Alter-rock bend iz Brightona, kojeg čine Laura-Mary Carter (gitara i vokal) i Steven
Ansell (bubnjevi i vokal), vraća se u Tvoricu kulture 3. travnja.
Na istom mjestu nastupali su u studenom 2012., a ovaj put će Blood Red Shoes zagrebačkoj publici predstaviti novi, četvrti po redu, studijski album, nazvan po bendu. 
“Za ovoj album spakirali smo sve naše stvari, i odvezli se u Berlin,
gdje smo živjeli mjesecima u iznajmljenom studijskom prostoru. Bez
producenta, bez inženjera, samo nas dvoje u velikoj sobi u Kreuzbergu,
snimali smo naše pjesme kad god smo htjeli, kako smo htjeli bez da ikom
moramo odgovarati osim sami sebi. To je bilo kao naše najsirovije, najteže, najseksi i najpouzdanije snimanje albuma do sada” komentirao je Steven o novom albumu.
Možeš li opisati bend u tri riječi?
Energični, melodični, punk.
Punk?
Mislim da će punk uvijek postojati, ali možda ne na tradicionalan način, nije to samo frizura ili zvuk, to je stanje uma i vidim ga stalno oko sebe, ali ne možda uvijek u muzici, a ako je u muzici, onda ne mora nužno biti u rock žanru.
Zašto ste zadnji album išli snimati u Berlin?
Samo smo se željeli maknuti iz Britanije i iskusiti snimanje albuma negdje drugdje, na nekom novom mjestu. Berlin je grad koji još uvijek ima mjesta za rađenje muzike. Našli smo konkretnu sobu gdje smo mogli biti glasni koliko smo željeli. Bilo je to inspirirajuće mjesto za raditi album.
Album ste sami producirali, kako je došlo do toga da ste odlučili sve raditi sami ovaj put?
Činilo se da je pravo vrijeme da ga napravimo sami. Počeli smo snimati naše stare stvari, ali smo kroz vrijeme naučili to raditi bolje. Bilo nam je jako prirodno da napravimo sve sami i maknemo se malo od pritiska koje smo imali na prošlim albumima. Mislim da je ovaj album pozitivan, sexy i jebački.
Je li po vama velika lirička razlika na zadnjem albumu u odnosu na prošle?
Mislim da su na zadnjem pozitivniji lyricsi i neki su čak i ‘storytelling’, što prije nismo imali baš.
Pozitivne i negativne stvari života na turneji?
Pozitivno je to što vidiš da je svijet poprilično kul, upoznavanje novih ljudi i iskušavanje novih stvari. Na prvom mjestu je moći svirati punim srcem svaku noć. Negativne strane su nedostatak sna, dosada u kombiju i život s kuferom.
Ti si svirala klavijature prije, a Steven je svirao gitaru. Kako ste se prebacili, ti s klavira na gitaru, a on s gitare na bubnjeve?
Naučili smo ih svirati u ovom bendu. Nije bilo teško jer oboje sviramo par instrumenata.
Možeš li nam opisati proces stvaranja pjesama?
Naš proces stvaranja sve je češće jam koji se pretvori u pjesmu. Ja pišem dio za gitaru, Steve za bubnjeve, a kad dođe do melodije i teksta, radimo to zajedno ili jedan od nas jedno, a drugi drugo.
Na prvom albumu napisala si pjesmu “I Wish I Was Someone Better”. Misliš li da si sada ‘netko bolji’ ili i dalje želiš biti ‘netko bolji’ još uvijek?
Uvijek ću htjeti biti bolja tj. netko bolji. Mislim da taj osjećaj neće nikad otići.
Bili ste već u Tvornici kulture, kakva iskustva imate iz Zagreba?
Sjećam se da je bio jako zabavan show, ali nismo uspjeli vidjeti puno toga jer smo bili samo jednu noć, šteta. Možda ćemo ovaj put više uspjeti vidjeti.
Što očekujete ovaj put?
Nadam se da će se ljudi pojaviti i da će show biti kaos.
