Laibach: “Vapimo za društvom gdje Bog i pravila postoje zato da se preispituju”

2109

Razgovarali smo s Ivanom Novakom koji je u ime benda Laibacha odgovorio na neka pitanja o aktualnom stanju u društvu, glazbi i umjetnosti općenito, predstojećem nastupu u Sjevernoj Koreji.

U nastavku pogledajte kako je to ispalo…

U pjesmi “Eurovision”, jednoj od najdojmljivijih s aktualnog albuma, ističe se znakovit stih “Europe is falling apart”. Njegova je simbolika još jača posljednjih dana, kada se lome koplja oko situacije u Grčkoj. Mislite li da je Europa toliko slaba da ovisi o situaciji u jednoj zemlji?

Europa kakvu bismo htjeli ne postoji. Ona je fikcija, želja, fatamorgana, utopija. Europa kakva istinski postoji sistem je u konstantnom raspadu. To njezino raspadanje jedini je izgleda stabilni princip na kome se Europa de facto formira. Sa svakim raspadanjem Europe je sve više i nakon svakog raspadanja ona je sve bolja. Zato vjerujemo u ujedinjenu Europu kao što smo uvijek vjerovali u utopije i nadamo se da je ideja o takvoj Europi moguća. Ali ne hladna Europa koju vodi politička tehnokracija iz Bruxellesa te bankarski sektor iz Frankfurta i koja djeluje po diktatu neoliberalne dogme, nego repolitizirana Europa, utemeljena na zajedničkom emancipacijskom projektu. Europska unija mora pronaći svoju pravu viziju, zato je ova situacija u Grčkoj za Europu pozitivna i konstruktivna. Ako Unija nije sposobna uravnotežiti taj problem onda nek’ se raspadne što prije.
Ako po ničem drugom, bend Laibach poznat je po kontroverzi koja se veže uz njega, kao i obilatom korištenju obilježja totalitarnih režima. Iako nije teško zaključiti kako se radi o dobro promišljenoj provokaciji, pomislite li ikad da bi nekim društvima, odnosno državama (uzmite za primjer Hrvatsku) ponekad bio potreban diktatorski režim?

Da, kontroverze nas vole, a i mi imamo razumijevanja za njih, kako imamo i za totalitarne režime. Demokracije se ionako sastoje od toga da odaberete svoju diktaturu nakon što vam kažu kako razmišljati i što želite čuti. I u najboljim demokracijama većina uvijek podređuje manjinu, a zemlje u kojima vlada prosvijetljeni apsolutizam tipa ‘svi za jednoga i jedan za sve’ obično dobro prosperiraju i nisu tako opasne za javnu dobrobit kao ravnodušnost građana u demokraciji.

Da citiram još jednu vašu pjesmu s aktualnog albuma “Spectre” koja ide ovako: “No god, no rules to scare you all”. Vapite li vi ovdje za društvom bez pravila, nečim poput anarhije?

Ne, nego za društvom akcije, za angažiranim društvom, gdje Bog i pravila postoje zato da se preispituju. Kad smo već kod suprotstavljanja anarhije i diktature, kako je došlo do odluke za nastupom u Sjevernoj Koreji gdje su građanske slobode na jako niskim granama nastupate baš u vrijeme proslave Dana oslobođenja Koreje od japanske vladavine? Nije li to pomalo licemjerno od vas, s obzirom da u malo prije spomenutim stihovima pozivate upravo na ono što je u Sjevernoj Koreji nedostižni san?
To da u Sjevernoj Koreji nastupamo u vrijeme proslave Dana oslobođenja Koreje od japanske vladavine bila je želja korejskih organizatora i mi tu ne vidimo ništa loše – na kraju krajeva, Japan je bio okupator u Koreji. A što se tiče stihova o kojima govorite – oni su uglavnom namijenjeni zapadnom društvu, gdje ih i izvodimo. U Sjevernoj Koreji vlada drugačija kultura i drugačiji sistem i zato za tu zemlju pripremamo poseban program koji uzima u obzir specifičnost njihove situacije. Mi svakako ne odlazimo u Demokratsku narodnu Republiku Koreju da im predajemo lekciju iz zapadno-europskog razumijevanja demokracije. Barem ne još sad.

Što se tiče vaše glazbe i stila koji njegujete, čini se da ste im ostali vjerni svih ovih godina. No, nakon slušanja albuma “Spectre” nekako ostaje dojam kako ste se najviše do sad približili mainstreamu. Kako to komentirate i je li mainstream nužno loša stvar?
Mainstream je nužno zlo – demokracija većine koja diktira tržište i dominantan jezik, kojeg treba dobro naučiti pa makar samo zato da ga se izbjegava. Ali treba naglasiti da i mainstream producira kvalitetu i bilo bi glupo kad bi se to ignoriralo. Iako je Mina Špiler uz Laibach već dulje od desetljeća, tek je posljednjih godina upala u oko javnosti kao sve važnija figura u bendu. Kolika je bila njena uloga u stvaranju aktualnog studijska izdanja?
Velika Mina je doslovno bila izravna inspiracija za neke od pjesama, a i sama je aktivno surađivala na stvaranju albuma.

Jedini ste bend iz regije koji kroz toliko godina uživa podršku jedne ugledne izdavačke kuće kakva je Mute Records. S obzirom da svi mi na takve etikete još uvijek gledamo s divljenjem, možete li nam vi malo razbiti tu iluziju i dati neki osobni pogled na tu kompaniju?
Kao i cjelokupna glazbena industrija, tako je i Mute u dubokoj krizi i ne snalazi se najbolje u novim distribucijskim paradigmama glazbe, ali svejedno još uvijek pokušava producirati i suportirati nova relevantna izdanja, autore i izvođače među kojima imamo čast biti i mi. Danas doduše grupa kao što je Laibach može jednako dobro funkcionirati i sama za sebe i Mute nam možda više nije nužno potreban, ali dobri smo prijatelji s njihovim šefom Danielom Millerom i volimo popričati o stanju u glazbi, politici, industriji, umjetnosti itd., a svako toliko nam i njihov financijski input dobro dođe.

Muziku podržava

Kad smo već kod tih razbijanja iluzije, pokušajte nam u par rečenica dočarati prosječan dan nekog člana Laibacha?
Nema tu nikakvih iluzija za razbijanje, osim ako ne vjerujete da i članovi Laibacha odlaze pješke tamo gdje i car. Svaki se dan bavimo istim problemima i obavezama kao i svi ostali ljudi, jedino što je naš posao inženjera ljudskih duša malo specifičniji. A mrsko nam je mijenjati čarape, vezati cipele i čekati na račun u restoranima.

Koliko ste upoznati s akutalnom hrvatskom scenom? Ima li tu kojih izvođača koje biste rado izdvojili?

Ne znamo dobro trenutnu situaciju na hrvatskoj glazbenoj sceni – jedino znamo za sve ono što je opće poznato, a to je uglavnom sve vrlo kvalitetno pa ne bismo izdvajali pojedina imena. Osim naravno Arsena Dedića i Josipu Lisac, a njih dvoje više ni ne spada u hrvatsku glazbenu scenu, nego u svjetsku baštinu.

Laibach na krovu Muzeja suvremene umjetnosti. Logična je to kombinacija, imajući u vidu i činjenicu da je upravo vaš bend jedan od osnivača pokreta Neue slowenische kunst, kojem je posvećena aktualna izložba u Ljubljani. Kakav je vaš stav o današnjoj angažiranoj umjetnosti?
Za nas je danas angažirana umjetnost Siriza u Grčkoj ili pokret Anonymous u svijetu. Umjetnost u galerijama služi uglavnom samo kontemplaciji pa je tako treba i razumjeti. Ali i Bauhaus je nekad predstavljao angažirani umjetnički pokret kojeg je čak Hitler morao prvo službeno zabraniti kako bi mogao u miru početi s konstrukcijom svoje vlastite estetsko-političke utopije. No, ipak je na kraju Bauhaus kao estetska, ali i ekonomska paradigma pobijedio, kako u komunizmu tako i u kapitalizmu pa je čak i Hitler sam dizajnirao svoju popularnu Bubu u stilu funkcionalističke ideologije tog umjetničkog pokreta.

0 Shares
Muziku podržava