Laibach: “Konačno smo za dom spremni”

Jedan od najstarijih aktivnih slovenskih bendova, provokativni i mračni Laibach, ovih je dana u Hrvatskoj, posebice u Zagrebu, zanimljivo ime.

Osim što 21. svibnja u zagrebačkom Boogaloo Clubu slave 30 godina postojanja, odabir mjesta nije nipošto slučajan jer Laibachovce veže itekako zanimljiva i skandalozna povijest za zidove nekadašnjeg Moše Pijade.

Upravo je ondje posljednji nastup u svojoj kratkotrajnoj karijeri održao frontmen i suosnivač benda Tomaž Hostnik koji je nekoliko dana nakon kontroverznog nastupa počinio samoubojstvo… Mislite da je Laibach ovdje prestao s radom?

Vratili su se u Moša Pijade još nekoliko puta, a potom zabranjeni upravo kod nas, u vrijeme kad se Domovinski rat (novi rat na Balkanu) mogao namirisati u svakoj republici, iako je SFRJ još uvijek hinila posttitoističko jedinstvo. Laibach je bio indikator i umjetnička sinegdoha raspada; glasna i vidljiva.Tijekom svoje karijere bend iz Trbovlja mijenjao je postavu, ali ne i poetiku. U povodu njihova jubileja i snažnog odnosa sa Zagrebom, donosimo vam razgovor s bendom…

Ovih mjeseci slavite 30 godina postojanja i čini se kao da je prošlo barem upola manje vremena. Kako gledate na tako dugu povijest Laibacha i što biste zaključili da je ovih prvih 30 godina donijelo bendu?
Na povijest Laibacha gledamo zahvalno i sa svom potrebnom povijesnom distancom koju nam je donijelo ovih prvih 30 godina.

Što je Slovenija dobila od Laibacha, od njegova osnutka 1980. do danas?
Od nas je dobila svoju nezavisnost.

Tito je umro 4. svibnja 1980., tek nekoliko dana nakon službenog osnutka benda. Za jednog komunističkog lidera bio je vrlo progresivan, no povijest, suvremenici i biografi pokazali su da nije bio pretjerano milosrdan i tolerantan kada se radilo o avangardnim umjetničkim aspiracijama, posebice ako u tom smislu one impliciraju političku kontroverzu. Mislite li da bi Laibach mogao postojati za vrijeme Titova života?
Da je Laibach postojao za vrijeme Titova života, Jugoslavija se ne bi raspala; ali pitanje je bi li Tito mogao postojati za vrijeme Laibacha?

Je li Laibach bio znak da se Jugoslavija raspada (sjetimo se samo vašeg koncerta u Zagrebu iz 1983. u današnjem Boogaloou)?
Kad je Laibach počeo, Jugoslavije više nije ni bilo.

Različiti oblici provokacije uvijek su bili tipični za Laibach, ali kako se vrijeme mijenjalo (nove političke strukture (njihove tendencije), raspad Jugoslavije, rat u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, pa i Sloveniji, potom ulazak Slovenije u Europsku Uniju) tako se mijenjala i razina tolerancije, odnosno, trebalo je osvježiti i provokaciju da bi se ostavio trag. Kako ste to uspijevali?
Mi se nismo posebno trudili za nove provokacije – kontekst vremena je to radio za nas. Laibach je ispod stavio samo svoj potpis.

Laibach je službeno umjetnički projekt što često naglašavate. Nekako olako baratamo pojmom ‘umjetnost’ u najrazličitijim kontekstima, ne znajući ili ne nudeći definiciju (ako ona uopće postoji). Što je za vas umjetnost? Možete li nam barem pokušati dati vlastitu definiciju?
Umjetnost je fanatizam koji zahtjeva diplomaciju.

Zanimljiva koncepcija… Ona se svakako uklapa i u poznati krug takozvane Nove slovenske umjetnosti proizašao upravo iz vašeg stupanja na scenu osamdesetih godina prošlog stoljeća, a nije pretpostavljao isključivo aktivnost Laibacha, već se odnosio na širi slovenski umjetničko-politički krug i njegov rad. Kako danas gledate na Neue Slowenische Kunst?
I na Neue Slowenische Kunst gledamo s povijesne distance, kao na čin koji je postojao, odigrao svoju ulogu i koji danas, za razliku od Laibacha, više ne postoji. Kao neka vrsta socijalne skulpture postoji projekt ‘NSK država’, ali to je sasvim nešto drugo od Neue Slowenische Kunsta.

Kada bih htio postati građanin države NSK, što bih trebao napraviti?
Treba ispuniti formular za pridobivanje putovnice. Taj se formular obično može pronaći na Internetu.

NSK država kakva postoji danas snažna je umjetničko-ideološka tvorevina proizašla početkom devedesetih iz NSK. No, kakvu je ulogu Laibach imao u Neue Slowenische Kunst, odnosno kakvu je ulogu i utjecaj NSK imao na Laibach?
Laibach je u ustroju Neue Slowenische Kunsta (formiran 1984. i organizirano traje do 1992. godine) imao ulogu ideologije. Neue Slowenische Kunst zato je u velikoj mjeri predstavljala ekspanziju Laibacha, odnosno ideje Laibacha, u specijalizirane medije kazališta, slikarstva, dizajna, arhitekture, filozofije, itd. U tom razdoblju trajanja NSK utjecaj među grupama bio je intenzivan i razvijao se u svim smjerovima.

Što mislite, je li Slovenija u svojoj novijoj povijesti (20. stoljeće, posebice ’80-e. godine) mogla imati svoj oblik ekstremnog nacionalizma, bilo da je to nacizam ili fašizam, kakav se javio u Austriji, Njemačkoj i, na kraju krajeva, u Hrvatskoj i Srbiji? Kakvog bi to utjecala imalo na jedan pokret kao što je NSK i biste li uopće morali koristiti njemačku ikonografiju i jezik u tom slučaju?
To bi bilo interesantno vidjeti i možda će za to još biti prilika, ali mi zapravo nikada nismo koristili isključivo ‘njemačku’ ikonografiju, niti ne samo njemački jezik – daleko od toga.

Mislite li da bi se danas mogao ponoviti jedan slučaj kao što je bio poster za Dan mladosti Novog kolektivizma?
Sve se, u određenim kontekstima i u pravim uvjetima može ponoviti. Jeste li vjerovali da se u ’90-ima. može ponoviti rat u Hrvatskoj ili u Bosni te kasnije na Kosovu, ili razaranje Vukovara, Sarajeva, Dubrovnika, a na kraju i bombardiranje Beograda?

Teško je odgovoriti na to pitanje… Mnogi će odgovoriti potvrdno, mnogi negativno, a svaki od odgovora dvosjekli je mač. No, vratimo se Državi NSK… Iako mnogi govore da je tijekom godina oslabio utjecaj Njemačke na rad Laibacha, jako je zanimljivo da se upravo u Berlinu (a gdje drugdje) prošle godine održao prvi kongres NSK. Što možete kazati o tom kongresu, njegovoj ulozi i hoće li se on održati i ove godine?
Država NSK postoji neovisno od Laibacha i o njoj Laibach ne odlučuje niti želi odlučivati. Mi smo pomogli samo oko lansiranja ideje o toj državi, a ‘vlast’ smo dobrovoljno prepustili njezinim državljanima. Ako žele svoju državu, neka se organiziraju, ako ne žele, neka država – barem što se nas tiče – slobodno propadne – mi si možemo uvijek izmisliti novu.

Kongres u Berlinu bio je prvi takav pokušaj državljana NSK da se stvori nekakva struktura države. Mi kao članovi Laibacha bili smo prisutni samo kao ‘počasni gosti’ i nismo se miješali u procese koji su tekli na Kongresu.

U ovih 30 godina postava Laibacha jako se promijenila, pa tako i sama glazba, odnosno poetika benda. Što možete reći o svim tim promjenama u bendu i kako su one pomogle, odnosno odmogle imidžu Laibacha?
Laibach je u principu anoniman, kolektivan projekt gdje su članovi rotirajući i zamjenjivi. Taj je princip funkcioniranja uspostavljen 1982. godine i jasno definiran u manifestnim tekstovima grupe. S promjenama Laibach održava vitalnost i snagu, kako intelektualnu tako i fizičku. Na kraju krajeva Laibach jest u određenom smislu vampirski projekt koji za svoje postojanje stalno traži novu krv. Samo na taj način, kroz promjene, može uvijek ostati isti.

Što nam možete treći o projektu (turneja i album) “Laibach: Revisited”?
Taj je projekt pogledom okrenut unazad, u vlastitu povijest, ali uglavnom zato, da bismo mogli jasnije vidjeti naprijed. Taj pogled je samokritičan i kreativan te, uz distancu od trideset godina, apsolutno i legitiman. U osnovi su to potpuno nova, reinterpretirana izvođenja naših starijih manifestnih pjesma iz prve polovine ’80-ih. godina. To su “Država”, “Brat moj”, “Mi kujemo bodočnost”, “Krvava gruda-plodna zemlja”, “Ti, ki izzivaš” i ostale.

Mi smo se ovdje inspirirali sami sobom. Trenutačno smo na trećem dijelu turneje “Laibach:Revisited” po Europi – prva je etapa bila u prosincu 2010., druga u ožujku 2011., a treća se odvija sada. U sklopu te turneje smo ovih dana nastupili i na tradicionalnom Short Circuit Music Festivalu u londonskoj dvorani Roundhouse, koji je ove godine predstavio našu matičnu firmu Mute i njihove izvođače. Na kraju te turneje nastupit ćemo i u Zagrebu.

Drago mi je da ste spomenuli turneju i unaprijed pokazao angažman benda diljem kontinenta, ali zanima nas kakav je danas odnos publike u zemljama njemačkog govornog područja (Njemačka i Austrija) prema Laibachu? Mislim da je razina kontroverze puno veća negoli na našim prostorima…
Da, muči ih što odjednom tražimo od njih da razumiju slovenski, a stalno su smatrali da je Laibach njemačka grupa… (“Revisited program” je na slovenskom jeziku).

Osim novog nastupa (prvog nakon prošlogodišnjeg na Pozitivnom koncertu), ovih dana u Zagrebu se prikazuje vaša izložba “Ausstellung Laibach Kunst 1980.-2010.” zabranjena 1983. godine. Što možete reći o njezinom povratku u Zagreb i kakav je utjecaj grad Zagreb imao na stvaranje mita o Laibachu?
Laibach je u Zagrebu u prvoj polovini ’80-ih. imao nekoliko nastupa koji su sudbonosno utjecali na razvoj grupe. Prije svega to su bili koncert na YURM Festivalu (YU Rock Moment) 1982., zatim izložba grupe u galeriji PM sljedeće godine i nastup na 12. Biennalu nove glazbe 1983.

Na YURM festivalu u RANS-u Moša Pijade (današnji Boogaloo) 11. prosinca 1982., dogodio se incident zbog kojeg je grupa jedva odsvirala koncert do kraja. Laibach, tada odjeven u vojne uniforme jugoslavenske armije, na nastupu je, za veću vjerodostojnost svog programa, koristio dimne bombe koje su članovi grupe – kao i uniforme – prošvercali iz vojske. Naime, tada je bilo jako teško nabaviti scenske dimilice kakve danas ima svaka dvorana. Jedna od tih bombi se na nesreću aktivirala prerano i zbog visoke vrućine kod aktivacije je došlo do gadne ozljede jedne od naših asistentica koja je bila u publici. Zbog toga je bilo potrebno pozvati hitnu pomoć. Zajedno s njom su u dvoranu stigla i vojna lica.

Sve se to događalo za vrijeme Laibachovog nastupa na pozornici, a jedan je član grupe izvan dvorane zadržavao oficire koji su vodili istragu o izvoru tih bombi. Na njihovo pitanje zašto je grupa odjevena u uniforme jugoslavenske vojske i zbog čega upotrebljavaju vojna sredstva, dobili su odgovor da je to zbog toga jer upražnjavaju ‘vojnu tematiku’. Oficiri su otišli zadovoljni, a Laibach je završio koncert u priličnom kaosu.

To je ujedno bio i zadnji nastup našeg frontmena Tomaža Hostnika, koji je samo desetak dana nakon toga odlučio izvršiti samoubojstvo. Ovaj je koncert kasnije dobio ime “Dotik zla” (“Touch of Evil”). Sljedeći nastup u Zagrebu dogodio se 6. ožujka 1983. Umjetnik i prijatelj grupe, Sven Stilinović, inicirao je izložbu Laibacha u tadašnjoj galeriji PM. Izložba naslova “Ausstellung Laibach Kunst – Režimska transavangarda” pobudila je veliki interes alternativne publike, ali se nekome izloženi radovi nisu sviđali, pa je došlo do političkog pritiska na upravu galerije da izložbu prijevremeno zatvori. To se nakon tri dana i dogodilo, a članovi Laibacha bili su ispraćeni policijom na Glavni kolodvor na vlak za Ljubljanu riječima: “Idite vi negdje drugdje pokazivati svoju ljepotu!”

23. travnja 1983. Laibach se ponovo vraća u Zagreb. Ovaj put smo se uspjeli ubaciti na program 12. Muzičkog Biennala. Nastupili smo zajedno s prijateljskim engleskim grupama Last Few Days i 23 Skidoo u sklopu ‘omladinskog’ programa festivala koji se odvijao u RANS-u Moša Pijade. Naš je nastup, naslovljen s “Mi kujemo budućnost“, bio dogovoren od 24 sata do 5 sati ujutro.

Laibach je za taj koncert na tradicionalno avangardnom Biennaleu pripremio poseban multimedijski show koji je uključivao deset video monitora na samoj bini te filmske projekcije u pozadini bine. Na velikoj 35 mm projektoru za vrijeme nastupa prikazivao se dokumentarni film “Revolucija još traje” Milana Ljubića iz 1971. godine, glorificirajući uspjehe socijalističke Jugoslavije, a direktno na taj film projicirao se i super 8 mm filmski loop prizora iz porno filma.

U međuvremenu, na videomonitorima prikazivao se naš eksperimentalni autorski video, nazvan “Morte ai s’ciavi”. Usred nastupa, oko 3:30 ujutro došli su redari, milicionari, a na kraju opet i vojska, da bi na silu i u potpunom kaosu (sve tri grupe koje su tada nastupile u zajedničkoj improvizaciji nisu htjele napustiti binu, te su unatoč isključenoj struji, nastavili svirati dalje) uspjeli prekinuti koncert negdje oko 4:30.

Nakon toga digla se hajka protiv Laibacha i predsjedništvo Republičke Konferencije Saveza socijalističke omladine Hrvatske i Socijalistički Savez radnog naroda Hrvatske protestirali su kod svojih slovenskih kolega političara, a kao rezultat toga uslijedila je medijska kampanja protiv grupe u Sloveniji i uskoro nakon toga zabrana Laibacha, koja je trajala do 1987.

Laibach je u Zagrebu od 1982. do danas nastupio dvadesetak puta, a zabranjena izložba iz 1983. sada je ponovo postavljena u galeriji PM, zajedno s drugim radovima koji se mogu vidjeti u ostalim galerijskim prostorijama Doma Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Tako smo izgleda nakon svih tih godina prisutnosti u Hrvatskoj konačno i za Dom spremni.

Zašto nas onda niste uvrstili na album “Volk“, odnosno zašto niste koristili hrvatsku himnu ako je situacija i iskustvo bilo takvo?
Zato što je Hrvatska država potpuno nebitna u smislu imperijalne povijesti. Na tom albumu su obrade samo najvećih imperijalističkih sila, koje su stvarale povijest političke ekonomije, a sve male slavenske države i kulture uključene su u himni “Slovania (Hej Slaveni)” koja je jedina predstavila mogućnost relevantne slavenske ‘nadnacije’.

Naposljetku, sumnjamo da će u ovom kontekstu postsocijalizma i dobrosusjedskih odnosa biti kontroverzi, pa možete li otkriti što nam pripremate za jubilarni koncert u Zagrebu za nekoliko dana?
U tome da se zbog navodne racionalizacije vremena sve kaže unaprijed je neka perverzija lagodnosti koja isključuje mogućnost ‘iznenađenja’ u percepciji, a to oduzima predstavi – kao i životu uopće – sav šarm. Zato dođite, pa vidite sami što vam pripremamo.