mnogi drugi, kojih se sada ni ne mogu prisjetiti. Zaista postoji čitav niz prekrasnih ljudi, vokalista koje sam preslušavala i od kojih sam učila u raznim fazama mog vokalnog razvoja.

Postoje li neke pjevačice izvan jazz glazbe čije su vam vokalne sposobnosti zanimljive ili možda drage?
Naravno, tu su mnoge ikone svjetske glazbene scene poput Ette James, Arethe Franklin, Chake Khan, Yolande Adams ili Patti Smith, do novijih poput Rachelle Ferrell, Ledisi, Liz Wright ili Esperanze Spalding. Moram napomenuti da obožavam i muške vokale poput Steviea Wondera, Samuela Davisa Juniora, Raya Charlesa te Micheala Jacksona…

Nastupili ste u Madison Square Gardenu, Blue Noteu u New Yorku i na mnogim jazz festivalima diljem svijeta. To je vrlo impresivno iskustvo, vjerujem. Ima li koji nastup koji zbilja možete izdvojiti kao jedno posebno iskustvo?

Da, uvijek ima jedno ili dva iskustva koje ostanu svježe u memoriji. Htjela bih podijeliti iskustvo vezano uz jedan spontani nastup davne 2004. godine u jednoj baptističkoj crkvi u Savanni, u američkoj saveznoj državi Georgiji. Prijatelj, inače sjajan glazbenik, orguljaš, klavirist i skladatelj Doug Carn, pozvao me na misu, za vrijeme mog posjeta Savanni i nastupu na tamošnjem jazz festivalu. To je bio moj zadnji dan u Georgiji i zabunom sam krivo pročitala vrijeme mog leta natrag za New York, umjesto 5:55 prijepodne bila sam uvjerena da se radi o poslijepodnevnom letu i tako sam odlučila otići na misu u tu prekrasnu crkvu. Ne moram ni napominjati da sam bila jedina bjelkinja tamo, a i pastor me izdvojio kao posebnu gošću porijeklom iz malene zemlje u Europi.

Muziku podržava

Nadahnuta vrlo inteligentnom propovijedi iznenadio me poziv da otpjevam neku pjesmu. Šokirana, pokušavala sam smisliti koju pjesmu da otpjevam, a da je prigodna, tj. da nije svjetovna. Prva koja mi je pala na pamet bila je skladba Billy Holiday “God Bless the Child”, i to vjerojatno zbog samog naslova. Imala sam ogromnu tremu jer sam imala osjećaj da svi koji su došli u crkvu zasigurno pjevaju puno bolje nego ja, jedna bjelkinja iz male države u Europi. No, ustala sam, i počela pjevati te su se usred pjesme svi prisutni digli na noge i s velikim bijelim smiješkom ohrabrivali me i uzdisali “Yeah“, “Sing it girl“.

Imam osjećaj da sam pjevala kao da mi je to zadnja pjesma u životu i dobila sam takav aplauz na kraju od kojeg sam se cijela naježila. To je definitivno najljepše iskustvo koje sam doživjela pjevajući. Bilo je, naravno, i puno drugih prekrasnih iskustava, no ovo je ostalo urezano u svaku poru moga bića. Kad sam poslijepodne na aerodromu shvatila da je moj avion davno poletio, bila sam zahvalna svemiru na toj predivnoj igri i čudesnoj mogućnosti koja mi je bila poklonjena. Promijenila sam kartu a aviokompanija mi je platila smještaj do sutradan kad mi je išao novi let. Cijelo iskustvo bilo je poput bajke.

Na međunarodnom natjecanju jazz vokalistica u Finskoj 2009. osvojili ste prvu nagradu stručnog žirija i publike te dobili titulu Lady Summertime. Kakvi su bili vaši dojmovi nakon toga?
Iskustvo u Finskoj donijelo mi je puno lijepih poznanstava i suradnji. Lijepo je kad netko prepozna tvoju kvalitetu i rad te ju nagradi i to pogotovo izvan matične zemlje, gdje te nitko ne poznaje. Svaka nagrada dobro dođe kao neki podsjetnik i podstrek za napredovanjem i usavršavanjem u kojem nikada nema kraja. Još sam uvijek u kontaktu s organizatorima i jedva čekam da se financijska situacija globalno oporavi da otputujem u Finsku i održim nekoliko koncerata, jer 2009. se održalo zadnje natjecanje uzrokovano recesijom, nakon punih 15 godina.

Svirali ste sa mnogim jazz glazbenicima, ali ono što se kod vas ističe jest da također nastupate i sa svojim mužem, poznatim jazz pijanistom Joeom Kaplowitzem. Imate li kada problema oko dogovaranja repertoara ili načina na koji ćete izvesti neku pjesmu?
Nemamo problema s odlukama, jer ja sam ta koja većinom odlučuje o repertoaru (smijeh). Uglavnom se uspijemo dogovoriti o repertoaru i aranžmanima. Ponekad, da mu ne bude dosadno izvoditi jedne te iste pjesme na isti način, Joe bez prethodne najave promijeni tempo i tonalitet, što mi je super ako sam u raspoloženju da sam spremna za ‘last minute’ izmjene, no nekad nisam toliko fleksibilna pa to ne prihvatim na najbolji način, a onda obično slijedi osveta u mojim dugotrajnim scat soliranjima bez pretjerane komunikacije.

Nije samo da izvodite jazz skladbe. Imao sam prilike vidjeti vaš nastup kada ste s bendom izvodili rock skladbe i sličan repertoar. Vaša izvedba pjesme “Mercedes Benz” Janis Joplin bila je dosta energična i u Janis maniri. Uživate li izvodeći takav repertoar?
Da, Janis Joplin obilježava sam početak moje pjevačke karijere u Sisku. Obožavam slušati i izvoditi blues, mada ne bih sebe mogla nazvati blues pjevačicom. Ima tu puno stilskih stvari kojima ja vokalno ne baratam, ali moram priznati da uživam izvodeći te skladbe koje dugi niz godina nisam izvodila i to pretežno u Sisku, gdje sam s njima i počinjala.

Sjećam se da sam upravo s ”Mercedes Benz” osvojila nagradno putovanje na koncert Placida Dominga u Veroni, i to u jednom kafiću u Opatiji, gdje me brat prijavio sasvim neplanski. Brata sam naravno povela sa sobom, i iako nismo čuli Domingov koncert zbog kiše koja je omela izvođenje u veronskoj areni, uživali smo u putovanju i to sve na konto Janisinog ”Mercedesa”! Inače, repertoar koji izvodim dosta je širok. Izvodim i gospel glazbu, dijelom sam postave mjuzikla “Footloose”, dakle, zasviram s rock bendom Zvijezde, tako da volim dobru glazbu i dobre skladbe, bez obzira na žanr, ali prvenstveno sam u srcu ipak jazz vokalistica, te upotrebljavam scat i improvizaciju u svim kombinacijama, koliko je moguće. S druge strane, pojedini od žanrova koje izvodim zahtijevaju i drugačiju vokalnu tehniku, tako da mi je i taj izazov interesantan, pogotovo što podučavam mlade ljude s kojima najbolje komuniciram kad sam i sama iskusila raznolikost vokalnog izražaja.

Iza sebe imate jedan album snimljen s vašim bendom Lekap Quartetom, “Love Me or Leave Me”. On je proglašen jednim od deset najboljih jazz albuma u 2010. godini. Koliko je dugačak bio proces stvaranja albuma?
Dvije godine smo stvarali taj album. Dobra strana toga bila je ta što je bend zaista radio i izgrađivao svoj sound. Odabrali smo skladbe koje smo voljeli izvoditi, ali i neke koje su bile puno izazovnije. Joe je napisao sve aranžmane. Mislim da smo uspjeli zabilježiti trenutak kad smo kao bend bili spremni predstaviti se javnosti ozbiljnije. Nakon albuma nastupali smo na mnogobrojnim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Na albumu se nalaze prvenstveno jazz standardi?
Da, sve su redom standardi osim jedne obrade prekrasne skladbe Arsena Dedića i Kemala Montena “Pamtim samo sretne dane” koja je ostala u uhu u prekrasnoj izvedbi Gabi Novak. Jedna autorska skladba isto je našla svoje mjesto na albumu, radi se o “Sand Story” koja se lijepo uklopila u cijeli album.

Što se tiče tekstova pjesama, jazz glazba je plodno tlo za izvlačenje onih lijepih emocija iz čovjeka što se očituje i u vašim tekstovima. Odakle ste crpili inspiraciju za pisanje pjesama?

Tekst za ”Sand Story” nastao je davno dok sam šetala ‘lungo mare’ na relaciji Lovran-Opatija, a inspirirana je pričom o čovjeku koji ‘se tražio’ u duhovnom smislu riječi. Hodajući po pustinji uočio je pored svojih otisaka stopala u pijesku još jedan par otisaka i nakon dugogodišnje muke shvatio da nije sam te da je voljen od strane nevidljivog. Tako i moj tekst u prenesenom smislu govori o svima nama putnicima u ovom životu koji tragamo za vječnim pitanjima o samima sebi i o svemu što postoji. Umijeće je prepustiti vodstvo nevidljivoj sili koja nas sve povezuje, jer tek onda puni vjere zapravo živimo! Tekst za ”Sassy’s Blues” inspiriran je vokalisticom Sarah Vaughan, kojoj je nadimak bio Sassy. Uzela sam njen scat na originalnu melodiju Quincya Jonesa, koji je skladao “Sassy’s Blues” i nakon što sam ga naučila, zaželjela sam ispjevati nešto o jednoj od najvećih diva jazza svih vremena, te se tako tekst jednostavno pojavio u mojoj glavi, a ja sam ga zabilježila.

Tekstovi su na engleskom jeziku. Imate li tekstova na hrvatskom jeziku koje izvodite preko vlastitih skladbi?
Za sada nemam tekstova na hrvatskom. Postoji poezija koju sam napisala na hrvatskom jeziku prije mnogo godina, ali nisam još došla u poziciju da ju uglazbim. Mislim da je pitanje vremena kada ću početi pisati na hrvatskom.

Nastupili ste i u mjuziklu ”Footloose” gdje ste utjelovili Ethel McCormack. Kakvi su vaši dojmovi?
Mjuzikl je zasigurno jedna od najzahtjevnijih formi izvođenja jer kombinira pjevanje, glumu i ples. Moja uloga je mala, no za mene vrlo bitna. Puno sam naučila u procesu i sa svakom novom izvedbom. Ekipa je fenomenalna i raduje nas svaka nova predstava. Isti producenti rade i novi mjuzikl “Crna kuća” za koju sam upravo protekli vikend odradila audiciju i sad čekamo rezultate. Voljela bih dobiti ulogu, jer zaista volim izazove i volim širiti granice svoje ‘udobnosti’ i učiti o samoj sebi kroz različite projekte.

Ono što je trenutno aktualno oko vašeg rada je album “Little Boy with a Big Heart” gdje izvodite vlastite tekstove preko glazbe Boška Petrovića. Album je najavio singl “Green Lobster Dream” koji ste izveli sa Zdenkom Kovačićek. Kako ste došli na ideju za album?
Prvobitna ideja koju sam imala bila je odabrati skladbe hrvatskih jazz skladatelja i snimiti ih u vlastitim aranžmanima prerađenima za vokal. No, naišla sam na problem što u Hrvatskoj ne postoji puno jazz skladatelja starije generacije. Na prijedlog našeg vrsnog jazz kritičara Davora Hrvoja, odlučila sam odabrati samo skladbe Boška Petrovića, koji nas je, nažalost, prerano napustio.

Bio je to vrlo izazovan projekt u svakom pogledu. Prekrasna glazba koju sam otkrila definitivno me dodatno motivirala da dovršim projekt i podijelim ga s hrvatskom javnošću. Boško je napisao pregršt prekrasnih skladbi za koje mnogi jazz glazbenici, osim uskog kruga glazbenika s kojima je Boško surađivao, nisu ni znali da postoje. Bilo bi lijepo da i ostali, pogotovo glazbenici mlađe generacije, nastave tradiciju izvođenja i snimanja skladbi naših malobrojnih, ali vrhunskih jazz skladatelja, koji su iza sebe ostavili puno dobre glazbe. Tako bismo, osim što izvodimo američke i brazilske jazz standarde, počeli izvoditi i one hrvatske.

Može se reći da je na albumu radila krema hrvatskog jazza, od Dade Marinkovića, Krunoslava Levačića, Matije Dedića, Elvisa Stanića do Zdenke Kovačićek, ali i mnogih drugih veličina naše jazz glazbe. Je li bilo teško sve ih okupiti i uskladiti obaveze?
Snimanje samog projekta bio je dodatni izazov. Želja mi je bila uključiti što više glazbenika koji su htjeli odati počast hrvatskom velikanu jazza. Zbog vremenskih rokova izdavanja albuma neki glazbenici naprosto nisu mogli uskladiti svoje termine, ali većina je ipak odlučila dati doprinos albumu, što vrlo cijenim i zahvalna sam svima od srca. Bilo je tu glazbenika koji su svirali s Boškom dugi niz godina, poput Ratka Divjaka i Primoža Grašiča, preko sjajne Zdenke Kovačiček, Elvisa Stanića, Matije Dedića i cijelog niza glazbenika do najmlađih vibrafonista Vida Jamnika i Šimuna Matešića

Boško Petrović ostavio je veliku jazz ostavštinu iza sebe, ali je također bio glazbena veličina koju ste imali prilike susresti nekoliko puta, a imali ste priliku i nastupiti u njegovom BP Clubu. Ima li koja njegova skladba koju možete istaknuti kao najdražu?
Ima puno lijepih skladbi, no izdvajam možda kao najdraže “Be-bop Special” i “Sweet Song”. Prva je tako mudro složena od fragmenata i fraza iz nekih više, nekih manje prepoznatljivih jazz standarda, koje sam ja svojim tekstom uspjela predočiti široj javnosti. Obožavam ju pjevati, mada je dosta zahtjevna. “Sweet Song”, koju je sa mnom na albumu odsvirao sjajni Matija Dedić, prekrasna je balada vrlo širokog raspona, no prekrasne emocije koju sam pokušala dočarati svojim tekstom. Obožavam i tu skladbu.

Uz sva vaša glazbena postignuća, može se pripisati i jedno koje se dogodilo nedavno. Nastupili ste s The Duke Ellington Orchestra u Lisinskom. Izveli ste dvije pjesme, “In the Sentimental Mood” i “It Don’t Mean a Thing”…
Nastupati sa sjajnim orkestrom Dukea Ellingtona zasigurno je jedno od mojih najvećih glazbenih dostignuća do sada. Oduševila me njihova jednostavnost, srdačnost i visoka profesionalnost. Nakon što sam otpjevala obje pjesme, imala sam osjećaj da bih mogla nastaviti pjevati do kraja koncerta, bilo je vrlo spontano i osjećala sam se kao ‘kod kuće’. Do tonske probe toga dana nisam bila sigurna kako će sve ispasti, jer nismo utanačili detalje oko aranžmana pa sam imala ogromnu tremu prije probe. No, nakon što sam izvela “In a Sentimental Mood”, pitali su me da izvedem i još jednu skladbu bržeg tempa, tako da je odabir bio “It Don’t Mean a Thing”.

Zašto ste izveli baš te dvije skladbe, imaju li one neko posebno značenja za vas?
Obožavam obje skladbe koje sam izvela, a jedan od razloga je bio i taj što sam morala odabrati skladbe koje su bile približno raspisane u meni bliskom tonalitetu.

Koji su daljnji planovi u vašem radu?
Planova ima puno, puno želja i puno se radi. Želim se dalje usavršavati u pjevačkom pogledu, već pohađam radionice glume, a konačno sam si priuštila i pohađanje step plesa, neostvarene želje od djetinjstva.

0 Shares
Muziku podržava