Kojoti: “Nemamo namjeru jahati na valu nostalgije”

Leonora Bedić
16130

Prije 17 godina poznati zagrebačko/vinkovački bend Kojoti prestao je s radom, a prije isto toliko vremena održao i posljednji nastup.

“Sto milja daleko od nje”, “Razuzdan i lud”, “Izgubljen u svemiru”, “Hodala je pola metra iznad zemlje”, “Zajaši zmaja”, “Halucinacija” i “Trese, lupa, udara” – samo su neki od velikih hitova koje su Kojoti prašili tijekom ’90-ih na ovim prostorima, kada su i objavili tri studijska albuma – “Kojoti” iz 1995., “Halucinacija” iz 1996. i “Sex Disco Kung Fu” iz 1998.

Sada u sklopu zimskog festivala Brijačnica slijedi povratak. Nastup je zakazan za drugi dan festivala, 28. siječnja, kao headlineri s dobro poznatom postavom koju čini Davor Viduka (gitara), Alen Marin (vokal), Vanja Marin (bas), Bobo Grujičić (bubanj), zajedno s gostima iznenađenja.Pred povratnički koncert razgovarali smo s Davorom, iza kojega je od nedavno još jedan ‘reunion’ – onaj s njegovim Greaseballsima. Također, za ovu priliku i Alen je podijelio vlastita promišljanja, kako o Kojotima, tako i o svom aktualnom sastavu SuperOperater.Zašto tek sada reunion?
Davor: Više je razloga. Prvi i najbitniji je što smo zajedno proveli skoro cijele svoje 20-te godine, a to su najbolje godine i to uopće nije mala stvar, dapače. Kroz sve to smo projurili u 6. brzini i prošli zajedno vjerojatno sve što se može kada sviraš u r’n’r bendu u tih 8 godina postojanja Kojota i naravno da su mi nedostajali. Drugi je isto toliko bitan, a to je baš ta vrsta muzike koju od onda nisam svirao ni s kim, iako znam da mi od svega što sam svirao najbolje leži baš taj iskonski, divlji gitaristički r’n’r stil i to se već na prvoj probi dokazalo kao točno. Treći razlog je što nam Dancing Bear planira objaviti kompilaciju i bilo bi ok imati barem jednu novu stvar, pa smo ionako bili u kontaktu kada nam je Dražen Goreta, organizator Brijačnice ponudio da ponovo zasviramo. Iako je i ranije bilo poziva za puno jakih festivala on je baš pogodio pravo vrijeme i ispao je jako korektan u cijeloj priči oko reuniona Kojota. Zadnji razlog sam osvjestio tek na probama, a to su te pjesme koje već sada sviramo. Puno su bolje, pametnije, više sexy, s puno više groovea nego tada u najboljoj fazi, a da pritom nismo izgubili ni malo energije. I ta kemija koja postoji između Alena, Vanje, Bobe i mene se odmah pojavila, a to ćete sve moći čuti 28. siječnja kada smo headlineri 2. dana festivala.Obilježili ste rock scenu ’90-ih sa svoja tri albuma nakon kojeg ste se raspali. Koji su razlozi tome?
Davor: Kao što sam odgovorio u prvom pitanju, jednostavno mislim da nam se previše toga izdogađalo u prekratkom periodu, a pošto smo ipak bili 20-godišnji mulci nije ponekad bilo lagano i svatko se snalazio kako je znao i umio, a to podrazumijeva naravno nekad i neka ne baš pametna rješenja. Nakon Kojota godinu dana nisam htio svirat ni s kim, iako sam imao dosta ponuda, htio sam se odmoriti pa sam putovao sam, a vjerujem da ni Alenu, Vanji i Bobi nije bilo lako. Jednostavno, izgorili smo.Koliko je značilo jednom zagrebačko/vinkovačkom bendu doživjeti tako
veliki uspjeh?

Alen: Zavisi što smatrate velikim uspjehom. Na stranu to
što smo oduvijek bili skromno rečeno – odličan bend, ali počesto to nije
dovoljno. Imali smo sreću da smo imali iza sebe dobru PR službu i
Dancing Bear koji je odradio odličan posao. Dobrih pet godina nakon što
smo prestali djelovati nisam osjetio neku posebnu tugu poklonika za
Kojotima. To ne znači da ostatak benda ima ista iskustva kao i ja, a
osim toga, meni inače ljudi rijetko prilaze. Moguće je da se doimam
nepristupačnim.Tek prije desetak godina se počela valjati priča o
‘nepreželjenim Kojotima’. Naravno da nostalgija nije za podcijeniti,
ima toga oho-ho, ali nemamo namjeru jahati na valu nostalgije. Davor vam
je već rekao da kanimo objaviti novu pjesmu, a možda i više, još ćemo
vidjeti. Velikim uspjehom smatram potražnju za Kojotima nakon tako dugo
vremena. Jako sam ponosan na tu činjenicu.Koliko su promjene u postavi imale utjecaja na vaše stvaralaštvo?
Davor: Ne puno, barem što se autorskog dijela tiče. U Kojotima se uvijek znalo tko što radi. Bend sam osnovao s Juricom Nižićem dan nakon što smo izašli iz Majki, pjesme sam također radio, a prvo ih je pjevao Robert Bušić-Buš, ali na engleskom, dakle u demo fazi. Nakon toga su došli iz Vinkovaca, prvo Mario Anušić na bubnjevima, pa je Vanja Marin zamijenio Juricu i konačno Alen Marin koji je zamjenio Buša na snimanju prvog albuma.

Kasnije je ostalo isto, muziku sam i dalje radio ja, samo smo Alen i ja podijelili tekstove na cca pola-pola, ovisi kako je kome koja od mojih tema na gitari legla. Poslije drugog albuma “Halucinacija” nam se umjesto Marija na bubnjevima iz Rijeke pridružio Bobo Grujičić i to je jako utjecalo da ponovo dobijemo na čvrstini, snazi i jačini svirke. I zbog toga nas četvorica danas predstavljamo Kojote, iako sve nabrojane članove volim i smatram ih jako bitnima za razvoj benda.

Muziku podržava

U vrijeme kada ste nastali novovalna glazba je imala priličnog utjecaja na formiranje mnogih sastava. Koji su bili vaši utjecaji tada?
Davor: Vrlo jednostavni. Znači na početku čisti i iskonski r’n’r tipa The Stooges, MC5, Flaming Groovies, Hendrix naravno, također i prvi album od Partibrejkersa – meni prvenstveno zbog Antona, na drugom albumu sam slušao puno plesniju muziku pa ima dosta groovea u njemu. Prije početka rada na zadnjem albumu sjećam se da smo Alen i ja išli u K4 u Ljubljanu na prvi koncert The Jon Spencer Blues Explosiona na ovim prostorima i da nas je to pomelo i vjerojatno je i to podsvjesno ostavilo traga na zvuku tog albuma.

Alene, tko su bili tvoji glazbeni uzori u razdoblju kada si djelovao s
Kojotima i na koji način si svojevrsnu fascinaciju s određenim
glazbenicima i bendovima prenosio na svoje stvaralaštvo?

Od rane
tinejdžerske dobi mi je najveći uzor bio Iggy Pop. Albumi The Stooges
su od onih koji su me odredili u životu. Još je čitav niz bendova punk,
garage, rhytm & blues i blues provenijencije uglavnom iz ’70-ih
godina prošlog stoljeća za koje smatram da su vrhunac civilizacije.
Zvučat će neobično, ali jedan od većih uzora mi je bio i Tom Jones,
moguće zato što su ga voljele slušati moja mama i teta kad sam bio mali.
Bio sam impresioniran snagom i viškom testosterona u njegovu glasu i
stavu, pa sam i sam krenuo arlaukati ne bih li postigao makar sličan
efekt. Plesao sam na tankoj liniji između punk i šlager pjevača.
Rezultat je takav kakav jest i ne mogu se požaliti. Kojoti i dan danas
plijene pažnju.

Gdje i kada ste održali prvi, a gdje posljednji koncert? Kakva su sjećanja na te dvije večeri?
Davor: Prvi je bio naravno u Jabuci 1992., a zadnji u Zadru 2000. Sjećam se samo Jabuke jer se stvaralo nešto novo, a pola benda (Jurica i ja) je bilo već dosta poznato zbog sviranja u Majkama pa je bio pun klub, što nije čest slučaj kada novi bend ima prvi koncert. Bila je jako dobra atmosfera što nam je dalo veliki boost da nastavimo dalje s radom.

Okušali ste se svirkama i preko granica, kako vas je publika prihvatila?
Davor: Ako Sloveniju i BiH smatraš za inozemstvo onda izrazito dobro. Mislim da smo u demo fazi odsvirali duplo više koncerata u Sloveniji nego u Hrvatskoj, a i kasnije ih je isto bilo podosta, iako smo mi tada imali puno više posla u Hrvatskoj. Dalje od toga se nije baš smjelo jer ipak govorimo o ‘famoznim’ 90-ima.

Davore, kako pamtiš dane kada su Kojoti svirali s Goranom Baretom?
Davor: Meni je bilo super obadva puta. Prvi puta nakon “Razdora” Bare se jako očinski odnosio prema nama mlađima (Zoki Čalić, Jurica i ja), davao nam puno savjeta što da radimo, a što ne. Otkrivao nam je neku nama tada novu muziku tipa Gram Parsons i Flying Burrito Brothers i to sve s puno humora.To mi je bila škola života na cesti na neki način. Drugi puta smo bili Kojoti + Bare, iako se zvalo Majke. Neki kažu da su tada Majke zvučale najbolje, ali ja sam presubjektivan, no siguran sam da smo Mario, Vanja i ja odozada mljeli kao mašina svaku noć. Ostalo je ovisilo o Goranu, ako je bio dobre volje bilo bi vrhunski.

Što vam nedostaje iz tog razdoblja kada ste stvarali s Kojotima, odnosno što po vama nedostaje na današnjoj rock sceni?
Davor: Nedostaje sama scena i druženje između bendova. Znam i pratim većinu toga danas, ali to nije ni blizu onom zajedništvu i prijateljstvu između 6-7 najjačih bendova koji su svirali na Fiju Briju. Mi smo uz Feral i tadašnji Radio 101 bili jedina prava opozicija tadašnjoj vrlo opasnoj vlasti na što sam jako ponosan. Fali im muda i inicijative – pojednostavljeno.

Kako gledate na rock’n’roll glazbu danas u usporedbi s ’90-ima kada su Kojoti stvarali?
Alen:
I onda, kao i sada bilo je jako dobrih stvari, ali mislim da ne možemo
govoriti o tome u kontekstu ‘zlatnih razdoblja’ i slične mitologije.
Najveća razlika je u dostupnosti. Nekad je bilo puno teže istraživati i
doći do željene glazbe i izvođača za razliku od danas kad je to
zahvaljujući internetu svedeno na minimalan napor. Mislim da rock’n’roll
nikad nije bolje stajao. Nikad nije bilo više klubova i festivala, a
bogami i bendova.

Sigurno je bilo i lijepih, ali i ružnih stvari u vašoj karijeri. Što ste iz svega toga naučili kao glazbenici, ali i na osobnoj razini?
Davor: Ovo je već pitanje za mali roman (smijeh). Ukratko, isto kao i u životu. Okruži se pozitivnim ljudima, radi samo ono što voliš, svemu što te ne čini sretnim reci ‘fuck off’ i ako to uspiješ i uz to još imaš nekog da te voli na konju si. Znam da zvuči malo kao poruka na boci vode, ali ima primjera koji su uspjeli, ja ih pored sebe mogu nabrojati podosta.

U to vrijeme bio je Fiju Briju, a danas imamo Brijačnicu i primjerice Pozitivan koncert. Smatrate li da se ti stari dani možda čak i vraćaju?
Davor: Mislim da se stari dani polako vraćaju što se tiče političke situacije jer Hrvatska potiho srlja kao i u drugoj polovici ’90-ih u srednji vijek. Sve pozitivno i vrijedno u društvu stagnira, pa tako i kultura. Svaka čast pojedincima koji se na glazbenoj sceni trude što kroz klubove, što kroz festivale održati priču na kakvom takvom nivou. Ali s druge strane, ako je moguće da gradonačelnik stavi šapu na najstariji klub u državi, klub u kojem su odrasle mnoge generacije pa i naša, klub koji je kulturno dobro, a da za to nema apsolutno nikakva prava.

I sve dok mi stavljamo znak kluba na profilnu sliku na Facebooku misleći da smo time obavili svoju građansku dužnost onda smo u jako velikom problemu. Devedesetih bi bila revolucija, izašlo bi se van na ulicu u obranu mjesta koji nam je na neki način obilježio život i mladost. To je klub koji je našoj generaciji podario Fiju briju, Zagreb Gori i nagradu Crni mačak i kojeg bi morali ostaviti mladima u naslijeđe jer je više od običnog kluba. Ovdje se konkretno zna o kojem klubu pričam.

Po čemu ste se u to vrijeme razlikovali od ostalih bendova na sceni i što vam je tada bilo najbitnije postići?
Davor: E i H, tj. energija i hedonizam. Mislim da smo odašiljali daleko najviše energije sa stagea i da je to ono što nas je razlikovalo od ostatka tadašnje scene i da smo pritom bili poprilično hedonistički raspoloženi. Znalo se da su najbolji tulumi kod Kojota (smijeh). Nismo imali velike planove tada, samo smo željeli svirati što je bolje moguće na svakom koncertu i većinom nam je to uspijevalo.

Alene, ti si se nakon raspada Kojota, posvetio drugim sastavima –
Elektrobuda, i SuperOperater. Uz godine glazbenog iskustva, što ti je
rad s tim bendovima pružio/još uvijek pruža, a što možda nisi osjetio s
Kojotima, i obrnuto?

Rad sa svakim sastavom mi donosi
zadovoljstvo, ali je ipak najveća razlika u – životnoj dobi. U vrijeme
dok su Kojoti bili aktivni bili smo vrlo mladi, blesavi, bezbrižni i
opušteni. Druga i ne manje bitna razlika je da je iza Kojota uvijek
postojao kakav – takav menadžment i Davorova energija, volja i želja da
se bavi stvarima koje su neophodne za funkcioniranje benda, a nemaju
puno veze s opisom radnog mjesta pjevača u rock sastavu. Takvih
aktivnosti sam pošteđen i mogu se koncentrirati isključivo na pjevanje i
uživam u toj blagodati. Još da ne moram odgovarati na pitanja…

A koliko se mijenjala tematika tekstova pjesama koje si izvodio s Kojotima u usporedbi s tvojim i dalje aktualnim sastavom
SuperOperater, odnosno što ste tada željeli poručiti, a što danas?

Mislim
da se tematika mijenjala negdje oko 46%, nadam se da ne pretjerujem.
Pjesme Kojota su ljubavne, socijalne, buntovne i inspirirane noćnim
provodima. Ima nekih koje su u pojačanom post-adolescentskom diskursu,
što ne znači da nisu dobre. Pjesme Superoperatera nisu tematski
dramatično drugačije. Radio sam sa suradnikom, Igorom Rajkijem, jer sam
želio ponuditi nešto novo, drugačije, a i različitije od Kojota. Kao što
rekoh, bitno je da su pjesme dobre. A naše su sve dobre. Što se tiče
poruka, radije bih da sami slušate i izvlačite zaključke.

Koliko s tim ‘reunionima’ veliku ulogu ima zapravo novac, a koliko iskrena želja za sviranjem?
Davor: Da to u korijenu srežemo. Da sviram zbog novaca svirao bih svadbe ili u pratećem bendu Ivana Zaka (ili kako se već zove). Već puno godina imam svoj posao kao i Alen, Vanja i Bobo tako da mogu svirati s kim želim i muziku koju želim i to je ta privilegija o kojoj sam gore pričao. Kawasaki 3p je moj matični bend i u njemu sam najduže, već 16 godina, što je znak da sam zadovoljan. Posao oko Greaseballs albuma sam završio i LP je izašao, promocija je uspjela i odmah nakon toga spontano se dogodila priča oko reuniona Kojota što nas trenutno svu četvoricu jako raduje prvenstveno zato jer ponovno možemo svirati ono što volimo i u čemu kao četvorka odlično plivamo.

I da, naravno da ne sviramo besplatno, neću biti licemjer, ali nakon što mi je Goreta ponudio koncert i uvjete, rekao sam: “Ok, ali pričekaj da napravimo jednu probu pa ću ti odgovoriti”. Na toj probi sam u trećoj sekundi osjetio ježenje kože i to je bilo da za mene. Drugi uvjet sam si sam postavio, tj. cijeli bend – ne izlazimo na stage ako nećemo zvučati puno bolje nego ikad prije i već sada smo na tom nivou.

Davore, kao što si i sam rekao, neki od vas su okupirani i svojim drugim bendovima, ali kakva je budućnost za Kojote? Imate li neke daljnje konkretne planove ili se radi isključivo o okupljanju za ovaj jedan nastup?
Da, svi su bili ili jesu poprilično aktivni. Mene konkretno čeka najveći koncert Kawasaki 3p-a do sada, 25. ožujka u Domu sportova. Što se tiče Kojota nekakav generalni plan je da prvo vrhunski odsviramo Brijačnicu pa koga od promotera zanimamo bit će tamo pretpostavljam. Vidjet ćemo, sve je otvoreno. Nakon Brijačnice ćemo razmišljati o tome.

Dosta naših glazbenika, poput primjerice Zorana Čalića, okušalo se i sa solo karijerom. Imaš li ti kakvih neostvarenih rock’n’roll ambicija?
Davor: Imam, napraviti album instrumentalne muzike ili muzike za neki dobar film. To je nešto što već dugo želim i nadam se da će se dogoditi. Ostalo sam više-manje ostvario, ali naravno da neću sad prestati sa sviranjem. Do sada sam se vodio nekim unutarnjim osjećajem kada su bile prekretnice u mojoj muzičkoj karijeri i mislim da sam dobro prosuđivao. Naravno, želim i dalje snimati puno albuma i svirati još više koncerata. Koji album će izaći sljedeći, pokazat će vrijeme.

Koje goste sa sobom dovodite i što publika može očekivati od Kojota na nastupu na Brijačnici? Ipak je prošlo preko 15 godina…
Davor: Bit
će naravno par gostiju, tj. iznenađenja, ali mi ne pada na pamet da ih
otkrivam.Također imamo po prvi puta svoje ljude na soundu, lightu i
najbitnije sama svirka i set-lista će biti na vrhunskoj razini.

Muziku podržava