Kurt Vile: “Mislim da jesam rock zvijezda”

2114

Posljednjim albumima philadelphijski glazbenik Kurt Vile postao je jedan od najcjenjenijih autora današnjice. Svojom vizijom folk rocka oduševio je kritičare, ali i tisuće fanova diljem svijeta.

Smoke Ring for My Halo” ubraja se u najbolje albume posljednjih nekoliko godina, a ovogodišnji “Wakin on a Pretty Daze” još je jedan biser u njegovoj diskografiji.

Kroz ta dva albuma, ali i njihove prethodnike, Vile je održao lekciju kako se postaje rock zvijezdom, da ništa ne dolazi preko noći, već da se upornim radom i kvalitetom, prije ili kasnije, uspije. Njegova Philadelphia to odavno zna, pa su zato nedavno i proglasili dan Kurta Vilea koji će se slaviti 28. kolovoza.

Uskoro nam Kurt Vile dolazi u posjet, u zagrebačku Tvornicu kulture, pa je stigla i prava prigoda da popričamo. Intervju je vođen putem telefona, a dojam je da Kurt nije tipična bahata rock zvijezda, već pristojan i obiteljski čovjek koji stoji s dvije noge na zemlji.Počeo si u bendu War on Drugs s prijateljem Adamom Granducielom. Jesi li odmah znao da ćeš otići iz benda nakon samo jednog albuma i dalje raditi kao solo izvođač?
Da, mislim da je to bilo jasno od samog početka. Ja sam radio na svojim pjesmama, on je radio u svom bendu i na tragu prijateljstva sam mu se pridružio i tako smo snimili taj album. Oduvijek sam smatrao da ne mogu biti u nekom bendu, da sam više solo izvođač, pa sam, nakon što je album izašao, shvatio da je to nešto što ne želim, zbog čega je suradnja tako brzo i završila.Tvoj odlazak nije narušio vaše prijateljstvo? Vidimo da ipak i dalje mnogo surađujete, on malo svira u Violatorsima, ti si gostovao na posljednjem EP-u War on Drugs…
Nije, mi smo i dalje najbolji prijatelji, teško je to raskidivo, a jako si volimo i međusobno pomagati.Koja je glavna razlika između tebe kao solo izvođača i kada si u bendu?
Mogu reći na primjeru Violatorsa. Znači, ja sam onaj koji napiše većinu stvari za album, ali kao bend smo potpuno slobodni i svatko može pridonijeti nečim svojim što će dodatno oplemeniti zvuk. Nismo zatvorena ekipa u kojoj jedan lik caruje, već smo tim koji radi na poboljšanju našeg zvuka, za što i mislim da se jako dobro čuje u našim pjesmama.

Tko je imao najveći utjecaj u tvojoj glazbi?
Uh, tu bi mogao nabrajati mnoge, ali ako bih morao izabrati samo jednoga, to bi svakako bio Neil Young. On mi je oduvijek bio glavni uzor i upijao sam njegovu glazbu i način rada.

Muziku podržava

Jesi li ga imao prilike upoznati?
Jesam, ali na vrlo kratko. Kada smo u Connecticutu završavali našu ploču, on je slučajno došao u studio nekim svojim poslom. Čekao sam ga da završi i kad je konačno završio, ja sam bio u drugoj sobi. Odmah sam otrčao i išao se pozdraviti s njim. Dao sam mu nekoliko svojih CD-a, upoznao sam se s njim, a on me, iako sumnjam da zna za mene, pristojno prihvatio i pohvalio moj rad.

Četvrti album “Smoke Ring for My Halo” predivan je album. Jesi li osjećao kakav pritisak pred stvaranje novog albuma?
Dobro je to pitanje. Mogu reći da sam osjećao, ali onaj pozitivan pritisak koji me gurao da budem još bolji. Ukratko, da, bilo je pritiska, ali je to bio dobar pritisak.

Nedavno si izdao novi album “Wakin on a Pretty Daze“. Što bi nam rekao, kako je proteklo snimanje albuma?
Mogu reći da se razlikovalo jer smo ga stvarno radili kao bend. Kad sam došao s izvornim demo snimkama albuma, rekao sam dečkima da ih idemo zajedno preslušati, pa da vidimo kako možemo sve to snimiti. Dečki su dali pregršt ideja, nisam imao osjećaj da će itko otići prije nego što završimo album. Naprimjer, prilikom snimanja prošlog albuma, Adamu se žurilo jer je imao planove za War on Drugs, dok smo ovaj put stvarno imali vremena sve napraviti u miru i to smo radili s velikim veseljem.

Na albumu je dosta dugačkih pjesama, samo ih je nekoliko s minutažom manjom od pet minuta. Jesi li odmah u startu znao da će album biti tako dugačak?
Mogao bih reći da mi je to bilo negdje u podsvijesti. Kada sam radio skice pjesama, uvijek sam imao nekoliko varijacija istih pjesama. Kako sam ih dalje razvijao, tako sam shvatio da one postaju sve duže i duže. U jednom trenutku sam ih pokušao kratiti, ali sam vidio da one gube svoju nit, tako da sam u potpunosti odustao od toga. Sve je započelo slobodnim stilom i na kraju je tako i ostalo, jer da je drugačije, pjesme bi izgubile vibru.

Jedan od videa koji je najavio izdanje onaj je za pjesmu “Never Run Away”. Čija je to luda ideja da se album predstavi s tobom i kćerkom kako slušate LP s gramofona?
Diskograf je htio da napravimo nešto suludo, smiješno i niskobudžetno, pa su se oni dosjetili te ideje s LP-em i gramofonom, na što sam ja nadodao da ćemo to napraviti u mojoj kući s kćerkom. Žena mi je bila redatelj spota i moram priznati da mi je malo uništila atmosferu kad je pozvala kćer da stavi masku na sebe.

U spotu kažeš da ste prešišali budžet, pa kako uspijevaš živjeti od svoje glazbe?
(smijeh) To je na svu sreću bila samo šala. Matador stalno ima takve fore, uvijek ubace nešto. Što se mene tiče, mogu stvarno biti zadovoljan jer mogu lijepo živjeti od svoje glazbe.

Tvoju glazbu bi se povremeno moglo okarakterizirati kao pomalo depresivnu, a opet se u riječima pjesama osjeća satira i humor. Kako uspijevaš pronaći pravi balans između te dvije oprečne strane?
Ne bih rekao da je moja glazba depresivna, ali istina je da ima tužnih dijelova. Baš iz tog razloga što ima mnogo tužnih ljudi, pokušavam unijeti malo optimizma u tekstove pjesama, te dozu humora. Treba pozitivno gledati na neke stvari. Ljudi ponekad ne osjete tu dozu humora, pa im mogu postati depresivan glazbenik, ali to u principu nisam, nego me ljudi jednostavno nisu skužili do kraja.

Je li ti teško odlaziti na turneje, budući da si oženjen i imaš malu djecu?
(smijeh) Da, postoje mali problemi, ponekad sam nostalgičan za obitelji i domom, ali kako već to radim godinama i imam beneficije od toga, pokreće me da i dalje idem na turneje. Pokušavam to maksimalno iskombinirati, i da, teško je, ali takav mi je život, to je život rock glazbenika.

Znači, u principu si pravi obiteljski čovjek. Kako uz to uspijevaš biti i rock zvijezda?
(smijeh) Pa išlo je sve po malo, pa mogu reći da sam zadovoljan kako karijera teče, a onda možeš lakše i iskombinirati sve obveze. Bolje da je tako ispalo nego da je uspjeh došao naglo.

Znači, smatraš se rock zvijezdom?
Mislim da jesam (smijeh)…

Uskoro nam dolaziš u goste, je li znaš nešto o Hrvatskoj?
Moram
priznati da me je malo sram jer vrlo malo toga znam, ali u svakom
slučaju sam vrlo uzbuđen što ću prvi put posjetiti Hrvatsku.

Neko kratko vrijeme živio si u Bostonu i New Yorku, ali si se vratio u Philadelphiju. Zašto ti je Philadelphia toliko bitna?
Jednostavno, u obitelji sam gdje nas je bilo desetero djece. Tu mi je cijela obitelj, volimo se družiti, živio sam ovdje cijelog života i teško je otići negdje drugdje kad znaš da ti je cijeli život u jednom gradu. New York ima svoje prednosti, to je ogroman i vrlo životopisan grad, ali Philadelphia nije daleko, pa iz nje mogu odraditi sve svoje poslovne obaveze koje imam u New Yorku.

Iz Philadelphije je i Rocky Balboa… Je li istina da u Philadelphiji obožavaju Rockya?
O, da, Rocky je najveći.

Koji je prvi album koji si kupio u životu?
Vjerojatno je to bila neka kazeta, možda “Rattle and Hum” U2.

Voliš taj period karijere U2?
To je dio nostalgije. Više ne slušam U2, ali u ono vrijeme sam to slušao.

A posljednje što si kupio?
U posljednje vrijeme sam se nakupovao starih albuma poput The Psychedelic Furs, Tears for Fears… Sve neke čudne stvari (smijeh).

Što danas najradije slušaš?
Happy Mondays su mi trenutno najbolji bend.

Muziku podržava