Američki sastav Kultur Shock predvođen Sarajlijom Srđanom ‘Ginom’ Jevđevićem, jedna je od atrakcija kroz više aspekata.

Osnovani 1996, vođeni su interesantnim izričajem kojeg možemo definirati kao mješavinu gypsy punka i metala s raznim drugim uplivima. Koncerti su im pak posebna priča s neopisivo puno energije, ali i emocije.

Ako ste ih se zaželjeli, a vjerujemo da jeste, ili ako se u njihovu karizmu niste do sada uvjerili uživo, vrijeme je da to ispravite. Mjesto radnje je zagrebački Vintage, a vrijeme radnje 18. srpnja. Pustoš ljeta u metropoli nadomjestit ćete s Kultur Shock, koji se u Zagreb vraćaju nakon tri godine odsustva, s novim EP-jem “Drama”.

Muziku podržava

Uhvatili smo njegovog frontmana Srđana, poznatog i pod nadimkom Gino i priupitali ga sve i svašta.

Prije dvije godine napunili ste 20 godina benda. Kako ste proslavili dva desetljeća stvaranja?

Hahaha nikako! Osim te turneje povodom 20. godišnjice, ne znam da smo imali party. Mislim da ga planiramo još uvijek. To je ustvari presmiješno – planirali smo party prije turneje, pa onda poslije turneje pa onda na jednoj velikoj radio stanici ovdje u Seattleu, pa se to sve izjalovilo i konačno mislim da će party biti u rujnu ove godine, dakle skoro tri godine nakon obljetnice 20 godina rada. Kad čovjek zađe u neke godine jako je teško organizirati svoj život tako da imaš vremena za sve. Čovjek se obično prvo riješi uživanja i lijepih stvari da bi mogao raditi, to je neupitna činjenica. U našem slučaju postoje dodatne okolnosti koje nam otežavaju da se nađemo samo da bi dernečili. Svi imamo svoje porodice, živimo na raznim krajevima svijeta i ne vidimo se često, a čim se vidimo prva stvar koja nam padne na pamet je da sviramo jer smo se poželili, tako da opet zabava bude na zadnjem mjestu prioriteta.

Gino, davno si dao do znanja da se nikada nećete komercijalizirati i promijeniti te otići u mainstream. Vidite li neku promjenu kada je riječ o vašem pogledu na glazbu, glazbenu industriju i vaše dosadašnje stavove?

Apsolutno ne. Industrija se promijenila, ali mi nismo. Zahvaljujući internetu još uvijek nam ne trebaju ni radio ni televizija, a milijune klikova ostavljamo onima kojima su klikovi bitni. Kao što već odavno rekoh, generalna publika – svaka joj čast, ali daleko im lijepa kuća. Njihova ljubav ima vijek trajanja, a to je dvije do četiri godine. Ti se ubiješ da bi se njima dodvorio pa uspiješ ili ne uspiješ u tome, a u najboljem slučaju, kada uspiješ, vole te tri godine, a poslije toga prelaze na mlađe, ljepše i novije. Tvoji pravi ljudi – fanovi ili prijatelji, kako god hoćete da ih nazovete, oni koji su te podržavali od početka i ustvari su osnova svega što si u životu uradio, su te ostavili jer si se promijenio i otišao u mainstream. Bend ti se od tuge i sramote raspao, a tebi ostaje da sjediš i sjećaš se kako je bilo lijepo kada si počinjao i svirao ono što voliš.

Tu nema nikakve logike. Zašto onda ne bi svirao od početka do kraja ono što voliš? Zašto su brojevi bitni? Ovo je umjetnost, nije trka na 100 metara. Konkurencija u umjetnosti nema nikakvog smisla. To je kao ona priča o ribaru koji peca ribu i onda mu biznismen dođe i kaže kako bi mogao više upecati ako bi kupio jedan brod, dva broda, tri broda, a onda na kraju otići u penziju i na miru pecati?! Tko je ovdje lud braćo draga?!

Kultur Shock
Je li i sam sastav ‘pretrpio’ odeđene promjene posljednjih nekoliko godina?

Nisu to promjene, to je deveteročlana porodica koja se smjenjuje. Mi u onom dalekom svijetu nemamo nikoga izuzev jedni druge. Kultur Shock je naše dijete i mi svi o njemu brinemo najbolje što možemo. Problem je u tome što stvarna djeca odrastu i s 22 godine imaju svoj život, a Kultur Shock ne može imati svoj život bez nas. Tako da promjene kod nas ustvari nisu promjene nego smjena oko brige za naše dijete. Postoji devet ljudi koji su od početka do kraja tu, a šest nas je na stageu. Kako se tko oženi i dobije dijete ili mu dođu neke druge privatne obaveze, tako druga osoba uleti i tako na smjenu.

Suludo je očekivati da kad se netko oženi da odmah ide na turneju od šest mjeseci, međutim, onaj tko ga je zamjenio prije 8 godina kad se to dogodilo prvoj osobi sade uskače. Tako je Matty sada ponovno preuzeo violinu of Paris, a Guy i Masa su se na prošloj turneji mijenjali. Masa i ja smo prije dva dana učili bend da svira novu pjesmu koju smo napisali zajedno i na kojoj će on i svirati, a i napisao je tekst. Pjesma je na japanskom a zove se “私の走”. Mario je s nama bio na turneji dvadesetogodišnjice i još uvijek je član autorskog tima kao i svi mi, a Oggi je, pored toga što producira naš novi album, isto tako ponekad i bubnjar benda kad Chris ne može na turneju. Sve u svemu Kultur Shock su: Amy, Val, Chris, Guy, Matty, Masa, Paris, Oggi i ja.

Mnogi stariji bendovi koji napune nekoliko desetljeća znaju se održavati kroz nostalgiju koja zna biti dvosjekli mač. Vidite li vi smisao u postojanju bez da redovito nudite nešto novo publici?

Apsolutno ne. Molim vas, shvatite me pravilno – nostalgiji svaka čast kao i preživljavanju i zarađivanju para. Svi moramo od nečeg živjeti i jesti. Isto tako, tko god svira na taj način neka mu je sretno i želim mu pune i krcate koncerte. Svatko zna svoj put, a tko sam ja da sudim što je pravi put za nekog drugog?

Za mene osobno nostalgija nije razlog postojanja umjetničkog projekta. Samo stvaranje umjetničkog djela je razlog za postojanje umjetničkog projekta. U onom momentu kada ne bude više novih djela i Kultur Shock će se ugasiti. Svemu jednom dođe kraj, a na nama je kako će se to dogoditi. Umjesto žaljenja za onim što više ne postoji, treba biti sretan što se to nešto uopće dogodilo.

Kad smo kod diskografskih novosti, što nam po tvom mišljenju donosi novi EP “Drama”? Kakve su vam teme bile ovoga puta preokupacija?

Prvi singl se zove “Drama” (“Refugee Song” / “Mirakula Fantastika”). Jučer smo završili četiri nove pjesme za dva nova singla: “Resilience” i “Evil”. Ostaju nam još dva singla poslije toga da upotpunimo album od 10 pjesama. Pet singlova će činiti novi album, a ime albuma će biti određeno prvim slovima naziva tih pet singlova. Tako da ova priča o opraštanju uopće nema smisla. (smijeh)

Pročitala sam da je u pripremi i novi album. Radite li nekakav zaokret u bilo kakvom pogledu? Je li na njemu manje ili više etno utjecaja? Ima li ponovno nekih provokativnih tema i tekstova?

Mi se uvijek češemo tamo gdje nas svrbi. Tekstovi će aktivno pratiti današnje stanje čovječanstva kao i uvijek i ako bude bolje bit će pozitivni, ako bude gore bit će isto onako kako je do sada. Naravno, kako nas nikad od početka nije zanimala udaljenost, ne zanima nas što se prodaje, a što ne. Svijet smo proputovali i četvrt stoljeća živjeli od ovog što se ne prodaje i opet vas pitam – tko je ovde lud?

Muzički uvijek idemo tamo gdje nas instinkt odnese i tamo gdje nam se sviđa. Nikad nismo unaprijed razmišljali o tome šta uraditi. Spontano, pa nek bude što bude. Mogu reći da je jako žestoko. Koliko ima etno utjecaja nisam siguran, ali znam da ga ima jer Matty je jedan od glavnih pisaca na albumu, a Amy mi je ukrala buzuki i nije ga vratila od prošle godine kad smo radili predstavu i eto sad imamo buzuki u bendu.

Nova pjesma “Refugge Song” kompletno je na engeskom. Jeste li primjetili nekakav drugačiji pomak kada pjevate samo na engleskom? Balkanci će možda reći da vaše pjesme tako izgube dušu…

A mi se strašno puno sekiramo oko toga šta će ljudi reći. 🙂 Ne, sad ozbiljno, “Refugee Song” se bavi problematikom zapadnoga društva tipično američkog i to specifično nadobudnih hipster ljevičara kojima su njihovi ciljevi najvažniji, a živo ih zaboli za siromaštvo i jad manjina. Zbog toga se obraćamo njima na engleskom, a vjerojatno pretpostavljate da nitko od njih ne govori naš jezik. Kultur Shock je američki i svjetski bend, a ne moj osobni solo projekt.

Od posljednjih vaših kolaboracija pamtim onu s Edom Maajkom. Imate li u planu neke nove suradnje? Što vam je sve bitno kod biranja suradnika?

Da isto mislimo. Edo je kao sin kojeg bih vjerojatno imao da sam se prvi put oženio kad sam trebao. Edo je jedan od najpametnijih, najtalentiranijih ljudi s kojima sam ikada u životu imao čast surađivati. A što je najvažnije, jedan od najboljih ljudi. Ustvari mi je najvažnije kad s nekim radim da je to dobar čovjek.

U srpnju se napokon vraćate u Zagreb. Kakav je osjećaj zasvirati ponovno pred nekim poznatim licima i tebi bliskoj publici?

Joj, jedva čekam i ne mogu vam reći koliko mi je drago. Naš dizajner Tihomir Tikulin, poznati crtač stripa iz Zagreba će biti tu i najzad ćemo se vidjeti više nego na kavi u prolazu po aerodromima. Nadam se da će i Edo biti tu, mada će vjerojatno i on kao i svi ostali svirat okolo.

Kako to da je trebalo proći punih 10 godina od formiranja benda da 2006. po prvi put zasvirate na našim prostorima? I kakva je po tebi razlika nastupati na istoku, a kakva na zapadu?

Znaš kako je to, ne možeš biti hadžija u svom selu. To nikom nije pošlo za rukom. Mi Balkanci idemo u svijet pa se onda vratimo s bijelim Mercedesom i tek smo onda poštovani u svom selu. Moj bijeli Mercedes je moj bend bez kojeg nikad ništa u životu ne bih napravio.

Na kraju svoga puta kad sam otišao u Ameriku i kad sam stao i pogledao u Pacifik, shvatio sam da je zapadno od mene istok, a istočno od mene zapad i sve mi se u glavi iskristaliziralo. Čovjek, kad je zatvoren u svom prirodnom okruženju i tu nešto napravi. Boji se promjena, boji se da ne pokvari ono što je već ostvario, tako da mu jedino preostaje da pobjegne sam od sebe na kraj svijeta da bi probao napraviti nešto novo.

I za kraj, u novoj pjesmi “Mirakula Fantastika” kažete “Ne sjećaj se prošlih dana, starih rana i zijana…”, cilja li Kultur Shock sada samo na pozitivnu i svijetlu budućnost?

Kako je krenulo s ovim bendom čisto me više strah pjesmu napisati. Prije devet godina napisao sam pjesmu “Build The Wall” i tko bi rekao da će me ovaj ludi Trump sad ozbiljno shvatiti i stvarno praviti zid, a ja sam samo htio da ukažem na probleme netolerancije u zapadnom svijetu i mizeriju ljudi iz trećeg svijeta u izbjegličkom statusu čiji je jedini zločin što su se rodili na pogrešnom mjestu.

Ovaj put sam kontao, hajde da barem sanjamo o ljepšoj budućnosti pa tko zna možda se to i dogodi, možda se ljepša budućnost i obistini, možda mi stvarno imamo tu moć da uvjerimo budućnost da bude na našoj strani. Što bi to bilo lijepo, ha? A i pravo da vam kažem, dosadilo mi je više uvijek bit negativan. Poželio sam pjevat o pticama i cvijeću i svi me pitaju kad ću opet pisati pozitivne pjesme kao “Mače Moje Čupavo”, pa eto im pozitivna pjesma. Vjerujte mi, negativne dolaze, ne brinite. Sačekajte da izađu dvije pjesme s našeg idućeg singla “Evil”. Nećemo razočarati niti jednog pesimistu na ovom svijetu.

Kultur Shock je svakako sam od sebe jedan pozitivan san. Nevjerojatno je to kako je ni od čega nastao i kako traje skoro četvrt stoljeća. Kao i energija – sjećate se kad smo učili to na satu fizike: ne može se uništiti i ni iz čega nastati, može samo prelaziti iz jednog agregatnog stanja u drugo. E baš tako. Svaki dan pomislim i pitam sam sebe jesam li uopće vrijedan da živim ovaj predivni san ovoliko dugo i nadam se da se neću probuditi.

 

223 Shares
Muziku podržava