Koja predstavlja ‘Višedecenijsko isporučivanje vrhunske buke’

3871

Koja, lider sastava Disciplin A Kitschme, koji ovu nedjelju, 9. listopada, nastupa u zagrebačkoj Tvornici kulture, za Muzika.hr govori o tome što publika može očekivati na svirci, o novom albumu “Uf!“, danima provedenima u drugim sastavima i u inozemstvu, bas gitari i ostalim zanimljivostima.

Vi koji ste zainteresirani, izvolite.

9. listopada nastupate u Tvornici kulture. Što publika tom prigodom može očekivati?

Svirat ćemo ponajviše pjesme s novog albuma “Uf!“, uz ostale provjerene DAK standarde.

Koliko će se nastup razlikovati od vaših prethodnih zagrebačkih koncerata?
Sigurno dosta, jer ćemo ovog puta imati i električni klavir u postavi, a svirat će ga Kuzma, čovjek koji je i snimio klavijature na albumu “Uf!”. U Zagrebu se još priča o koncertu koji je Disciplina održala u veljači 2000. u Tvornici, kad su vam se na bini pridružili Jurij Novoselić i Igor Pavlica. Vežu li Vas sjećanja za određeni koncertni prostor? Inzistirate li na gaži u određenom klubu ili idete gdje vas se pozove? Koji su Vam omiljeni koncertni prostori?
Dakle, kao što rekosmo, Mr. Novoselić će i u nedjelju gostovati na koncertu u Tvornici. Što se Zagreba tiče, vežu me sjećanja za Lapidarij, koji je ustvari bio jedno potpuno neadekvatno mjesto za koncerte, ali se u njemu dosta toga povijesnog dogodilo, između ostalog i prvi zagrebački nastupi Šarla i Discipline. Ne idemo baš na sva mjesta gdje nas zovu, a Tvornica je odličan prostor.

Koji će biti omjer novih i starih pjesama koje ćete izvoditi?
40-60 posto.

Izašao je novi album “Uf!“. Koliko je dugo nastajao? Koja je bila glavna inspiracija prilikom njegovog stvaranja? Gdje je sniman? Kako publika reagira na nove pjesme?
Uf!” je nastajao sigurno godinu dana, s pauzama, riff po riff, pjesma po pjesma, a stvar se intenzivirala negdje od veljače ove godine. Album je sniman sa sviješću o poziciji jedne dugotrajne, a neobične rock grupe u ovo digitalno, download i globalno po muzičku industriju pogubno vrijeme, uz dozu utjecaja eksperimentalnog rocka, jamminga, u čemu se zaista dobro osjećamo.

Znali smo da ćemo skraćenu verziju albuma dati na download na Exitovom siteu i to nas je usmjerilo na sviranje svih strofa i refrena u prve četiri minute, da bismo se kasnije razigrali. Ovo je zasigurno jedna od najležernije odsviranih ploča Disciplin A Kitschme uopće, a snimana je u studiju Banana Sistem, kod Branislava Petrovića Banane i miksana u kućnom studiju Prljavi salonac Gorana Vukojčića, što su sve DIY varijante, kao što se da primijetiti…

Muziku podržava

Reakcije publike na koncertima potpuno su fenomenalne, npr. na Exitu su već znali nove tekstove i pjevali s nama, iako se download pojavio samo pet dana prije nastupa. Slična se situacija događa i po ostalim mjestima.

U početku je Disciplina kičme imala dva basista, što je prilično originalna ideja. Zašto ste se ipak odlučili za soluciju s jednim basom?
Ustvari, grupa nikad nije imala takvu postavu. Ideja oko dvojice basista trajala je jednu jedinu probu i istog momenta bila odbačena. Shvatio sam da sve to mogu sam odsvirati i da će cijela stvar biti mnogo uzbudljivija s jednim basom.

Koja je Vaša omiljena marka bas gitare? Koje pojačalo koristite?
Rickenbacker 4001 naravno, nikad nisam volio Fender ili sve te klasične bas gitare, pogotovo ne ove novijeg datuma s 5-6 i više žica, jer i 4 je ponekad previše. Radi se o tom Rickenbackerovom užem, gitarskom vratu, koji također imaju i Gibson bas-gitare, ali njihovi stari modeli mahom imaju problem nemogućnosti lakog dosezanja najviših pragova i tonova, te sam npr. tako morao zasjeći donji rog na Gibson Ripperu koji sam svirao u engleskoj fazi, kako bih mogao zavrnuti žicu na zadnjem pragu ili uhvatiti akord.

Pojačalo je Acoustic 220 i ono me nekako prati od samih početaka. Kažu da je to jedino tranzistorsko pojačalo koje ima moć cijevnog pojačala. Za bas kutiju me nisi pitao, a to je Marshall bass cabinet s četiri 15” zvučnika, rijetka i stara kutija, koja izgleda, a i teška je, kao nekakav dio namještaja. U principu, oprema je iz ’60-tih i ’70-tih.

Koji su Vam bili uzori i koji su Vam još uvijek uzori u sviranju basa?
Nikada se nisam pretjerano vezivao za basiste, moram reći, tablature i vježbanje ljestvica me ne zanima, ali evo nekih imena, npr. Mel Schacher iz Grand Funk Railroad, Jean Jacque Burnell iz The Stranglers, Jaco Pastorius, funk basisti… No, najveći utjecaj i uzor sigurno je Jimi Hendrix.

Za pjesmu “Pečati” ste izjavili da je bila zamišljena kao ‘poziv mladima na akciju’. Možete malo objasniti?
Akcija nepristajanja na kolotečinu, fraze, uobičajeno ponašanje i postupanje po unaprijed zacrtanim pravilima u tadašnjoj Jugoslaviji – prilično jednostavno.

Na pločama Discipline kičme pojavljujete se i kao producent. Kako biste opisali ulogu producenta prilikom produkcije određenog/vlastitog materijala? Kada biste mogli birati bilo kojeg svjetskog producenta da producira Disciplinu kičme, tko bi to bio?
Danas je to sve drugačije s računalom, najvažniji je tzv. editing, tada se ustvari dosta toga iskroji, a ono kasnije oko upotrebe efekata je samo dodatak. Ne znam tko bi mogao producirati i kome bih se usudio povjeriti produkciju DAK. U nekom drugom životu možda bi to bio Norman Whitfield, producent i autor pjesama najboljeg perioda The Temptations, Rare Earth…

Producirali ste i Partibrejkerse, Boye, S.T.R.A.H., Električni orgazam i druge. Kako biste opisali glazbeni pečat koji Koja producent ostavljali na zvuku bendova koje producira?
Dosta toga rađeno je preventivno, iz razloga da se to ne prepusti nekome tko s muzikom spomenutih grupa nema veze, a što je bio čest slučaj u domaćem rock’n’rollu. Dakle, osnovne stvari, uz lagani aranžmanski rad. Kada se bavim produkcijom drugih grupa, skoro uvijek prethodno odlazim na njihove probe i aranžiramo pjesme prije svega.

Što trenutačno slušate?
Na žalost, nema mnogo novih i radikalnih bendova koji me zadovoljavaju. Iz tog razloga već par godina pratim samo primarni, primitivni rock, grupe kao što su EODM, The Kills, Hole, The Black Keys su OK, Julliette and the Licks… Drone metal me se dojmio na neki način… Ali, inače, funk, uvijek funk.

Kad ste u siječnju 1992. otišli u London, po klubovima ste svirali instrumentalni rythm & blues. Koji su se instrumentali nalazili na repertoaru?
Tu sam svirao solo gitaru. Zanimljivo pitanje, to su bile “Hideway” i “The Stumble” Freddiea Kinga, “Greeny” John Mayall Bluesbreakersa s Peterom Greenom, “Peter Gunn”, “Green Onions”, instrumentalne verzije pjesama grupe Free, Alberta Kinga, “Get Out Of My Life Woman” itd. Naravno, i blues iz A, E, ili G, ili…

U Londonu ste također svirali i YU rock pjesme ’70-ih. Izdvojite neke naslove.
Inače ta ideja je začeta u Beogradu, s grupom po imenu Kod tri balona… To su bile pjesme grupa Time, Pop mašina, Yu grupe, Buldožer, čak i jedna Bregovićeva pjesma, “Čekala sam”, koju je pjevala Jadranka Stojaković, što su mi kao ideju poslije pokrali u onim lošim “Mi nismo anđeli” filmovima.

Osim Discipline kičme, nastupali ste u brojnim drugim sastavima, u Kod tri balona, Lost Children, It’s Good To Smoke, Brushstick Blues Band… Koji Vam je ostao u najljepšem sjećanju i zašto?
Razne postave za razne namjene: spomenuta postava Kod tri balona bavila se yu rockom ’70-ih, što je nastavio Lost Children u Londonu, It’s Good To Smoke, Brushstick Blues Band su bile postave koje sam pravio s londonskim sviračima, za tzv. pub-work. Taj mi je period dosta drag, trebalo je proći, izdržati te engleske ‘kavanske’ varijante. S Dadom Džihanom, bivšim klavijaturistom Zabranjenog pušenja također sam dugo svirao po pubovima pod imenom Diamond.

Zašto je Disciplina kičme postala Disciplin A Kitschme?
Da bi Englezi mogli lakše izgovoriti ime grupe. Mada im je to opet bilo teško.

U Vašem sviranju koristite brojne efekte: delay pedalu, fuzz, wah wah, flanger… Jeste li inkorporirali koji novi efektu Vašu svirku?
Ne, i dalje je to isto. Inače fuzz i wah wah pedale su su također iz ’70-ih. Delay pedalu dodao sam u Londonu 1992. i od tada je tu.

Sami izrađujete omote i plakate za grupu kombinirajući svoje ilustracije sa strip junacima iz djetinjstva. Jeste imali uzore prilikom takvog pristupa ilustriranju? Kad biste mogli birati ilustratora za izradu omota i plakata Discipline, tko bi to bio?
Ta Wikipedia definicija i nije baš najtočnija, kombiniranje sa strip-junacima iz djetinjstva važi samo u jednom slučaju… Dopadali su mi se omoti albuma grupe Gong, Snakefingera, John Mayall je također sam radio omote svojih albuma. Ne odvajam omot od muzike DAK-a, tako da bih teško nekom drugom dao da se bavi time.

Pod pseudonimima Novica Talasić i Zeleni Zub pisali ste za beogradski magazin Džuboks. Iz pozicije bivšeg novinara, kako danas gledate na tekstove o Disciplini koje ispisuju novinari? Koje su glavne zamjerke koje pronalazite?
Danas je to sve tako površno, instantno, s neta prepisano s neta i naučeno. Odavno sam se oprostio od smislenih pitanja ili entuzijazma po intervjuima, tj. novinskim ili web tekstovima. Intervju uživo je zanimljiviji nego pisani, kojim se upravo bavimo, ali novinari često imaju tendenciju da svojim riječima objasne ono što je netko koga su intervjuirali rekao. Stoga stalno zahtijevam da mi se pitanja šalju na e-mail, da ne bude poslije nekih stvari i izraza koje nikad nisam spomenuo.

Nudili ste razne definicije svoje glazbe; od ‘rock oko mozga’, ‘jedini odgovor ovog trenutka’, ‘najbolja jugoslavenska grupa svih vremena’, ‘prekrasna Disciplina’ do ‘now we’re talking bass’ i ‘heavy rave rock, but fonky!’. Kada bi morali definirati Vašu glazbu za ovaj intervju, definicija bi glasila…
‘Višedecenijsko isporučivanje vrhunske buke’.

Radili ste i glazbu za filmove (“Dečko koji obećava”, “Kako je propao rokenrol”…). Koja je glavna razlika u pristupu glazbi za film i albumu Discipline?
Volim raditi namjensku muziku, upravo zbog toga što je to nešto čime se u Disciplini ne bavim i dosta mi lako i brzo ide, za razliku od albuma matične grupe, gdje to sve duže traje, što je valjda i logično.

Disciplina je svirala u predstavi Čekajući Godota. Osim Becketta, koje još pisce poštujete? Tko bi bio autor kazališne predstave u kojoj bi ponovno nastupili?
Moram vas razočarati, ne pratim kazalište, meni klasična umjetnost ne znači puno, mada sam relativno skoro, prije godinu i nešto dana, radio muziku za jednu predstavu u Ateljeu 212. Sudjelovanje u spomenutoj predstavi KPGT-a je tog ljeta, mislim 1983., bio naš ljetni angažman, nastupali smo tri mjeseca po dva-tri puta tjedno.

Ustvari, mi smo u toj predstavi plašili publiku, stojeći zaklonjeni iza nekog zida, tako da nas publika nije vidjela, instalirani i mirni do trenutka kada bismo iznenadno počeli praviti buku, najčešće u obliku jugoslavenske himne. Uredna kazališna publika je, naravno, svaki put bila u potpunom šoku, to mi se dopalo. Predstava u kojoj bi se eventualno pojavili može biti samo ponovno predstava Kugla glumišta, s kojima sam surađivao u osamdesetima.

0 Shares
Muziku podržava