Prije nekoliko dana u medijima se pojavila vijest kako je Uršula Tolj, dosadašnja voditeljica naše pobjedničke delegacije s Dore na Eurosongu, također zaposlenica Hrt-a, smijenjena s te pozicije. Naslijedit će ju dosadašnji urednik Dore – Tomislav Štengl.
Ako bismo mjerili važnost pojedine informacije po količini emotivne reakcije koju dotična budi, većina nas bi došla do zaključka kako je Dora postala u potpunosti sporedan godišnji event koji će iznjedriti jedno ime na popularni Eurosong, jednogodišnju manifestaciju koja služi kao subotnja razbibriga prije izlaska. Potom će na tom Eurosongu taj dotični glazbenik/glazbenica ispasti u polufinalu, a javnost će tražiti krivca za činjenicu da Hrvatskoj ne ide, i da su uvijek neki drugi idejno “ispred nas”.
Kome je to uopće važno?
Kako se na kraju uvijek ispostavi, Eurosong je bitan samo na tu finalnu večer kada se održava, a već idući dan, kad se slegnu kontroverze i dojmovi, Eurosong postaje opet posve nebitan do nekog drugog svibnja kada se sve opet ponavlja uz domaćinstvo prošlogodišnjeg pobjednika.
U našem slučaju, ako bolje pogledamo razloge zašto je s pozicije smijenjena gđa. Tolj, ne možemo ništa drugo zaključiti osim da je riječ o najobičnijem, usudim se reći, kokošarenju, a i presjek portala koji je objavio vijest o otkazu također nešto govori o tome kakva je vijest, i za koga.
No, kako ne bismo skakali u zaključke, sagledajmo činjenice. Uršula Tolj je smijenjena zbog – samovolje. Sve je krenulo kada je za kostimografa atraktivnoj Albini izabrala Juraja Zigmana umjesto Nataše Svekler, a nije im dobro sjela ni činjenica da gđa. Svekler nije odobrila Zigmanov kostim. Potom se tu spominje i neovlašteno peglanje službene kartice na ulicama Rotterdama, te finalno, kap koja je prelila čašu – raspisivanje natječaja za Doru 2022 bez blagoslova svojih nadređenih. O eurovizijskom podbačaju naše predstavnice – niti riječi.
Važno je ispoštovati proceduru
Gđa. Tolj je prvo odbila komentirati svoj slučaj, no ipak se odlučila za kratko obraćanje znatiželjnicima putem društvenih mreža:
“Da bi bila objavljena, Pravila natječaja za Doru moraju biti potpisana od Glavnog ravnatelja HRT-a. Bez tog potpisa ne može se raspisati natječaj’, poručila je kratko pa nastavila. ‘Svoju sam kći i svog sina primjerom naučila da ne lažu i ne likuju. Ne zato što će im se to obiti u glavu, nego zato što je to baš ružno. Dno dna.”
U pravilnik HRT-a nećemo ulaziti, niti je to uopće bitno za ovu priču. Bitno je to što je gđa Tolj smijenjena sa svoje funkcije bez da je itko iti jednom riječju spomenuo neuspjeh kao jedan od razloga. Albina nije prošla u finale, i gotovo sigurno će zbog toga netko (koliko god to blesavo zvučalo) odgovarati. Na kraju je ceh platila Uršula Tolj, bez prave prilike da se iskupi za posrtaj iz prve godine djelovanja na ovoj funkciji.
Opasnost samovolje
Ono što mene osobno najviše brine je to da HRT itekako brine i kontrolira strogom čeličnom rukom zakona tko što radi oko projekta Dore, dok se neke druge, osjetljivije, politički nepodobne teme guraju pod tepih. No, niti to nije prebitno za ovaj članak jer se na kraju sve svodi na to da svatko brani svoje, a propituje tuđe interese. Zanimljivo, ovaj potez smjene dolazi od strane novog ravnatelja HRT-a koji je pak izabran u našem vrlom saboru uz kako tvrdi oporba, nepoštivanje procedure. Krug se neminovno zatvara.
Ono što jest problematično je činjenica da je pobjeda na Dori i potom nastup na Eurosongu isključivo i jedino benefit za izvođača i njegov tim, nikako za društvo, točnije Hrvatsku u cjelini. Ono što mi kao pretplatnici plaćamo je zabava, dok neki drugi reklo bi se “beru vrhnje” premda kod nas priča staje u Hrvatskoj jer već dulje od desetljeća nemamo eurovizijski hit.
Eurosong kao platforma osobnih interesa
Eurosong je davno odbacio naličje nacionalnog nadmetanja ponosnih nacija unutar Europe. I ono malo što je ostalo nacionalnog identiteta izgubilo se negdje u magli sada već prastarih nastupa jednog Hari Mata Harija i ostalih glazbenika koji su autentično gurali svoju glazbenu priču kao nešto što predstavlja identitet zastavice pokraj njihovih imena.
Danas, 2021. godine, takve raščlambe su u potpunosti nestale. Eurosong je glazbena kompilacija koju slušatelji ocjenjuju otprilike kao i ljude na društvenim mrežama, potreban je samo potez prstom lijevo ili desno na aplikaciji kako bi neku pjesmu prihvatili ili odbacili. Dobar primjer toga je i ovogodišnji pobjednik, talijanski Maneskin.
Talijani su neočekivano slavili na ovogodišnjem natjecanju, no to nije učinilo apsolutno ništa za Italiju, već isključivo za bend osobno. Momci su na temelju kontroverze navodnog šmrkanja kokaina pred kamerama na finalnoj večeri, uspjeli opstati na naslovnicama medija i nakon što se ispuhao inicijalni hype. Na krilima produljenog PR-a, uspjeli su dogurati do Las Vegasa i nastupa prije Rolling Stonesa koji se održao ovog vikenda.
Jedino što je Italija u toj cijeloj priči ostvarila jest jedna gala večer u Torinu gdje ćemo se svi zajedno slikom spojiti u taj mitski grad u proljeće iduće godine, uz stručno vodstvo talijanske edicije Barbare Kolar i Duška Ćurlića.
Kad se vratimo u Hrvatsku, u uredništvo Dore, postaje jasno kako je HRT i na ovu benignu manifestaciju ozrcalio loše prakse djelovanja o kojima mnogi kritičari javnoga servisa već godinama govore.
Maneskin kao pravi primjer uspješnog plasiranja na tržište
Ipak, nije sve tako sivo kada je u pitanju Dora i pripadajući mu Eurosong. Talijanski bend je na temelju zbilja energičnog nastupa osvojio publiku, pa samim time i titulu ispred Švicarskog slavuja i njegove “Tout l’univers”. Narco chic heroji iz Rima bili su dijametralno suprotni od sterlinog ugođaja drugoplasiranog Gjon’s Tears, momka fantastičnih vokalnih sposobnosti kojem je falio onaj nedefinirani “faktor x” za korak dalje.
Talijani su nakon pobjede naprosto eksplodirali. Njihov, za Eurosong beskompromisni glam-rock je podsjetio neku novu generaciju na ono što je nešto starijima predstavljao Lorde i njihova pobjednička Hard Rock Hallelujah. Za razliku od maksiranih Finaca, Talijani su “zaozbiljno” uspjeli pa se trenutko mogu pohvaliti s turnejom gdje prave društvo Stonesima po SAD-u, a iduće godine ih čeka velika europska turneja koja će kulminirati golemim festivalskim nastupima na festivalima Rock im Park te Rock am Ring u Njemačkoj.
Što iz te priče mogu naučiti naš “Dora žiri” i pripadajuća struka? Može naučiti puno, ali trenutno ne primjenjuje ništa. Albina i njen tim su sjajno iskoristili medijski expose za uspješno brendiranje njena imena, pa ju sada često gledamo kao lice s reklame. Uostalom, Albini trebaju ravno dva singla godišnje kako bi se zadržala na razini koju je osvojila ljetos nakon nastupa. Sve to uz nikakav uspjeh na samom natjecanju.
Što nam to govori? Za početak, našoj publici je posve nevažno kako i na koji način će domaći predstavnik okončati svoj nastup na natjecanju. Sud o kvaliteti pjesme je ionako tjednima prije definiran od strane medija i zainteresirane javnosti. Potrebno je samo vjerovati u ono što predstavljaš, i bitnije, važno je biti autentičan među masom koji pokušava biti drugačija, samo da bi na kraju dana, pola Eurosong izvođača nalikovalo jedno na drugo. Tu Albina nije uspjela doći do izražaja, Maneskin jest.
Čini mi se da je ključni problem što se trendovima priključujemo prekasno, uporno slijepi na činjenicu da su pobjednici uglavom trendsetteri, a ne puki pratitelji. HRT na to trenutno ne obraća pažnju. A trebali bi. Iako mi kao komentatori ili čitatelji od uspjeha jedne Albine ili Maneskina nemamo baš ništa, porazno je da nam je i glazbeno dokoličarenje subotom uvečer ispred malih ekrana postalo poligon jednog interesnog prepucavanja. Dok se na HRT-u raspravlja o tome je li netko trebao odobriti natječaj ili ne, Maneskin je na tonskoj probi u Las Vegasu na stadionu gdje će svirati i Stonesi. Kamere talijanske dalekovidnice RAI gotovo sigurno u stopu prate što radi karizmatični Demiano David, a nas u takvoj ili iole sličnoj priči jednostavno nema.
Moramo biti svjesni da živimo u vremenima sveopćeg konzumerizma gdje je dugoročna ostavština sve manje bitna. Važno je što je tu i što je sada. Eurosong je, kao već tradicionalni vodonoša ideoloških vrijednosti zapadne Eruope, davno prigrlio takav način djelovanja, a Dora nije. I upravo smo zato tu gdje jesmo. Inercijom pokušavamo postići rezultat, a kada rezultata nema, okrećemo glavu. Možda pomalo smiješno zvuči, no Eurosong je u neku ruku opuštena državna diplomacija, a Hrvatska s razlogom već godinama šeće po dvorištu bez prave ulaznice za ulazak u dvoranu.
Dora kao prečica do kratkoročnog uspjeha
Na HRT-u je Tolj za sve trebala dobiti blagoslov, potpis, a možda i štambilj. Čak ni natječaj nije mogao proći bez odobrenja, premda se manifestacija (koja bi zbog korone mogla iz Opatije biti prebačena u Zagreb), održati u veljači iduće godine i posve je normalno da se raspisivanje obavi na vrijeme. Najgore od svega, žalosno je pogledati koga ti partikularni interesi oko Dore uopće opslužuju. Naši puleni na Eurosongu ionako izgledaju (ili jesu) kao uplašena talentirana djeca čiji mentori, autori i aranžeri potom plasiraju takve singlove u domaći, i naravno poželjno, strani eter.
Probali su s Albinom, a prije toga je na Dori pobijedio nesretni Kedžo koji natjecanje nije niti vidio (možda bi bilo pošteno da je dobio šansu), pa je tu i mladi Roko Blažević te ipak poznatija Franka Batelić. Niti jedan od izvođača nije ostvario uspjeh na završnim večerima. Bez obzira na opetovane neuspjehe, naša domaća medijska mašina danima prije finala stvara euforiju tamo gdje je nema, jer Eurosong je uspjeh malenog kolektiva koji će na kraju dana ubrati plodove svoga rada. Nama ostaju Barbara Kolar i Duško Ćurlić.
Sve ono što bi se inače moralo stvoriti zaobilaznim i okolnim putem, može se brzinski plasirati preko Dore. A pošto se HRT tako studiozno pozabavio sada već bivšom voditeljicom naše delegacije koju će od sada mijenjati dosadašnji urednik, postaje jasno da je Dora prilično realna preslika društvenih problema s kojima se svakodnevno suočavamo.
Sve što mi zauzvrat dobijemo jest nekoliko sati eksterijera Opatije preko malih ekrana, a jedan s(p)retni dobitnik, onaj koji se istakne u moru bizarne konkurencije, dobiva barem godinu dana glazbene slave.
Tolj ćemo od sada vjerojatno gledati na nekim drugim pozicijama ispred kamere dok će dobro znano lice s malih ekrana, ono Tomislava Štengla, ispratiti procedure, poslušati nadležne kada je u pitanju kostimografija i finalno uručiti proizvod za nadmetanje u Rimu. Rezultata vjerojatno neće biti, no to nije bitno. Zbog neuspjeha se ne gubi glava, glava se gubi zbog uvijek opasne svojeglavosti.
