Hardcore punk se čini kao žanr koji je dao prostora nekim drugima, nekim novima i nekim jačima. A svejedno je preživio apsolutno sve trendove, sve žanrove i sve pop nasrtaje.
Od svih novijih bendova, uvijek se Gallows spominju kao
primjer moderne punk filozofije i benda koji je uz sve dobivene prilike
ostao vjeran sebi, svojim postulatima i svojoj muzici.
Njihov gazda, Laurent Barnard svoj nadimak Lags zaradio je upravo na području bivše Jugoslavije, prošao je u muzici sve što je mogao, prelazio s velikih izdavača na nezavisne kuće, dizao se i padao, a tijekom toga zaradio – apsolutno ništa!
Da, da, Dragan Piksi Stojković, velika legenda ovih prostora!
Da, znam! Bio sam totalni klinac i u to vrijeme se igralo Svjetsko prvenstvo Italija 90′. Znam da je on bio dosta ključan igrač i zabijao je dosta golova iz daljine. A nekako je to bila i moja specijalnost, pa su me u školi često zvali Lagan Stojković i od tu je došao nadimak Lags. I nevjerojatno, ali zadržalo se cijeli moj život. A možda ovako djeluje kao jako punk-rock ime… (smijeh)
Što se dogodilo s izlaskom albuma “Desolation Sounds”. Malo ste ga odgodili za travanj. Neki problemi s izdavačem?
Ma, u biti, u bendu Gallows svi rade nešto. Svi imaju svoj život i svoje osnovne poslove, a ni ne živimo blizu. Ok, ja živim blizu bubnjara, ali nekako je ispalo da se teško uspijevamo okupiti. Mislim da je bit priče da izbacimo album i da onda budemo u stanju zajedno putovati i svirati gaže. Trebalo se sve skupa dogoditi krajem prošle godine, ali sam imao dosta nastupa sa svojim drugim bendom Krokodil, Wade je našao novi posao, Stu je bio zaposlen u Los Angelesu s drugim bendovima… I nekako se čini da je teško skupiti nas na isto mjesto za koncerte, a čini mi se da je to ipak bitan preduvjet da uopće izbacimo album.
Wade je sad već nekoliko godina u bendu. Jeste li se priviknuli?
Da, definitivno! Ali čudno je sve to ispalo. Kada osnuješ bend ima vas nekoliko u njemu, sve skupa postaje jako intenzivno s putovanjima i turnejama, a kada je Frank odlučio otići zbilja smo doživjeli veliku, da se izrazim jednostavno – promjenu. I to ne u negativnom smislu! Nije da smo se htjeli nekoga riješiti ili nešto slično, jednostavno shvatiš da se mijenja dinamika i da ne napreduješ onako kako bi htio. I onda shvatiš da promjene u životu ne moraju biti loša stvar, jer jednostavno shvatiš kako u istim stvarima uživati na drugačiji način. Naravno, Wade se odlično uklopio i olakšao sve skupa. Bio je u bendovima i jako je dobro prihvatio svoju ulogu, ali i pjesme koje većinom pišem ja. A kad uzmeš u obzir da se i ta promjena dogodila u vrijeme kada smo svi ipak malo stariji, kada ne sviramo tako puno, neki su se oženili i slično… Jednostavno je sve skupa malo drugačije, a to će se vidjeti i na novom albumu. Bit će zabavno razdoblje zasigurno.
Alexisonfire su čak najavili neke reunion datume. Hoće li to utjecati na vaš raspored?
Iskreno, čak ni ne znam. Kao što sam rekao, i inače nas je jako teško okupiti i napraviti nešto s turnejama i albumima, a bome ni nemamo puno novaca da bismo svi putovali kako nam dođe. Nismo čak ni smješteni u istoj državi, pobogu. A kad gledam Alexisonfire, oni su također ostali međusobno u jako dobrim odnosima i ako imaju priliku okupiti se i malo zabaviti – svi ih apsolutno podržavamo! Ako mogu zaraditi nešto novaca, to je skroz pošteno i ima smisla. Što se nas tiče, moramo biti jako selektivni u svojim životnim planovima. Ali, takvi smo od samih početaka i to se sigurno neće promijeniti.
Kakav je tvoj stav prema današnjem muzičkom biznisu? Niste baš ogroman bend, pa se čini da iz te pozicije možeš dati i ponajbolji savjet za mlade bendove.
Pa ako ćemo se odmah prebaciti na savjete – ako zbilja vjeruješ u ono što radiš i imaš potrebno samopouzdanje onda ćeš definitivno uspjeti! Barem u određenoj mjeri. Kad smo pokretali Gallows, sigurno nisam očekivao da ćemo postati veliki, ali definitivno smo imali veliku vjeru u našu muziku i kako smo tome pristupili. Jer, ako se ne pouzdaješ u ono što radiš, nećeš stići nikuda. A muzički biznis je danas postao jako čudno mjesto. Gledaj, ja sam sa Stuom iz Gallows snimio već 10-ak albuma, za svakojake izdavače, pa mi je sve skupa jako neobično gledati iz našeg kuta. Ogroman je to posao, a baš nikad nismo iz toga izvukli nikakve novce. Ali, definitivno imamo tu zadovoljštinu da pomažemo mlađim bendovima, da kontaktiramo veće izdavače i da na taj način budemo prepoznati. Gadno je sve skupa, ali na neki način ja volim tu industriju. Volim se baviti bendovima, volim muziku i sumnjam da ću ikada ustuknuti.
A kako je s vlastitim labelom? Čini li to stvari jednostavnijima ili samo daje kreativnu slobodu?
Pa ono što je stvar kod velikih kuća je ta ogromna brojka ljudi koji su uključeni u cijeli proces. U jednom trenu zbilja postane totalno zbunjujuće, jer se nekako gubi ideja svega što Gallows želi predstavljati. U nekom trenutku zbilja mi se činilo da izdajemo sami sebe i da gubimo kontrolu nad samim bendom. Sjećam se kad smo jednom imali zakazan photo shooting i u njemu su bili motocikli. “Koji kurac motocikli rade ovdje?! Kakve to veze ima s Gallows?!” zapitali smo se. Nitko od nas ih ne vozi i zbilja mi nije imalo smisla što ih se povezuje s nama. Eto, to je samo jedan primjer takvih čudnih stvari koje se događaju oko tebe kada si okružen tim stotinama razina odlučivanja. Čini se kao da baš svi imaju svoju viziju kako bi trebali zvučati i kako bi trebali izgledati. Kada si sam i nezavisan, sve skupa je puno direktnije i stvari se odvijaju puno brže! Jedan e-mail nije potrebno slati na 60 adresa, nego direktno osobi koja je za to zadužena. Uživam u toj slobodi i u činjenici da kontroliram svoju muziku. Tako bi to i trebalo biti, jer kad si u rock’n’roll bendu mislim da bi zbilja trebao imati pravo na zadnju riječ!
Svirali ste čak i s Rage Against the Machine na njihovom slavljeničkom koncertu povodom kampanje protiv X Factora. Kakav je tvoj pogled na tu konstantnu borbu rock bendova i pop svijeta?
Pa jedno je sigurno – uvijek ima dovoljno prostora za pop! Nećemo se lagati, i ja slušam svakojaku muziku i dosta popa. Ali, rock bendovi, žešći bendovi i ta muzika općenito imaju svoju konfrontacijsku narav i to se sviđa jako puno ljudi. I radi toga uvijek nastaje taj rivalitet između nečeg lijepog i logičnog i nečega što se uvijek bori na svoj način. Ali ako želimo na neki način više budžeta i više svih resursa usmjeriti prema žešćim bendovima, za to zbilja nemam rješenja. Moguće je da baš ta vječita borba cijelu industriju čini zanimljivom. Fanovi žešće muzike su baš zbog toga i toliko posvećeni i odani! S druge strane, imate fanove pop muzike, bendova kao One Direction. Istina je da su to male klinkice, ali one također žive i dišu taj bend. I to je super stvar kod muzike, jer kreira drugačije subkulture. Imate indie ekipu, imate elektroniku, imate ljude koji se kreću oko punka i hardcorea. U biti, iz tih razloga su i nastali! To je ono što volim kod muzike.
“Grey Britan” ste snimili kao koncept svega lošega u Britaniji. Imate li ideju za širenje ideje na cijeli svijet?
Hm, taj album bio je zbilja ogledalo tih vremena. Sve što smo čitali u novinama i gledali na vijestima nas je usmjerilo da napravimo takav koncept. Danas je Gallows malo drugačiji bend. Čini mi se da smo ipak više pogledali sami u sebe, čini mi se da smo više introvertirani i da smo postali više artistički nastrojeni. Puno više nego tada kada smo imali cilj prenijeti nekakvu poruku. Ali, nikako ne tvrdim je loše ostati u tim vodama. Evo, spomenuli smo RATM i oni to rade cijelu svoju karijeru. I užasno mi je drago što ima tih bendova koji govore o bitnim stvarima. Gallows više jednostavno ne vidim u tim vodama, valjda smo se nekako distancirali od svijeta, posebno jer smo u vrijeme “Grey Britain” bili jako prisutni u našim medijima.
Svojevremeno ste obradili Iron Maiden i “Wrathchild”. Ima li planova ili želja za još pokoju obradu?
Pa evo baš smo pred koji tjedan izbacili jednu limitiranu 7” ploču na kojoj smo odradili nekoliko covera. Recimo, obradili smo Turbonegro i Major Lazer koji su sami po sebi imaju jako različite pjesme. I to je ono što volim kod obrada – iako smo snimili nekoliko logičnih obrada velikih bendova, ne postoje granice što možeš napraviti i na koji način. Snimili smo obradu benda Discharge, klasični britanski punk bend i to će uskoro izaći.
Alter-rockeri Royal Blood pobrali su nedavno Brit Award za najbolji rock album…
Pa nisam baš ogromni fan tog benda, iako me podsjećaju na Muse i Queens of the Stone Age. Ali zbilja mislim da nije baš toliko dobar da bi bio materijal za takvu nagradu. No, ipak je u cijeloj priči simpatično što je takvu ogromnu nagradu uspio pokupiti takav bend. Osobno su podosta popastični i imaju ogromni label iza sebe, pa mi se čini da ne predstavljaju većinu žešćih gitarističkih bendova. Jednostavno mi se čini da su sada samo još jedan djelić te moćne pop mašinerije.
A koja bi bila tvoja turneja iz snova? S kim bi volio svirati?
Uf, za ovo bih trebao malo razmisliti… Trenutno su mi Queens of the Stone Age jedan od najdražih bendova, gledao sam ih prošle godine u živo u Wembley Areni. Super su mi uživo, imaju odlične pjesme, a sve zajedno baš su nekako – cool. Sve što Josh Homme kaže na pozornici je – nenadjebivo cool.
Dobro, kad smo već kod njega – producirao je zadnji album Arctic Monkeysa…
Jako mi se sviđa taj album. Pjesme su odlične, ali ono što me je posbeno pogodilo je to nekakvo šepurenje koje jako dobro paše uz taj stil. Kad imaš Hommea iza sebe, količina frajerštine je obilna.
