Riječki rockeri Nord početkom godine našli su se na stranom teritoriju odabravši Kinu kao mjesto gdje će predstaviti vlastiti bend.
Kako su došli do Kine, kako su izgledali detalji dogovaranja turneje, čitav put, zašto baš Kina, anegdote s puta, mjesta za svirku u Kini i organizacija, tamošnja publika, hrana, kultura, samo su neke od tema koje su Nordovci prošli u svojim dnevničkim zapisima iz Kine.
Njihove kronike koje su za nas ekskluzivno pripremili, ovom prilikom prenosimo u cijelosti:
Kako je krenula avantura zvana Kina?
Cijela priča s Kinom započela je početkom 2018. godine kada nam je menadžment s kojim surađujemo preporučio Kinu kao odlično mjesto za promociju benda te mogući ulaz na novo i podosta ogromno tržište. Ta ideja nam se ionako vrzmala po glavi posljednjih par godina, doslovno smo vrlo često spominjali Kinu i Japan, pa smo rekli zašto ne, nek nas ponude nekim promotorima i probaju organizirati par koncerata ili kud sreće veći tour.
Vrlo brzo dobili su odgovor od kineskog promotora da im je bend interesantan te da pričekamo par dana da provjere sa svojim partnerima tj. promotorima klubova koliko ih je konkretno zainteresirano da se uključe i organiziraju nastup. Nakon par dana dobili smo mail s čak 16 potvrđenih datuma, uz dodatak da moramo odlučiti u roku od 48 sati jesmo li za ili ne, pošto nas je do prvog datuma dijelilo samo nešto više od mjesec dana. Na brzinu smo se posložili, dogovorili da je to nešto što ne smijemo propustiti, provjerili putovnice, godišnje, pitali djevojke 🙂 Provjerili sve vezano uz vize i ostale tehnikalije te kad smo bili sigurni da sve štima, javili potvrdno – DA! I tako je krenula naša avantura zvana Kina! 😀
U Kinu smo nosili opremu koju smo trebali, lijekove (u Kini ne koriste konvencionalne lijekove kao i na zapadu), dovoljno robe i sve ostalo što čovjeku treba kada odlazi na put.
25 dana u Kini i 16 održanih nastupa
Evo sad su prošla već neka tri tjedna kako smo se vratili kući, svi smo se uredno opet uključili u svakodnevicu, vratili poslovima, obiteljima, prijateljima, ali nas još uvijek svako malo nešto vrati nazad. Ako ništa svakodnevni pozdravi tipa “Di si kinez!” i stalni upiti prijatelja “Pa pričaj kako vam je bilo….” 🙂 A naš najčešći odgovor je – “Bilo je fantastično!”
I stvarno je. Kina je čudesna. Od samih ljudi, krajolika, hrane, prometa, klubova, pa do same činjenice koliko je ustvari ta zemlja preogromna. Proveli smo u Kini 25 dana i održali 16 nastupa. Nije to malo, pa smo nekako mislili “ma mora da smo prešli bar 2/3 zemlje”. A onda smo vidjeli kartu i shvatili koliko smo u krivu 🙂 Not even close. Možda desetina zemlje. Možda. Ali svejedno smo doživjeli i prošli u tih 25 dana stvarno sve i svašta – od nesnosnih vrućina i pravog ljetnog sunca na jugu u gradu Shanwei, pa sve do jakih hladnoća prema sjeveru, pa čak i snijega u Anguo Cityju, do najzagađenijih dijelova svijeta poput grada Baoding gdje je skoro nemoguće bez maske disati od prljavštine i smoga, pa do nekih predivnih građevina, hramova i parkova Kine, posebno u gradovima Chenzhou, Changsha i Ganzhou. Čudo.
Kineske delicije: ljuto, ljuto i samo ljuto
Prva stvar koja mi uvijek padne na pamet vezano uz Kinu je hrana. Tko je gledao neki od naših Vlogova vidio je kako je to otprilike izgledalo, a za vas koji niste – zamislite neku najljuću hranu koju ste ikad probali, pa sad zamislite to jesti tri put na dan, u sto različitih verzija 🙂 Doručak u 7 ujutro ili večera u ponoć, potpuno je svejedno. Uvijek – spicy! Doslovno nam je tako bilo svaki dan prvih deset dana, pošto smo, po objašnjenju našeg tour managera, započeli turneju u pokrajinama Kine specifične upravo po ljutoj hrani. Uzalud su bile naše svakodnevne molbe kad bi sjeli za stol “No spicy”. Uredno bi uvijek dobivali isti odgovor našeg tour managera – “yes, yes!” – ali je i dalje sve što smo dobivali na stol bilo ljuto do suza. Toliko ljuto da čak u drugi plan padne to što pojma nemaš ni što točno stavljaš u usta… (Znamo svi priče o Kini i psima…).
To nas je možda diralo prvih dan dva, a onda jednostavno zaboraviš, jedeš, i budeš zahvalan kad prepoznaš neki okus i detektiraš ispravno vrstu mesa od hrpetine začina koje stavljaju u jela. I potpuna sreća kad dobiješ pravu pravcatu salatu ili komad voća. Kineski je vokabular u 99% slučajeva ograničen na dvije riječi, a to su “No English”, tu više manje staje priča, shvaćaš da ćeš ili pojesti nešto ili ostati gladan. Nakon desetak dana smo se već počeli snalaziti i naučili što je više-manje sigurno, recimo njihovi Dumplings ili Noodles znaju podsjetiti na naše raviole ili tjesteninu. Dumplingsa smo konkretno pojeli sasvim dovoljno za jedan život 🙂
Tekućina je od krucijalne važnosti
Ono što je bilo ključno je kraj sebe uvijek imati dovoljno tekućine, za slučaj “iznenađenja”. Popili smo hektolitre pive kako bi ublažili ljutinu… Njihove pive su većinom pravi lageri od nekih 2 do max 3 posto alkohola, a ono najvažnije je da su baš uvijek – tople! Kinezi baš ne prakticiraju kombinaciju “frižider – pivo”, a čak i kad su pive u frižideru u 100 posto slučajeva frižider je bio – isključen 🙂 Inače, Kinezi su užasno pristojan i fin narod i imali smo zaista strašno ljubazne i drage domaćine u baš svakom gradu, a kao pravi domaćini htjeli su nam i kroz hranu prikazati onu pravu autentičnu Kinu. Ne znajući da je i onaj gazda kluba dan prije imao istu takvu ideju, i dan prije toga i dan poslije, pa tako kroz cijeli tour.
Lijepo je to i zanimljivo i sve super, ali opet… kažu ovdje naši stari “ča je previše ni ni s kruhom dobro”. I zato je na našu sreću i veselje, kad smo nakon 10-ak dana kineske kuhinje PRVI PUT naišli na pravi pravcati McDonalds, teško uopće opisati riječima. I ne zezam se. Stvarna i iskrena ljubav i poštovanje dogodila se između nas i ikakve zapadnjačke kuhinje i proizvoda na koje smo naišli – McDonalds, Milka čokolade, ajme Nescaffe, ma ne mogu to ni objasniti. Prvu trgovinu na koju smo naišli, a da imaju te proizvode, obrstili smo skroz i izašli punih vrećica zaliha za dane koji dolaze, jer možda više ne naiđemo na ijednu takvu mogućnost pa smo se dobro naoružali, just to be on the safe side 🙂
“Nemojte jest kineski hamburger – nikad”
Zanimljivo je da Kinezi zaista zanemarivo malo koriste mlijeko, kruh, sir ne možeš naći baš nigdje, desert njima predstavlja nešto sasvim drugačije nego nama, jedu neke slatke, ali podosta bljutave stvari koje podsjećaju opet na neko čudno pošećereno voće. Većinom se jede meso i povrće, voće se isto jako rijetko znalo naći na stolu. Jaja su vrlo česta i doslovno odjednom bude na stolu u barem 3, 4 kombinacije – palačinke od jaja i vlasca, juha od jaja, ili recimo kuhana jaja koja su smeđa kad ih oguliš, a ne bijela.
Ljuti puževi i kozice su bili posebna avantura, kesteni s krastavcima u ljutom umaku su vrlo brzo dijelom završili u wc-u (izašli kuda su i ušli…), isto kao i golubovi koje smo čini se pojeli, ali ne možemo tvrditi sa sigurnošću 😀 Što se tiče pasa, raspitivali smo se malo i čini se da je to više aktualno u Koreji, a onda i više u nekim dijelovima Kine koje graniče s Korejom. Naš tour manager koji živi baš na toj granici je recimo jeo pse, ali kaže da više to ne prakticira pošto je nabavio psa za kućnog ljubimca pa su mu se malo izmjenili stavovi u vezi toga, jel, a i “pasetina” je jako skupo i cijenjeno meso u Kini. Inače, naš dragi tour manager ne bi nikada pojeo svog psa, nego bi se mijenjao sa susjedom za psa. Jao. Toliko o hrani. Ok, ajde još samo za kraj – nemojte jesti kineski hamburger – nikad! Upozoreni ste 🙂
Putovanja i spavanje u vagonima
Sama putovanja su bila vrlo šarolika – probali smo neke super modernoće poput brzog vlaka u kojem smo se vozili preko 300 km/h (i primjerice 100 km prošli u 15 min), a svejedno odspavali k’o bebice, pa zatim stvarno vrhunskih automobila i kombija kojima su nas prevozili od hotela do klubova, a ponekad i od grada do grada. Vozila kojih se doslovno ne bi posramila ni Metallica na turneji. A s druge strane, imali smo i par primjera kada bi nas dočekala vrlo zanimljiva vozila koja te instantno asociraju na legendarnog Grunfa iz Alan Forda. Takvih dana je, na sreću, bilo vrlo malo 🙂 Još jednu stvar ne smijemo zaboraviti (i vjerojatno nećemo nikad koliko god bi to željeli 😀 ), a to su vlakovi s vagonima za spavanje. To je priča za sebe, i rijetki dio toura koji ne bismo voljeli ponoviti u životu.
Radi se o vagonima koji se protežu na nekih 300 do 500 metara, a u svakom vagonu spava otprilike 100-tinjak ljudi. Odjeljci su otvoreni, imaju 6 ležaja na tri kata, i u principu spavaš na najmanjem skučenom prostoru s još pet Kineza, a vrlo često dođeš na ležaj iz kojeg se taman netko ustao. Mijenjanje plahti i jastučnica osoblju u vlaku nikako nije neki prioritet, pa se obućeš u jaknu, pokriješ do ušiju i zabundaš te nadaš da ovaj prije tebe ili njih 10 što su tog istog dana spavali na istom ležaju nisu toliko prljavi, bolesni i sl. Mirisi su zaista osebujni u tim vagonima, a “pomaže” i to što Kinezi masovno kuhaju neke instant splačine i fast food juhe u tim istim vagonima. Skroz veselo u svakom slučaju. 🙂 Imali smo dio turneje kada smo tri dana zaredom spavali u vlaku, jer nam razdaljina između klubova nije dopuštala drugačiji aranžman. Dakle tri dana i noći bez tuša, iz vlaka u klub, nakon svirke na vlak i tako tri dana. E tad smo imali mali krizni period, a sreća kad smo nakon tog perioda ušli u prvi hotel je bila opet neopisiva.
Čučavci su neizostavni
Još jedna specifična stvar za spomenuti je da, osim u hotelima, Kina nema wc školjke, već se koriste isključivo – čučavci. To je isto priča za sebe, nekima u bendu stvarno nije to smetalo, dok su drugi imali podosta problema s tom prilagodbom. It’s a shitty situation haha! 🙂 Bilo bi lakše da su barem ti čučavci čisti, ali to su bili rijetki petki, najčešće je stvarno bilo toliko sve prljavo da ne znaš gdje bi sa sobom. Hoteli su bili spas. WC školjka, skoro kao da si doma 🙂 Još jedna stvar u vezi hotelskih soba je da baš svaka ima potpuno obično staklo između kreveta i kupaone. Dosta čudna ideja, dakle tuširaš se ili radiš nešto drugo jel… i gledaš cimera na krevetu, on tebe na recimo školjci… Nije nam jasna poanta toga, ali ok, imaju roletnu pa imaš izbor da se ne gledate ako baš to ne želite 🙂 I tako je baš u svakom hotelu.
Nigdje bez vodiča
Inače, vrlo su rijetki hoteli koji uopće primaju strance, pa je i tu bilo dosta problema koje bismo teško riješili da nismo imali kinesku pratnju, a recimo sami hoteli imaju na recepciji monitor koji je s kamerom povezan direktno na policiju i svi Kinezi moraju doći pred kameru da budu identificirani. Zato, ako mislite u Kinu, nikako ići bez vodiča ili nekoga tko će vas pratiti na cijelom putovanju. To što smo mi doživjeli nije bilo nimalo turistički, kretali smo se skoro mjesec dana isključivo među Kinezima i samo Kinezima te smo rijetko viđali strance poput nas, tako da smo stvarno doživjeli onu pravu Kinu (i bilo je zakon!). I da, bilo je tu hotela od 5 zvjezdica, 4 zvjezdica, ali s druge strane bilo je u par navrata i nekih čudnih prihvatilišta koje podsjećaju na utočište kriminalaca u bijegu. U jednom takvom imali smo rupu od metka na prozoru. Skroz simpatično prije nego utoneš u miran san 😀
Klubovi i svirke + vrhunski tonci, ali i amateri
Što se tiče samih klubova, iako u startu skeptični, bili smo na kraju više nego zadovoljni onime što nas je dočekalo, a to su u 90% slučajeva vrhunski uvjeti, vrhunska oprema i vrhunski tonac! Kod njih je sve vrlo standardizirano i najčešće te čekaju vrlo slični ili isti uvjeti u svakom klubu, a ono što nas je posebno iznenadilo su baš tonski majstori, i većinom su bili stvarno – majstori. Iako se nismo jedne riječi razumijeli s nijednim od njih, ipak smo u skoro svakom klubu imali savršen zvuk vani kao i monitoring na stageu, što cesto zna biti velika boljka na svirkama. Stvarno su bili na visini zadatka i doslovno smo imali nekih 5,6 koncerata gdje smo se nakon svake svirke kunuli da nismo nikad imali bolji zvuk na stageu. Podosta bitno za svirače, i još više pjevače, pogotovo kad recimo pjevaš 11 dana zaredom, kakav je bio raspored na drugom dijelu toura.
Da spomenem još jednu anegdotu vezano baš uz tonca, da ne bude da je sve bilo baš toliko bajno i krasno. Naime, u jednom klubu nas je dočekala zaista izvrsna oprema, ali ne može se reći i tonac, već tri nadobudna Kineza koja su valjda prvi put taj dan vidjeli miksetu i bilo kakvu glazbenu opremu. Tada je na scenu (direkt iz Hrvatske!) uskočio Matko Margan, brat našeg bubnjara i tonski majstor koji je preko video poziva spasio stvar i pomogao doslovno da se koncert uopće održi. Hvala brate Matko legendo! 😀
Inače, u Kini je uobičajeno da nastupi počinju u 20h, najkasnije 22h. Sama publika je bila vrlo nabrijana i od prvog takta uključena u show, automatski svi idu naprijed, bilo ih 30 ili 200, nema slučaja da imaš rupu ispred stagea kao što je to sve više praksa u nas, tamo se doslovno ide do kraja, onaj tko je došao na koncert kao da je odlučio provesti se najbolje u životu baš tih sat vremena dok gleda tvoj nastup. Prodali smo i jedno veliko brdo majica i CD-ova, pa čak i par ploča, iako nemaju gramofona u Kini pa su to više kupovali radi uspomene i činjenice da je raritet u Kini. Cijene karata kretale su se od 60 pa sve do 100kn, dok smo majice i CD-e bez problema prodavali za 100kn po komadu.
Vožnja s pijanim šefom policije
Promet je posebna priča u Kini, dojma smo da vozačkog ispita tamo baš nitko nije vidio, a kamoli ga uspješno prošao. Dakle pravila ne postoje, vozi se kao napamet, a najbolje prolazi, čini se, onaj tko bolje trubi! Dakle truba od auta je valjda najčešće korištena stvar u Kini, oni NE PRESTAJU TRUBITI! Prednost ima onaj tko je veći pa se ovaj manji miče ili propušta i čeka. Pješaci su na dnu ljestvice, pa zatim biciklisti i motoristi.. I svjesni toga, oni svi uredno čekaju svoj red nakon što prođu kamioni, busevi i veliki džipovi kojih su kineske ceste prepune. Trube su također i način sporazumijevanja, ne trube iz ljutnje nego trube da bi se sporazumijeli s drugim vozačima.
Vozni park im je bome puno većeg standarda nego u nas, najlošije aute koje smo uspjeli vidjeti su vozila njihovih taksista, a to su opet po nekim našim standardima itekako dobri auti. Imao sam prilike i voziti auto u Kini, automatik vozilo jednog šefa policije, koji je ujedno i vlasnik kluba u kojem smo svirali. Dosta stresno iskustvo pošto nisam imao pojma što je automatik, niti je li to uopće automatik, a pijani šef policije kraj mene nije znao naravno riječ engleskog. Ali i to je prošlo skroz u redu, bez ozljeđenih Kineza! 🙂
Kinezi = izrazito pristojan i fin narod
Ovako random što mi još pada na pamet je vikanje Kineza, u tome su stvarno dobri. Često ti se učini da si uletio na natjecanje tko će biti glasniji. To je posebno specifično za one koji imaju neku funkciju u npr. autobusima, vlakovima, hotelima, i sl. Glasnice su im čvrste i postojane. Novac je kineski juan i tečaj je blizu kuni, pa smo dosta lako preračunavali. 100 juana – 100 kuna. Bar se nadam da je tako, i da se nismo previše zaj….. 😀 Kinezi su stvarno izrazito fini i pristojni, barem koliko smo ih mi stigli upoznati, doslovno su nam nepoznati Kinezi pomagali nositi kofere na autobusnim ili željezničkim stanicama. Prvo ti padne na pamet da će te pokrasti, ali čini se nema toga baš tamo. Oni pomognu i šutke nestanu, kao neki superjunaci za prtljagu… Izrazito pristojan i fin narod. Ljudi.
Zaključak: “Radujemo se mogućem povratku nagodinu”
I to je više manje to. I sad kad malo čitam što sam sve napisao zvuči kao da smo se puno žalili i non stop plakali za zapadom i radovali se kraju toura, ali stvarno nije bilo tako. Bile su to više “slatko-ljute muke” 🙂 I eto, jako se radujemo vrlo dobroj mogućnosti povratka u Kinu iduće godine gdje smo već sada pozvani od strane svih zadovoljnih gazdi te promotora cijelog toura. Ako se ta prilika zaista i realizira, objeručke ćemo je prihvatiti, a spominju se i neki nastupi na velikim ljetnim festivalima u Pekingu pa držite fige da se to zaista i ostvari. Kina – čista desetka.
