Le Zbor – Od balkona do Londona

7389

Glazba i kulturno-umjetnički aktivizam imaju vrlo jednostavan cilj – doprijeti do ljudi i senzibilizirati ih oko pitanja različite tematike.

I upravo je to ono što čini glazbeno-umjetnički kolektiv Le Zbor koji ove godine obilježava 5. godina djelovanja – pomoću glazbe dolaze do ljudi i, kako i same kažu, ‘promoviraju ljudska prava i senzibiliziraju ljude po pitanju rodnih i seksualnih manjima’.

Djevojke iza sebe imaju oko 80-ak nastupa, a lokacije na kojima su nastupale zaista su raznolike, od raznih klubova, izložaba, balkona na zagrebačkom Dolcu pa do festivala Various Voices u Londonu.

O svemu vezanom za rad i djelo Le Zbora porazgovarali smo s jednom od osnivačica zbora – Leom Jurišić.

Tvojim riječima – Le Zbor je…
…jedan glazbeno-multimedijalni kolektiv, a uži opis bi bio da je to najobičniji ženski mješoviti pjevački zbor. Okupile smo se da putem glazbe i kulturno-umjetničkog aktivizma promoviramo ljudska prava, da ljude senzibiliziramo po pitanju rodnih i seksualnih manjima, ali i manjinskih prava općenito.

Nastojimo proširiti područje djelovanja i način izražavanja. Osim što djelujemo kao pjevački zbor sudjelovale smo i u kazališnim predstavama, snimile film, izašle smo u stripu, sudjelovale na modnoj reviji.

Na vašoj web-stranici u opisu zbora stoji ‘lezbijsko-feminističko-aktivistički zbor’. Možeš li objasniti široj javnosti važnost postojanja takvog zbora?
U zadnjih 10-ak godina se u Hrvatskoj puno toga napravilo po pitanju ljudskih prava i po pitanju lezbijskih i gay prava, ali mislimo da se i dalje na tome treba puno raditi. Ljudi imaju mnoštvo predrasuda, ‘uzgajaju’ stereotipe, ne kažnjava se nasilje i lezbijski i gay parovi nemaju još uvijek ista prava kao straight parovi.

17. svibnja je bio Međunarodni dan borbe protiv homofobije i moglo se vidjeti kakvi su komentari ljudi i što pričaju. Ne samo ono što se pita na cesti, već i komentari po forumima – na nekim portalima se ispod članaka objavljenih vezano na taj dan mogla pročitati velika količina mržnje u komentarima. Zbog toga je nužno da se postigne ta vidljivost. Ljudi većinom imaju predrasude zato što nešto ne poznaju i boje se nečega što im je strano.

Muziku podržava

Tako smo mi odlučile da se pomoću glazbe može doći do ljudi – najobičniji primjer je kada mi pjevamo na cesti, netko će doći sa strane i reći ”Kako lijepo pjevaju”, poslušat će nas i bit će pozitivna atmosfera, a kasnije kada pita ”Tko ste vi?”, a mi kažemo da je to lezbijski zbor, onda je manja vjerojatnost da će sada početi ‘pljuvati’ po nama, psovati i slično. Zato mislimo da se na taj način može prići ljudima, dati im priliku da vide, da čuju, da se upoznaju…

Što se tiče samog aktivizma, važno je da u Hrvatskoj postoje razne forme toga – od raznih umjetničkih festivala, udruga, savjetovališta, a što se tiče tog kulturnog aspekta mislimo da je bitno da nešto postoji, poput ovog zbora.

Prošle godine ste se zaputile do Londona, na festival Various Voices. Kakva su iskustva, dojmovi?
To je bilo extra! Tom prigodom su Dalia Pintarić i Lora Šuljić snimile jedan krasan dokumentarac “Bože čuvaj Le Zbor” koji je već prikazan na nekoliko festivala. U Londonu je bilo super, a zanimljivo je da smo tamo bile najmlađe (smijeh). Većinom su na tom festivalu bile gospođe i gospoda u godinama, onako starija ekipa, a mi smo tamo bile k’o djevojčice (smijeh). Odlično je što smo imale tu priliku predstaviti se ljudima, jer oni na Zapadu zaista ne znaju mnogo o nama – neki misle da smo k’o Iran, neki ne znaju ni da postojimo, tako da je bilo super da su oni vidjeli da u Hrvatskoj imamo avione i da smo žive i zdrave uspjele doći do Londona.

Za nas je taj nastup bio odlično iskustvo, jer nam je to bio prvi nastup na festivalu na kojem su samo zborovi i imale smo prave profesionalne uvjete za nastup kao zbor. A većina tih zborova koji su tamo nastupili imaju nekakav klasičan repertoar, ali bilo ih je i nekoliko aktivističkih, posebice jedan zbor iz Brightona.

Bilo nam je malo i skupo – ti festivali su organizirani tako da smo morale same platiti put, smještaj, kotizaciju, makar su nam oni dijelom izašli u susret…

Niste uspjele naći nikakve sponzore da pripomognu financijski?
Ma sponzori, nula bodova. Probali smo i kod Ministarstva kulture i u British Councilu, specifično baš za taj festival, ali ništa.

Što misliš u čemu je problem po tom pitanju, zbog čega nemate financijske potpore, barem na nekoj lokalnoj razini?
Gradski ured za kulturu nas je financirao prve dvije godine, tada su nam dodijelili financijska sredstva, a kasnije ništa. To je malo čudno da dobiješ sredstva na početku djelovanja, a kasnije kada imaš neke rezultate iza sebe, onda ništa.

Ali nekako su nam to objasnili da oni svake godine imaju druge prioritete, no ja sam shvatila da je dijelom problem što oni ne znaju u koju kategoriju da nas smjeste – mi smo aplicirale za kulturno-umjetnički amaterizam, a oni nas očito tako ne vide, jer ne nastupamo na smotrama zborova ili KUD-ova, što ni ne možemo jer naš repertoar i koncept nisu za te smotre. Isto tako ne spadamo ni pod urbanu kulturu jer nama treba cjelogodišnja potpora a ne samo za jedno događanje, tako da nemamo kategoriju gdje bismo aplicirale, u nekoj smo ‘nigdjezemskoj’.

A Ministarstvo kulture nas sve ove godine totalno ignorira, a to je već jedno političko pitanje.

Nedavno ste nastupale u zagrebačkom Pauku, u sklopu koncerta “Night in Europe”, gdje ste predsjedniku Josipoviću otpjevale “Odu radosti”…
Ma Josipović je zakon, super je (smijeh). Da, organizator nas je zamolio da otpjevamo “Odu radosti”, budući da će tamo biti i neki visoki gosti, a kako nama treba dosta vremena da uvježbamo neku pjesmu, mi smo onda predložile “Internacionalu” (smijeh).

No ipak je naša članica Mia izvela “Odu radosti”, nakon čega se Josipović obratio puku, a onda smo mi izvele i tu “Internacionalu”. Imale smo priliku i upoznati ga, čini se da podržava i manjine i mlade općenito i čak nas je i pohvalio (smijeh).

Biste li nastupale na političkim skupovima, za neku stranku?
Pa mene baš zanima koja bi nas se stranka usudila uopće pozvati da im nastupamo (smijeh). Ma šalim se, mislim da ne bi bilo problema oko toga, zašto nas netko ne bi zvao, ali iskreno sumnjam da bismo nastupale. Ono što mi podržavamo su građanske inicijative, događanja koja se tiču ljudskih prava, humanitarna događanja, sve to podupiremo, ali što se tiče stranke, trebala bi to biti neka koja se nije niti jednom kompromitirala, a takvih u Hrvatskoj nažalost nema.

U posljednje vrijeme na nastupima imate zanimljiv outfit – bijela majica, crvene hlače-tregerice…
To nam je zapravo bila obleka za 8. mart…Puno je cura u zboru, puno ideja, teško se složiti oko odabira pjesama, a oko odjeće još i teže, ali ove hlače su nam se svima svidjele – naišle su na takav pozitivan odjek među svim curama, jednostavno ih ne skidaju (smijeh).

A poruka je sigurno povezana oko radničkih prava. Mi svi jesmo radnička klasa, tako da je ta obleka sigurno jedna potpora u tom smislu.

Kad smo već kod outfita i obleke, 2009. ste na Cro-a-Porteru i prošetale modnom pistom, na reviji Ivane Popović.
A to je bilo super iskustvo. Ivana Popović je umjetnica u punom smislu te riječi, odlična je. Kada smo se spremale za London trebala nam je obleka, pa smo došle na ideju da predstavimo nekog hrvatskog dizajnera ili dizajnericu, da se i na taj način malo promovira domovina i domaći proizvodi. Naša članica Matija je tada predložila da pita Ivanu da nam dizajnira nešto.

Ivana nam je nakon toga predložila da mi nosimo njenu reviju na Cro-a-Porteru, a tu odjeću smo mogle kasnije imati za London i tako se to u biti dogodilo. Imale smo malo i tremu kako će to sve skupa izgledati i kako će uopće ljudi reagirati, ali bilo je super. Uspjele smo i otpjevati nešto i prošetati se, bilo je kasnije dosta pozitivnih komentara… Bilo je i ponešto ružnih komentara, ali mi se ne damo.

Osim a capella nastupale ste i s Vergl Grind bendom, pa kako je došlo do te suradnje?
Zahvaljujući našoj dragoj maestri Lidiji, koja je zadužena za aranžmane pjesama i za kontakte s raznim muzičarima i muzičarkama, povezale smo se s Verglom i prvi put smo zajedno nastupili na našem rođendanskom koncertu, prošle godine, u Medici.

Fora je nama nastupati a capella no kada je takav jedan nastup u nekom klubu, kada je takva disko-atmosfera, puno je bolje uz pratnju benda, tako da se može malo i plesati i da to sve skupa bude dinamičnije. S njima je bilo odlično surađivati ali trenutno imaju puno obaveza oko svoga benda, a i garaža u kojoj smo imali probe s njima je nekako sve manja i manja (smijeh) tako da trenutno više s njima ne sviramo i sada imamo nove muzičare/ke.

S nama sada svira jedan trio, s njima smo nastupile u Varšavskoj i u Pauku, u bendu su Nenad iz Afiona, Bruno iz Vergla i Lucija na violini.

Planirate li snimiti možda kakav studijski album?
Pa mi jesmo u nekom procesu snimanja albuma i trebao bi biti u pratnji benda… Vidjet ćemo još što, za koga i kako.

Jesu li diskografi zainteresirani?
Jesu, trenutno smo u nekim pregovorima…

Zna se dogoditi da kada se u priču ‘upetljaju’ diskografi, da glazbenici/izvođači gube dio slobode. Brinete li se oko toga da se to vama ne dogodi?
Pa to je jedan od razloga zašto još uvijek razmišljamo o svemu (smijeh). Mislim da je stvar u tome kako se postaviš i sve je stvar dogovora i razgovora. Mi smo u ovih 5 godina imale potpunu slobodu, tako da ćemo vidjeti oko svih tih vezivanja, što i kako napraviti. Nigdje nam se ne žuri.

Biste li voljele ostvariti suradnju s nekim domaćim glazbenikom?
Pa evo surađujemo s Lidijom iz Afiona i to nam je najbolji bend (smijeh). Može se reći da je nekakva formalna suradnja, u smislu stavljanja obrade na album, ostvarena, jer je naša obrada Lollobrigide “Moj dečko je gej” stavljena na njihov album. Na prošlom Prideu smo sa Stampedom otpjevale jednu pjesmu…

Mi smo zainteresirane za suradnju, pa ako je netko ili neka voljan i željan neka se javi, nema uopće problema.

Koji vam je kriterij za odabir pjesama?
Kriterij je da ni jednoj članici nije zlo od te pjesme (smijeh). Odabir dosta ovisi o tome kakav aranžman maestra Lidija može složiti. Naravno da svaka od nas ima na desetke stvari za koje misli da bi bilo super da ih Le Zbor obradi. Ono što je također naš koncept je da onim pjesmama koje su pomalo zaboravljene damo novo ruho i da ljude podsjetimo na njih.

Imate poprilično dugačku listu nastupa – koji koncert je tebi najdraži?
Svaki koncert je super, ali ono što je meni zapravo najdraže su te suradnje koje smo ostvarile s umjetnicama, od suradnje sa redateljicom Dubravkom Crnojević Carić na predstavi “Vaginini monolozi”, modne revije, pa do rada Sanje Iveković “Polje makova” koji je predstavljen na Documenti u Kasselu. Drago mi je da su umjetnice prepoznale naš rad i ukomponirale ga u svoj rad. A osobno su mi jako dragi svi nastupi izvan Zagreba, posebno u manjim sredinama.

Ove godine Le Zbor slavi 5. rođendan, znate li već otprilike kako ćete ga proslaviti?
Znamo da trebamo proslaviti i da trebamo to početi pripremati, to znamo (smijeh). Ma stvar je u tome da mi prije toga idemo u Köln, na Gay Games, znači to je sportsko natjecanje koje ima i svoj kulturni program, tako da smo trenutno oko toga dosta angažirane.

Rođendan nam je u listopadu, ali proslava će, poznavajući nas, najvjerojatnije biti u studenom… bit će gostiju, to je sigurno, nadam se da će biti tulum na više floorova… Još su nam sve opcije otvorene, vidjet ćemo. No bit će tulum, svakako, prva petoljetka se mora proslaviti. Gosti, orkestar, žurka, party…

Muziku podržava