U vrijeme instant notifikacija, šok i nevjerica su prvi te obično i posljednji stadij nečijeg interesa naspram radnje pojedinca ili grupe čiji cilj je izazvati kontroverzu. Malotko je preskočio taj prvi “kako je samo mogao“ trenutak pri dijeljenju nečijeg tweeta ili pak izjave u medijima, jer naprosto nas više nema što iznenaditi. Oni željni pažnje pak moraju napregnuti svoje vijuge kako bi spojili nespojivo ili pak branili stav koji se ne može obraniti. Neki od njih to uspijevaju s više ili manje uspjeha, a što se same glazbe tiče, situacija je ista kao i drugdje. Haljine od mesa, MAGA kape, braća Gallagher o Radioheadu i tako u krug.
No, oni stariji pamte kako nije uvijek bilo tako. U vrijeme kada interneta nije bilo, kada smo naše umjetnike-idole misteriozno proučavali na fotografijama s malo piksela, kada se o glazbi pričalo u mitovima, kontroverzni pojedinci su gradili kult. Sjećam se kao klinac da smo se prijatelji i ja sablažnjavali nad pojavom Marilyna Mansona, a netko iz društva je bacio klasičnu urbanu legendu da si je dotični izvadio jedno rebro da si sam može popušiti onu stvar. Takvih priča više nema, jer u bespuću interneta vjerojatno negdje postoji rentgenska slika Mansonovih prsa.
Da se vratimo mi na temu. U to doba, kada je fotografija zbilja govorila više od tisuću riječi, omot albuma je bio pozdrav i zbogom svakog glazbenika naspram svojih slušatelja. Upravo zato smo već puno puta govorili o glazbenom omotu, no danas je red na onima koji su zbilja šokirali. Pred nama je nekoliko kontroverznih koji su izdržali test vremena, oni zbog kojih se preko celofana stavljao škarnicl kao da se radi o alkoholu na cesti. Naravno da postoje i puno gori, no oni ionako nikad nisu dospjeli na policu vašeg omiljenog dućana. Zakoračite u glazbeni vremeplov i ne ispuštajte iz uma misao da su se sljedeće fotke dogodile tada, a ne sada, a za neke od njih je svejedno. Degutantne su u bilo kojem trenutku.
1. Blind Faith – “Blind Faith” (1969.)
Supergrupa i njen jedini, eponimni album. Članovi grupa Traffic i Cream, danas prekaljene legende blues-rocka. Clapton, Baker, Winwood i Grech. Što se pak ovog omota tiče, fotografirao ga je Bob Seidemann, inače najpoznatiji po radovima s Janis Joplin i Grateful Dead. Priča kaže kako je Bob htio uhvatiti specifičan trenutak početka tranzicije djevojčice u ženu, a tu je i famozni avion u ruci koji vjerojatno simbolizira znate i sami već što. Kada se već čini da nitko normalan ne bi pustio svoje dijete na takvo što bez obzira na to o kome se radi, u Londonu je autor naišao na, kako kaže, četrnaestogodišnju djevojku kojoj je ponudio posao, no čini se kako je bila prestara za to što je tražio. Suglasno s njenim roditeljima, model za album je postala njena mlađa, jedanaestogodišnja sestra Mariora Goschen. Ostalo je povijest. Zabrana i sablazan bili su nešto blaži od očekivanog, no da se vratimo na onu gore spomenutu Manson priču – kružile su neko vrijeme glasine kako je riječ o Bakerovoj kćeri, ili pak o groupieju benda koju su dotični držali kao robinju. Danas album možete kupiti gotovo bilo gdje u njegovom originalnom obliku, iako je riječ o goloj fotografiji debelo maloljetne djevojčice.
2. Mayhem – “Dawn Of The Black Hearts” (1995.)
Možda nisu bend za prodajni izlog vaše prodavaonice ploča, no ova priča je toliko jeziva, a bend je itekako poznat, pa nisam odolio podijeliti samo jednu u nizu demencija koje su proizašle iz norveške black-metal scene. Na fotografiji (koja je by the way, autentična) gledate u Pera Yngve Ohlina, koji je, pazite ironije, nosio nadimak “Dead“. On je u travnju 1991. godine počinio samoubojstvo, a prva osoba koja je stigla na mjesto tragedije bio je njegov kolega iz benda – Euronymous. Suprotno standardnoj reakciji zdravih živih bića, dotični je svog preminulog prijatelja fotografirao, ali ne samo to, ista fotka je završila četiri godine kasnije na omotu njihovog live albuma. I da, isti taj Euronymus je samo dvije godine kasnije popio preko 20 uboda nožem od strane Varga Vikernesa, čovjeka koji stoji iza projekta Burzum i kojega smo imali prilike intervjuirati. Taj je pak zapalio crkvu pa fotku stravio na svoj live album. O tome drugom prilikom.
3. John Lennon / Yoko Ono – Unfinished Music No. 1: Two Virgins (1968.)
Osobno, ako se mene pita, golotinja odraslih ljudi, pogotovo kada se ne radi o opscenim scenama seksa ili nečega tog tipa, uopće ne bi trebala biti predmetom kontroverze. Ipak, prvi od tri eksperimentalna albuma najpoznatijeg ljubavnog para šezdesetih izazvao je veliku buku, ali kao što i sami vidite – ne zbog glazbe. Ono i Lennon su htjeli prikazati svoju nevinost putem golotinje, u kako su sami rekli “svijetu prepunom ludosti“. Distributeri su vidjeli sve samo ne nevinost u tome, pa je album završio u smeđim papirnatim omotima. Lennon je kasnije posve ispravno zaključio kako je do histerije došlo jer njihova tijela nisu bila uopće lijepa. “Dvoje pomalo debeljuškastih bivših narkomana“ bilo je možda malo previše za neke, zaključio je pokojni frontman Beatlesa.
4. The Beatles – “Yesterday And Today” (1966.)
Ostajemo uz Lennona, no ovaj put uz ostatak družine iz Liverpoola. Deveto izdanje za američko tržište, koje je, kako i sami vidite izašlo na vrhuncu njihove popularnosti. Ako je za vjerovati Georgeu Martinu, ova fotka je i povod prve velike svađe među članovima. Naime, smoreni od bezbroj istih fotografija i fotografskih sesija za razno razna izdanja, dečki su na poziv poznatog majstora struke, Roberta Whitakera, svratili u njegov studio te odradili pomalo bizaran set fotki. Obučeni poput mesara, bend u dobrom raspoloženju mlatara dijelovima dječjih lutki uz komade mesa sa strane. Kako su kasnije objasnili, taj omot je trebao biti kritika Vijetnamskog rata, no EMI, vlasnik Capitol Recordsa (njihova distributera za SAD), nije mislio tako. 700.000 kopija je povučeno iz dućana gotovo odmah, a originalni omot je danas na velikoj vrijednosti, barem ako se pita kolekcionare. Što se svađe tiče, Harrison je poslije priznao kako je šala bila itekako neslana, a Lennon je zamjenski omot ocijenio običnim smećem. Je li zbog toga zbilja zaiskrilo.. nikad nećemo znati.
5. Pantera – “Far Beyond Driven” (1994.)
Iskreno, do nedavno nisam imao pojma što je na naslovnici ovog albuma, a vidio sam ga nebrojeno puta. Za razliku od čegrtuše s “Great Southern Trendkill” ovaj album ima puno suptilniju ilustraciju na svojoj naslovnici. Bušilica koja penetrira u anus. Dosta sjebano ako se mene pita. Od nedavna pokojni bubnjar sastava, Vinnie Paul, u intervjuu iz 2014. godine pojasnio je kako je tada metal bio na lošem glasu što je njima, u ovom slučaju doslovno, dalo povoda da još jače penetriraju tu metal igru. Za kraj, kako je došlo do zabrane? Čak i nije, sama etiketa je prvotno prihvatila omot, no nekoliko dana kasnije stigla je hladna kapitalistička pljuska: “Uhhh… we can’t get this into Walmart, Target and retail and it’s gonna kill us.” Ipak, neke kopije s originalnim omotom i dalje postoje, no cijene su visoke. Srećom, album je reizdan i to s originalnim omotom, stoga sad za puno manje novaca možete imati tu vrlu ilustraciju u vašoj kolekciji.
