Koja – Chuck Norris srpske i jugoslavenske muzike

Mnogi izvođači u poznijim fazama karijere ponovo izdaju svoje rane radove da podsjete novu publiku na stare bljeskove. Ne i Disciplina kičme.

Disciplina kičme ponovo izdaje stare radove da podsjeti kako joj recentni albumi nisu ništa slabiji od ranijih. Mnogi izvođači zvuče glasnije kad se dugme za glasnoću okrene u smjeru kazaljke na satu. Ne i Disciplina kičme. Disciplina zvuči jednako preglasno bez obzira konkretnu glasnoću u zvučnicima.

Mnogi izvođači mijenjaju svoj izričaj u cilju da se osvježe i da pridobiju novu publiku. Ne i Disciplina kičme. Disciplina kičme pridobija novu publiku svirajući onako kako svira oduvijek. Mnogi izvođači zvuče vrlo neinspirirano kad odluče snimiti album praktički samo s jednom pjesmom. Ne i Disciplina kičme. Nastavak znate… Disciplina kičme je bio i ostao jedinstven bend kod kojeg ne vrijedi ni jedno pravilo koje poznajete.Pjevač, basist i glavni autor Discipline kičme Dušan Kojić Koja je ime koje se provlači kroz sve 32 godine postojanja grupe, bilo da je riječ o inkarnaciji Disciplin a Kitschme ili onoj varijanti pod poznatijim srpskim izrazom. Koja je pred sobom imao nemoguću životnu i glazbenu misiju: minimalizam i jezgrovitost punka i funka, te slobodu izražavanja jazza ujediniti u koherentni izraz.

Album “Sviđa mi se da ti ne bude prijatno” i EP “Ja imam šarene oči” su pokazali da je takav izražaj moguć, da zvuči autentično i nadahnuto. Prethodno navedeni dvojac studijskih projekata je izdan pod imenom “Ove ruke nisu male 1“, dok je album “Svi za mnom!” dio kompleta “Ove ruke nisu male 2“. Nedavno je izdan box-set “Ove ruke nisu male 3” s kompletnom preostalom predratnom diskografijom Discipline kičme.

U vrijeme punka i novog vala umjetnici u gradovima nekadašnje Jugoslavije su se voljeli uspoređivati sa svjetskim metropolama, od kojih je London bio najomiljenija meta. Kojina metropola izbora bi vjerojatno bio New York, i to ne Manhattan, nego četvrti u koji ‘pristojan svijet’ ne zalazi, u kojoj je svaka sekunda borba za život. To je svijet u kojem se treba znati obraniti od lokalnih kriminalaca, kao i od nepoštedne konkurencije spremne da u svakom trenutku preuzme posao.

U svijetu Koje nema vremena za weltschemrtz poeziju, refleksiju ljubavnih problema ili decentne melodije, poruke se doslovno izvikuju, ali ono što poput nabujale rijeke Hudson nosi pjesme i pečati ih za sva vremena je svirka. Rijetko kad tako bučna i agresivna svirka zadržava uvjerljive emocije bez klizenja u patetiku i rijetko koji umjetnik se tako izdigao iz konteksta svog vremena kao Koja. Ova je muzika mogla nastati praktički bilo kad – možda je zapravo Koja krajem ’60-ih svirao s Milesom Davisom, Jamesom Brownom, Slyem Stoneom i Jimijem Hendrixom pa pokupio ideje i otišao u Beograd, a možda je Koja slučajno u isto vrijeme šetao studijima u kojima su The Beastie Boysi snimali “License To Ill” – čovjek nikad ne zna.

Već 32 godine Koja je discipliniran: nikakav trend ili novac ga nije natjerao da odstupi od svoje misije spajanja nespojivog, ujedinjavanja kompleksnih instrumentalnih pasaža s jednostavnim verbalnim parolama slijedeći pritom logiku basista grupe The Who Johna Entwistlea: “I am not the bass player, I am the bass guitarist“.

Koja se verbalno izražava vrlo jezgrovito, kod njega je fantastična nadgradnja i njegov izvođački karakter: kad on otpjeva “Ove ruke nisu male, mnogima su pamet dale“, u njegovoj verziji zvuči kao da je Koja lokalni Muhammad Ali, koji je šaketanjem prosvijetlio prigradske kvartovske lapane. Naravno, može se shvatiti kao i pohvala sebi i svojim sviračkim rukama kojima je uspio prenijeti začudne i kreativne ideje. Rijetko tko je tako suvereno, poput Chucka Norrisa, pogazio toliko nepisanih pravila popularne muzike, da bi na kraju bio on taj tko se najslađe smije, kao što je to Dušan Kojić.

Iako je Disciplina Kojino čedo, u njenoj povijesti mnogi su vrsni muzičari dali svoj obol: prije svega, tu je neopjevani i nedovoljno poznat trubački velikan Zoran Erkman zvani Zerkman (obilježio period od 1985. do 1991.), koji je bio školovani muzičar s iskustvom sviranja jazza u Omladinskom jazz bendu Radiotelevizije Beograd i povremeni član Big Banda RTB-a, prerano preminuli virtuoz (umro je 28.5.2013., tri dana nakon gostovanja na Disciplininom beogradskom koncertu).

Zatim je tu zagrebačka veza Srđan Gulić (bubnjevi, ex-Haustor) i Jura Novoselić (saksofon, ex-Film, sada u Psihomodo popu), pa bubnjari Nenad Krasavac Kele, Dušan Dejanović (preminuo 2000., ex-EKV), Srđan Žika Todorović (ex-EKV), a kod Koje gostovao je i Ivan Vdović VD (preminuo 1992., ex-EKV, ex-Šarlo Akrobata) na ritam mašini.

U današnjoj postavi, uz Koju je bubnjar Miloš Velimir Buca te pjevačica Manja Đorđević, i najnovije pojačanje Igor Djeke na usnoj harmonici.

Disciplina kičme je ostavila dubok trag u hrvatskoj rock i hip-hop sceni: pjesma “Tata mama” je inspirirala Edu Maajku i Damira Avdića da snime pjesmu sličnog naziva i tematike, Pipsi su Disciplini odali počast citatom u pjesmi “Seks u školi” (izvikivanje na tragu “Buka u modi”), Kojoti su obradili Kojinu pjesmu “Trese, lupa, udara”, a nije zanemariv podatak ni da se početkom 1992., u anketi Radija 101, većina slušateljstva pozitivno izjasnila o eventualnom koncertu Discipline u Zagrebu.

O utjecaju Discipline kod kuće, u Beogradu, govore činjenice da su refreni Kojinih pjesama “Ah kakva sreća” (“Vreme je za pravdu, vreme je za istinu”) i “Buka u modi” bile gesla-parole na studentskim prosvjedima protiv Miloševića 1991., 1992. i 1997. godine.

I ako slučajno na ulici sretnete kakvog diskografa ili vlasnika prodavaonice nosača zvuka, lijepo ga zamolite da u svoj asortiman pribavi “Ove ruke nisu male 1” i “Ove ruke nisu male 2”. Cjelokupni predratni opus Discipline kičme skupljen na ovim kompilacijama jednostavno odbija ostarjeti i zvučati potrošeno, a da je Koja i dalje u formi i da je buka i dalje u modi, provjerite na albumu “Uf!“.