U Zagrebu smo pred nastupe multiotočke skupine Kopito u Purgeraju, na kojima će predstaviti i nekoliko novih pjesma zagrebačkoj publici, razgovarali s Pavlom i Vladom. Momci su bili malo pospani jer su prethodnu noć do jutarnjih sati igrali na karte. Trešetu, što drugo.
Na dvodnevnim nastupima u Purgeraju svirat ćete i nove stvari, koje će se naći na vašem sljedećem albumu. Znači plan vam je da ih dobro uvježbate prije nego ih krenete snimati?
Nismo bend koji može dugo biti u studiju. Sve se treba napraviti u maksimalno 2-3 tjedna. Praktički za svaki instrument imamo manje od jedan dan te uglavnom snimamo uživo.
Ipak, velik broj svirki ima i pozitivnu stranu.
Mi uvijek prvu damo pjesme publici te se onda tako i naš materijal isfiltrira. Sad ćemo po prvi put malo više novih pjesama ponuditi publici u Zagrebu. Promijenili smo i aranžmane nekih starih stvari, a ima tu i novih obrada, tako da će koncert biti poprilično nov doživljaj za nekog tko nas nije vidio u zadnjih par mjeseci.
Jesu li svi članovi benda u Zagrebu?
Pomalo bježimo u zadnje vrijeme. Pojavljuju se nove životne obaveze, završavaju se fakulteti, zapošljava se i tako dalje.
Stignete svirati i ispunjavati te druge obaveze?
Moramo gledati na glazbu kao na zabavu. Naravno da se trudimo profesionalno svirati, ali ne možemo profesionalno baviti se glazbom, odnosno živjeti od nje. Možda je i bolje tako da se ne izgubi taj gušt. Mi se i dan-danas znamo smijati kad dođe neka svirka nakon koje zbrajamo gubitke i dobitke, pa shvatimo da smo u minusu.
Kakav će biti novi album?
Novi album će biti skroz drugačiji od prošlog. Ako je ono bio nekakav mediteranski brudet, onda će novi album biti – ne znam, pašticada. Još uvijek ima lepršavih tema, ali tekstovi su uglavnom ozbiljniji. Još će biti manje razumljiviji, jer sam (Pavle) počeo učiti sve više i više starih viških riječi. Te riječi danas se stvarno rijetko mogu čuti, jer se mladi na tom području sve više pod utjecajem Splita. Meni se doma stalno govori viški pa mi se stalno događa da čujem neku novo riječ. Nešto naučim i iz knjiga. Stalno se nađe neka nova zanimljiva riječ.
Kaže se da je svaki otok kontinent za sebe, a članovi Kopita su s raznih otoka, pa bi vi o svemu tome trebali najviše znati.
Da, mi smo s dosta širokog arhipelaga, spojio nas je Zagreb može se reći. Svaki otok je drugačiji – od govora, do krajolika, svaki je jedinstven.
Kao vi vidite budućnost otoka?
U zadnjih 50 godina su mladi masovno otišli s otoka. Ne znam što će biti u budućnosti, ali možemo se samo nadati da će se promijeniti na bolje. Definitivno se otoke treba i bolje prometno povezati. Nadam se da će prestati i ta kapitalistička izrabljivanja otoka.
Vis je doduše još uvijek malo zatvoren, jer je dugo bio pod vojskom. Višani u novom vremenu još uvijek nisu potpuno svjesni svog identiteta te se tek trebaju snaći u svemu tome. Brač je s druge strane zbog povezanosti sa Splitom puno otvoreniji.
Kako vam je svirati na otocima? Je li kod kuće teže?
Malo smo uzbuđeniji tada, ali uživamo svirati po otocima, jer zbog njih smo i mi tu. Na novom albumu progovaramo i o suvremenim problemima otoka. Jako nam drago je kad ljudi na otocima uživaju s nama na nastupima. Možda zbog te zatvorenosti i izoliranosti ljudi na otocima su puno veseliji na tim nastupima, pa smo mi sretni kad vidimo da mso ih uspjeli dobro zabaviti. Mi dođemo iz Zagreba u potpuno drugi i opušteniji, usporeniji svijet.
Malo ćemo se maknuti od otoka. Odakle pjesma “Vlajland” i šijavica na vašem prvom albumu?
Taj vlaški mentalitet je naša velika zanimacija. Prije su Splićani svašta govorili o bodulima, a onda se ogroman broj bodula doselio u Split. Boduli su se uspijeli prilagoditi Splitu, ali vlaji su Split uspijeli prilagoditi sebi. Zanimljivi su mi ti odnosi – drugačiji mentalitet, govor, kuhinja i običaji. Zato je i “Vlajland” prava šijavica – najrokerskija stvar na albumu, onako čvrsta, kakvi su i sami vlaji.
Na jednom smo koncertu čak uspjeli spojiti dalmatinske, otočke i istarske vlaje unutar benda – svaki je svirao neki dio iz svog kraja i to se sve odlično uklapalo. Pokazalo se da svi ti vlaji imaju jedan zajednički mentalitet.
U zadnje vrijeme se pojavljuje dosta mladih dalmatinski bendova – veselih, sličnih vama.
Naša publika su studenti, koji su počeli slušati naše prve snimke po domovima, a onda ih i nositi i pokazivati ljudima kući. Tako su ljudi čuli za nas te smo imali veliku sreću da nađemo diskografa i snimimo album. Dosta nam je pomoglo to što smo u Zagrebu. Prije su stalno izlazila nova glazbena imena iz Splita i Dalmacije. Danas je nemoguće napraviti bilo što ako nisi u Zagrebu.
Sad je neki bend uspješan ako je snimio album – ima puno bendova kao na primjer Đubrivo koji po desetak godina sviraju bez albuma. Evo i ST!llness je bio projekt Jurića neko vrijeme, i tek kad je došao u Zagreb uspio je okupiti bend i snimiti album.
S druge strane u Zagrebu ima dosta ljudi otvorenih očiju i ušiju, koji su spremni primijetiti neke stvari. Ljudi u Dalmaciji imaju dosta drugačiji način razmišljanja. Kad je naš basist Frane išao dogovorit koncert u Splitu, onda su ga u klubu gdje je pitao jesu li zainteresirani za nekakvu svirku prvo otkantali: ‘Ajme, ne može, ne može’, a onda kad im je rekao da je iz Kopita su mu rekli: ‘Kopito? Može, može, za vas smo čuli. Mi smo mislili da ste neki od ovih lokalnih budala.’
Mediji su također svi u Zagrebu. Puno više znači odsvirati jedan koncert u Zagrebu nego sto po Dalmaciji. Evo i mi smo se u Zagrebu našli za intervju, dolje u Splitu se nitko ne želi baviti tim stvarima, nema ni prostora gdje se može svirati, ni gradsku upravu nije briga za to.
A Split je ipak rockerski grad, to čak i Vuco kaže (smijeh). Rockerski je grad, a ipak u Splitu danas možeš uspjeti samo ako pjevaš u suncu, maslini i jugu.
Koga vi vidite kao svoje uzore?
Tu je sigurno Toma Bebić, ali evo i Stivideni su nam predobar bend. Oni su najvažniji uzori našeg prvog albuma. Na drugom albumu se trudimo biti malo ozbiljniji, naučiti i nešto novo. Još uvijek ćemo to biti mi, ali sada smo malo odrasliji, nije nam više jedino bitno da svi skaču. Ne volim kad te glazbeni kritičari uspoređuju sa svim i svakim. Neka samo kažu je li to njima dobro ili nije.
Vas stalno svrstavaju u tzv. ‘otočki val’. Izašla je i kompilacija “15 slanih” na kojoj ste sa Šo!Mazgoon i Gego & Picigin Band.
Super nam je što smo svi s otoka, ali mi smo međusobno jako različiti. Tako da nam i nije drago guranje u neke kalupe, jer smo svi svoji, imamo vlastite ideje i izričaj.
Možda bi bilo bolje da su se na kompilaciji skupili mladi neafirmirani bendovi.
To bi bilo odlično, ali nitko to neće napraviti, nikome se ne isplati. Mi volimo pozvati neke mlade izvođače da sviraju s nama.
I na koncertima u Purgeraju ćete imati goste.
Imat ćemo goste, ali nećemo ih sad otkrivati.
Kad ulazite u studio?
U studio ulazimo krajem prvog mjeseca, a albumu ćemo onda snimiti vrlo brzo, i to će izaći negdje na proljeće. Nastojat ćemo progovorit o životu bodula. Prošli album je bio koncepcijski album koji je govorio o jednom danu u životu mladog bodula.
Sad je taj mali bodul malo narastao i počeo je primjećivati neke stvari. Ima još priča o ženama – prošli album je bio cijeli o ženama i uživanju, a na ovome se već nazire rješenje njegovog ženidbenog pitanja. Još će na ovom albumu malo faćkati okolo, ali kao što rekoh počeo je razmišljati.
Hoćete još nešto poručiti svojim fanovima za kraj?
Poručili bi im prije svega da dođu na naše koncerte. Muški neka dođu zbog žena, a žene neka dođu zbog nas (smijeh).
