Kom3dija: “Na ulici smo dnevno zaradili i do tisuću kuna”

3619

Započeli su karijeru kao pjevači pod prozorom, nastavili su pjevajući na ulicama, te postepeno ‘rasli’ do albuma prvijenca “Indijancu je bilo smešno” što sigurno neće biti kraj za međimurski bend Kom3dija.

Kako je bend relativno nov na našoj sceni, pitanja je mnogo, a kako bend priprema novi video-uradak za pjesmu “Vrnula buš se”, putem e-maila smo obavili intervju s frontmenom Igorom Baksom.

Za početak jedno pitanje koje vjerujem da vas mnogi pitaju… Otkud trojka u imenu?
Trojka je jer smo počeli kao trojica, gitara, tamburaški bas i klarinet, a još više zbog toga što kad u tražilici napišeš komedija, onda nas nema, izbacuje ti kazališne i filmske linkove, ali kad upišeš kom3dija – izbacuje upravo nas.

Međimurje, prednost ili mana u razvoju vaše karijere?
Apsolutna prednost. Korijeni su ono što nas određuje u startnim pozicijama. A Međimurje je bogat i još širokoj javnosti neotkriven ‘cvijetnjak’ kulture. Tlačile su nas mnoge političke strukture, uvijek smo bili zadnja rupa na svirali društvenih kretanja. Kao takvi pripadali smo mnogim kulturama – Mađari, Austrijanci, Hrvati – tako da se tu dogodio istočno-europski melting pot. Uključimo još i utjecaj romske glazbe u sve to – i to je naša glazbena baština. Mana je jedino specifični međimurski mentalitet – puno rada, a malo samopoštovanja.

Kako biste ukratko opisali dosadašnju karijeru ljudima koji dosad još nisu čuli za vas?
Počeli smo kao rođendanski poklon pod prozorom u pola noći. Nastavili smo svirati na cesti i sve više ljudi, prolaznika, je bilo oduševljeno našim neuobičajenim kombinacijama. Svirali smo tradicionalne pjesme na naš način i shvatili da to nije dobro samo nama, nego i drugima. Ohrabrili smo se za sve više i više svirki na ulici, a onda je uslijedila i podrška Grada Čakovca za snimanje albuma. Nakon studija, priključio nam se bubnjar i od onda sviramo u ovoj postavi. Od tada počinjemo svirati u klubovima i na velikim pozornicama. U biografiji vam piše da ste mnogo svirali po ulicama… Koliko vam je to značilo u glazbenom razvoju? Smanjuje li vam to iskustvo danas tremu pred nastupe?
Svirka na ulici je najneposrednija svirka koja postoji. Publika je u izravnom kontaktu s izvođačem. ‘Rampa’ koja dijeli onog koji nastupa od onog koji sluša gotovo je izbrisana. Pa je svaki osmijeh, svaki pokret prolaznika dovoljan da se promijeni tijek izvedbe.

To nas je poučilo da je publika peti član benda. Pjesme su nastajale u interakciji s njom. Pretpostavljam da nam je to dosta pomoglo u anuliranju treme. Ipak, neke nove situacije, novi stagevi i nastupi potiču malo treme, one pozitivne, kojom možemo upravljati, koja nas nabrijava da budemo još bolji.

Muziku podržava

Koji je dnevni rekord koji ste uspjeli zaraditi u jednom danu svirajući na ulici?
Hm… Nismo vodili evidenciju. Ali mislim da je to bilo na Špancirfestu u Varaždinu, znali smo svirati u nekoliko navrata, jutro, poslijepodne i navečer – uzmimo da je to bilo oko 1000 kn.

Hoćete li sada odustati od takvih svirki ili ćete i dalje zabavljati usputne prolaznike?
Nećemo odustati od svojih početaka, jer ulici dugujemo ono što smo danas postali. Danas sudjelujemo na mnogim uličnim festivalima u Hrvatskoj i izvan nje. Stalni smo gosti Makedonije, a u Skopju imamo i bazu fanova koji nas kontaktiraju na Facebooku i nestrpljivo očekuju sljedeću svirku.

Prošle godine pozvani smo na jedan od najjačih festivala ulične glazbe u Europi – Ferrara Buskers Festival u Italiji. Postoji velika scena uličnih glazbenika na svjetskom nivou koji glavninu godine žive samo na uličnim nastupima, no u Hrvatskoj se o tome malo zna.

Nedavno ste izdali svoj prvijenac “Indijancu je bilo smešno” – otkud Indijanci u Međimurju?
Indijanci su sveprisutna kulturološka ikonografija s televizije. Kad smo bili mali, igrali smo se ‘Indijanaca i kauboja’. Indijanci su u Istri, Indijanci piju po otočkim konobama diljem Jadrana, Indijanci se bave poljoprivredom u Slavoniji, Indijanci su u Lici… Pa smo tako i mi Indijanci iz Međimurja koji njeguju svoje korijene, a usput se smiju – kamo to ovaj svijet ide, oko čega se sve ljudi živciraju i na što sve troše energiju, a istina je tu, u sunčanom danu, u vjetru koji njiše krošnje, u peru ptice kojeg, eto upravo Indijanac uzima i njime stvara pjesmu.

Kakva su očekivanja od albuma i kako ste zadovoljni s dosadašnjim reakcijama na njega?
Od materijala kojeg smo snimili nismo imali velika očekivanja osim da ga ljudi čuju. Kad smo potpisali za Dallas to nam je bio znak da će ga čuti još više ljudi nego što smo očekivali. A sad, kad je cijela priča dotakla i neke ljude i sisteme od kojih nismo očekivali ništa, sad se već neke stvari događaju i bez našeg očekivanja.

Dosadašnje reakcije su bile i više nego dobre, jer mi smo mislili, u okviru onog ranije spomenutog ‘međimurskog mentaliteta’ , da je dovoljno samo to da je nama dobro ovo što radimo. Bottom line je da smo presretni kad su drugi sretni dok mi radimo ono što nas usrećuje.

Koliko se toga promijenilo u vašem životu nakon ovog izdanja? Svirate li sada više? Osjećate li veći pritisak?
Promijenilo se to da smo počeli ozbiljnije shvaćati ovo što radimo. Isto tako i okolina. Drugačije te percipira kad sviraš ‘iz hobija’, a drugačije kad imaš album izdan za major label. Sviramo ne toliko više, nego u kvalitetnijim aranžmanima nego prije. Ljudi nas više cijene. Većeg pritiska nema, jer ova situacija je upravo ono što smo htjeli i čemu stremimo – još više svirki, još jači angažmani, još veće obaveze.

Mislim da ne osjećamo pritisak baš zbog toga što smo sva četvorica u potpunosti posvećeni onome što radimo. Isto kao i svi ljudi na ovom svijetu imamo izbor – raditi ono što voliš ili pokušati preživjeti radeći neki posao kojeg ne želiš raditi. A kad ti se pruži prilika živjeti od onog što voliš, nema te stvari, te obaveze koja bi ti mogla raditi presing, jer ti u njemu uživaš.

Album je vrlo dugačak, čak 66 minuta i 15 pjesama… Smatrate li da je to malo previše u današnje vrijeme? Zbog čega ih je toliko? Moje mišljenje je da bi album bio kompaktniji da ih je 3-4 manje…
Osobno, nisam bio svjestan toga da je album predugačak prije zadnje recenzije albuma. Vjerojatno zato što ga nisam slušao u cijelosti. Nemam pametniji odgovor na pitanje zbog čega ih je toliko – zato što su nam bile dobre i super smo se zabavljali snimajući ih. A što se tiče dužine albuma, slažem se da je predugačak.

Uzori i utjecaji se osjete već prvim taktovima albuma, od naših etno-pjevača preko Gustafa, pa do The Poguesa… Tko je najviše od njih utjecao na vaš zvuk?
Cinkuši, Teta Liza, Miroslav Evačić, Ščukin Berek, Gusti Draksar, Tom Waits, Toma Bebić, Yo La Tengo, Brian Setzer, Marley, Vlado Kreslin, Katalena… Popis je predugačak, teško se sjetiti tko nam je sve bio u riffovima, solažama, ritmovima.

Većina pjesama su tradicionalne pjesme iz sjeverne Hrvatske. Kako ste ih birali?
Nismo ih baš birali, nego ono što nam se sviđalo u datom trenutku smo obradili. Međimurskih pjesama ima brdo, pretpostavlja se da ih ima više tisuća, tako da je nemoguće napraviti neki odabir, nego kako u kojim situacijama naletiš na koju melodiju. Pa, recimo da su pjesme s albuma uglavnom one s kojima smo u razdoblju od godine dana najviše dolazili u doticaj.

Moram priznati da mi se sviđa vaš autorski rad koji je zastupljen s četiri pjesme na ovom albumu… U kakvom će omjeru on biti na sljedećem albumu?
Na sljedećem albumu računamo da će biti 70-ak % autorskih pjesama, a ostalo obrade. Imamo mnogo toga za reći, a što se ne nalazi u tradicionalnim pjesmama, jer one govore o vječnim temama općenitim, metaforičkim jezikom. A autorski tekstovi, s istinitim pričama iz današnjeg doba, iz naše svakodnevne stvarnosti, jednostavno previše žele izaći da bismo ih stavili u drugi plan.

Postoje li već kakve skice pjesama za drugi album i kada bi ga otprilike mogli očekivati?
Kako mnogo sviramo, tako smo već nakon snimanja prvog albuma u veljači 2008. radili na novim pjesmama i sad već imamo materijale za sljedeća dva albuma. Na koncertima uvijek sviramo nešto novo, a to je i naš već prokušani recept – napravimo pjesmu, pa je prezentiramo publici, pa ona poprimi novi oblik i nijanse u skladu s utjecajem publike. Sljedeći album bismo najradije izdali ovu zimu, jako smo nestrpljivi, spremili smo materijal s kojim ćemo biti žešći i konkretniji. Jedva čekamo.

Za “Međimurski lepi dečki” je napravljen spot. Koliko vam je ta pjesma (i spot) pomogla u probijanju na scenu?
Mislim da ćemo tek kroz godinu dana moći reći koliko nam je taj spot pomogao. Činjenica je da smo jako zadovoljni kako je spot napravljen, da ga svi koji su ga vidjeli hvale i da se vrti na TV-u. I mislim da smo se jako dobro predstavili publici upravo tom pjesmom koja sadrži onaj punk-štih i energiju koja se možda toliko ne može osjetiti na albumu, već na našim koncertima koji se u većini slučajeva pretvaraju u ska-punk feštu.

Trenutno se sprema snimanje za spot za novi singl “Vrnula buš se”. Tko ga radi i kako će izgledati?
Spot za “Vrnula buš se” radi ista ekipa koja je radila spot za “Međimurske lepe dečke”. Redatelj Kruno Nedeljko oko sebe je okupio sjajnu ekipu za Qproductions, projekt male čakovečke firme koja se bavi multimedijom.

Spot će biti u maniri nijemog filma, crno-bijeli. U spotu, osim nas iz benda, glumit će aktualna dobitnica godišnje nagrade Hrvatskog glumišta, mlada glumica Marija Kolb. Varaždinski HNK nam je izašao u susret i osigurao nam kostime iz 30-ih. godina prošlog stoljeća, u kojima smo si strašno fora i šteta što ne možemo dobiti kostime za stalno, da nastupamo u njima.

Postoji li kakav plan za turneju? Festivali?
U planu su festivali u Makedoniji, Šibeniku, Čakovcu i Varaždinu te ljetna turneja po spomenutim mjestima i drugim gradovima. Još čekamo zaključenje bookinga za ovu godinu, potvrdu nekih mjesta i datuma, pogotovo za ovaj inozemni dio.

Čime se bavite osim glazbe?
Miloš studira za kondicijskog trenera, što mu dobro dođe za ovo silno puhanje u klarinet, Marinko studira informatiku, Neven se bavi samo glazbom, a ja sam glumac.

Muziku podržava