Kronologija razvoja autorske muzike u Jugoslaviji

Izložba “Jugoton – istočno od raja” ide dalje. Nakon što je oduševila posjetitelje Tehničkog muzeja u Zagrebu, nedavno je dostupna i u Beogradu u Muzeju nauke i tehnike.

Koliko je meni poznato, riječ je o rijetkom proizvodu domaće glazbene arheologije koji je uza sve to još – izvozni. U tu svrhu, Croatia Records je s pridruženim partnerom Gold Audio Video izdala box-set s 9 EP-a “Original EP 2 Collection” koji s “Original EP Colection”, izdanom prošle godine kreira neobično višesatno putovanje u prošlost u kojoj se emocije miješaju od nostalgije do smijeha.

Zapravo, i ta 2 box seta EP-a su putujući muzeji i to ne bilo kakvi, nego muzeji povijesti koja se ponavlja. Oni su podsjetnik da se kotač vremena vratio i inaugurirao EP kao relevantan format. Prije još pet ili deset godina EP-i su bili rijetkost, a onda je eksplozija komunikacijskih formata učinila svoje i svaki format koji je suvislo povezana cjelina dobiva ocjenu – prolaz. U takvom kontekstu forma EP-ja opet postaje aktualna. Na tih 18 EP-a imamo, kao i danas, ogledalo dobrog dijela tadašnje scene: par vrsnih autora (Drago Mlinarec, Ivica Krajač, braća Kalogjera…), nekoliko kompetentnih muzičara odnosno grupa koji su predobri za ‘underground’ i ‘prezapadni’ za središnjicu popularne muzike u tadašnjoj državi (Kameleoni, Roboti), nekoliko zabavnjaka koji će ostati anakroni produkt jednog vremena i, naravno, Mišu Kovača (koji je legenda) te Josipu Lisac (koja je također legenda).Posebna su stavka prepjevi, kao artefakt jednog vremena kad je engleski jezik bio egzotika i kad su vrsni tekstopisci ulagali poprilične napore da prenesu vokalize, slogove i duh pjesme s originalnih na domaće snimke, ne bi li to imalo prizvuk ‘svjetsko, a naše’. Neki čak i nisu prevodili. Članovi sastava 7 mladih su zahvaljujući svom engleskom izgovoru zazvučali napušeno, što je bio ultimativni cilj rockera sa zapadnog svijeta u to doba. Recimo, baš u to vrijeme je producent dao uputu Rogeru Daltreyu iz grupe The Who da muca na “My Generation” kako bi zvučao ‘ušlagirano’, a 7 mladih (između ostalih) se nisu morali niti toliko truditi. Čak su i neke faktografske pogreške ostale otisnute na mini CD-replikama, primjerice pjesma “Taste of Honey” ima zabilješku da su njeni autori Lennon i McCartney, što nije točno.The Beatlesi su tu, kao i mnoge druge pjesme iz tog perioda obradili i imali u svom koncertnom repertoaru. “Taste of Honey” su najviše proslavili The Beatlesi, no iz ove perspektive zvuči zanimljivo da je pjesma doživjela niz obrada kao instrumental (Chet Atkins, Herb Alpert…), i kao pjesma s vokalom (Peggy Lee, Barbra Streisand, Tony Bennett…). Roboti, odnosno poslije preimenovani u The Five Up su tu pjesmu iznijeli u instrumentalu, s tihim vokalnim dionicama bez pjevanja riječi. A otkud prepjevi? Negdje u šezdesetim godinama, neopjevani se moćnik (ili više njih) sjetio kako bi mogli dati monopol domaćoj glazbenoj produkciji: sve pjesme s vokalom koje su aplicirale na radijski eter su trebale biti izvedene na nekom od jezika naroda i/ili narodnosti. Pažljiviji pratitelji kulturnih zbivanja u susjedstvu primijetit će da su se slične regule nedavno razmatrale i u Republici Sloveniji, što je još jedna poveznica vremena tada i sada. Druga poveznica su pjesme Ivice Percla – Perice, čija “1966.“, koja, unatoč bolno naivnom (zlobnici bi rekli fejsbukohejterskom) tekstu, proročki dobro opisuje stanje uma i duha nacije pedeset godina poslije. No, da se vratimo na šezdesete i tadašnju državu. Oni koji su bili skloni ići linijom manjeg otpora brzo su prihvatili pravila igre i “If I Were A Carpenter” je postao “Drvosječa da sam ja”, “Satisfaction” – “To ni za me zadoščenje” (u energičnoj izvedbi Slovenca Lade Leskovara), “House of Rising Sun” – “Kuća izlazećeg sunca” (koja je prisutna u ovim kolekcijama) i tako dalje. U tom zaobilaženju pravila nametnula se nekolicina autora koji su englesku i/ili talijansku metriku mogli ‘prevesti’ na tadašnji srpskohrvatski jezik, a da se naglašeni slogovi međusobno ne tuku na nenaglašenim mjestima u stihu, što je bilo umijeće koje je tražilo dobro poznavanje oba jezika kao i njihov duh, odnosno nepisani standard komunikacije. Neslužbeni šampioni suvislih prepjeva bijahu Ivica Krajač (inače autor svih tekstova na “Dnevniku jedne ljubavi”, sjajan tekstopisac i pjevač o kojem ne čujem da se priča i piše) i nezaobilazni Arsen Dedić.

Prepjevavalo se sve i svašta, povremeno bi prepjev postao veći hit od samog originalnog predloška (mlađe generacije će se sjetiti “Starfuckera” The Rolling Stonesa koja je u varijanti Psihomodo popa dobila novo ruho i novu publiku, na čuđenje Jaggera i Richardsa, kao i Oliverove “Lijepe bez duše” čiji original Riccarda Cocciantea “Bella senz’ anima” u Hrvatskoj i nije posebno poznat).

No dobro. Skeptičniji čitatelj će reći: naslov teksta je “Kronologija razvoja autorske muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji”, a u tekstu se priča o prepjevima? Kao što je to bilo u svijetu u to doba, izvođači su popunjavali prostor na svojim diskografskim proizvodima obradama.

The Rolling Stonesi su na svojim prvim albumima djelovali gotovo kao cover-band, a i The Beatlesi su obrade koristili kao element svog izvođačkog izraza. A kako se u tadašnjoj Jugoslaviji ipak engleski jezik nije poznavao kao sada, uputnije je bilo prevesti tekst kako bi se u pjesmi mogao prepoznati veći broj ljudi. Dakle, bilo obrade, bilo prepjevi su bili važan putokaz u svrhu žanrovskih usmjeravanja. Jer, prepjevati nekog svjetski relevantnog rockera je osnaživanje renomea i slanje poruke kako i tadašnje društvo, eto, ide u korak sa svijetom.

Staviti svoj original kraj prepjeva je znak hrabrosti da se domaći autorski rad usporedi sa svjetskim. Tako možemo čuti zaboravljene bisere kao što je “Najljepši dan” Nikice Kalogjere i Ivice Krajača, u izvedbi zagrebačkih Delfina kao primjer pozitivne drskosti koja je, ujedinjena s inspiracijom, donijela pjesmu na svjetskom nivou.

Neopjevani junak prepjeva se zove Miki Jevremović, čija je interpretacija “Kuće izlazećeg sunca” zadržala svoju umjetničku vrijednost. Isto vrijedi i za “18 žutih ruža“. Preslušavanje ovih EP-a može donijeti još potencijalnih iznenađenja: uvid u formativne godine Josipe Lisac dok je pjevala sa Zlatnim akordima, kao i prvog protestnog kantautora Pericu alias Ivicu Percla (pogotovo njegov magnum opus “Pjesma za prijatelja”). Percl će svoju slavu steći sa “Starim Pjerom” Đorđa Novkovića, no ono što još kod njega valja podsjetiti je da je Percl bio jedan od rijetkih umjetnika istinski zgađen dvoličnošću modernog društva.

Mnogi su se u hrvatskom rocku/punku/rapu manje ili više uvjerljivo derali ‘poderimo licemjerje, poderimo laž’, no kod rijetkih to doslovno osjetite u glasu kao kod Ivice Percla. Njegova karijera je poslije pokazala, nije bilo šanse da taj otpjeva nešto u što potpuno ne vjeruje i njegova vjera nije bila uvjetovana nekakvim šuškavim papirima na kojima su pisali kojekakvi brojevi.

Bilo je i pokušaja da ‘ovdašnji’ momci imaju engleske naslove i riječi svojih originalnih pjesama, no to, unatoč ograničenom uspjehu i više nego kompetentnoj svirci, nije donijelo većeg ploda (kao ni danas). EP slovenskih Kameleona je ostao tako tek pokušaj da se ovdašnja muzika izrazi na engleskom.

U rubriku ‘zanimljivosti’ spada i EP jednog od prvih ženskih rock sastava u Jugoslaviji, beogradskih Sanjalica, kao i EP Miše Kovača (na slici bez brkova), koji ne pjeva bilo što, nego himnu hipija “San Francisco” te šlager s glasno-tiho-glasno dramaturgijom Stjepana Mihaljinca i Drage Britvića “Ne tuguj ljubavi” i još dva prepjeva, jedan countryem inficiran “Daj da odem” i jednu latino-obradu “Htjela to ti ili ne“.

Htjeli mi to ili ne, ove nas kompilacije podsjećaju da je u doba stasavanja diskografske industrije i doba početaka masovne komercijalne eksploatacije muzike bilo začinjavaca i umjetničkih djela koja su zaslužila našu veću pozornost, kao i muzike koja nas podsjeća da se unatoč cjelokupnom tehnološkom napretku povijest na kraju – ponavlja.