Zvonimir Krstulović: “Bijelo dugme – Doživjeti stotu”

    16424

    Zvonimir Krstulović

    Bijelo dugme - Doživjeti stotu (fotomonografija)

    Datum izdanja: 01/08/2005

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 127

    Naša ocjena:

    Mnogima se još vjerojatno nije iz sjećanja izbrisalo sve ono što se 22. lipnja ove godine odigravalo na maksimirkom stadionu. Jedan od najvećih (ili kako ga većina uobičava nazivati upravo najvećim) rock sastava bivše nam države, Bijelo dugme tada je nakon punih petnaest godina, odkad je službeno okončana njihova karijera, održalo povratnički koncert, jedan od tri, onaj drugi po redu u Zagrebu, upriličen za hrvatsku publiku (pa i šire).

    Svi prisutni mogli su kućama otići uglavnom zadovoljni, izuzev nekih tehničkih detalja, jer Bijelo dugme je tom prilikom odsviralo gotovo sve svoje uspješnice, koncert je trajao tri sata, na pozornici su se izmjenjivali svi protagonisti, svi ljudi, glazbenici, koji su u njemu djelovali (iznimka jedino tragično preminuli Goran Ipe Ivandić, no i njegov duh je vjerojatno bio prisutan te večeri). I ništa nije odavalo da su prošle silne godine, da je došlo neko novo vrijeme, nove generacije, ništa osim Bregovića i društva (pritom mislim isključivo na njihov fizički izgled).

    Te noći ponovno je vladala euforija, od koje Bijelo dugme nisu mogli pobjeći nikad tijekom svoje karijere, neki novi klinci su skakali i pjevali s Alenom, Tifom i Bebekom od početaka do kraja, oni stariji došli su po posljednji put odati počast bendu koji je obilježio njihovo djetinjstvo ili odrastanje.

    Iako je već o tome spektaklu potrošeno tone i tone tinte i papira, želio bih citirati jednu vrlo slikovitu misao iz predgovora fotomonografije Bijelog dugmeta “Doživjeti stotu” koja kaže: “…Bijelo je dugme izazvalo događanje hrvatskog naroda na maksimirskom stadionu popunivši ga više od Manchester Uniteda i Davida Bowieja u naponu snage“.

    FotomonografijaDoživjeti stotu” autora Zvonimira Krstulovića, donosi točan kronološki presjek jedne velike karijere, ali i više od toga donosi svjedočanstvo o vremenu u kojem smo zžvjeli. Iako je naglasak stavljen na fotografije, od kojih su neke vrlo rijetke i nikada prije igdje prikazane, ovdje možete saznati jako puno sitnica, publici možda manje poznatih vezanih uz same početke njihovog djelovanja, primjerice kako su se okupili, što su radili prije samog oformljenja sastava i slične detalje.

    Muziku podržava

    Ono što je meni osobno posebno zanimljivo su prikazi svakog pojedinog objavljenog albuma. Osim popisa pjesama, tu se može vidjeti niz zanimljivih činjenica vezanih za pojedine radove. Prava mala biografija benda od prvog rada “Kad bi’ bio Bijelo dugme” iz 1974. do zadnjeg “Čiribiribela” iz 1988. godine.

    Nadalje, opisani su svi ljudi koji su ikada svirali u ovom sastavu od prvog do posljednjeg dana. “Doživjeti stotu” osim svega ovoga sadrži i nepoznate izjave članova benda i posebno najprovokativnije Bregovićeve izjave i izvatke iz raznih intervjua. Ova fotomonografija završava upravo serijom fotografija snimljenih na zagrebačkom povratničkom nastupu.

    Mislim da je uopće suvišno spominjati da bi ovu fotomonografiju trebalo imati kao dio glazbene literature, bez obzira jeste li pravi fan Bijelog dugmeta ili ne. Sigurno je da su najzanimljiviji bend sa prostora bivše države, bend koji nije mogao bez afera, po kojima će biti upamćen jednako kao i po svojoj glazbi.

    “Doživjeti stotu” je jedna od najboljih knjiga o Bijelom dugmetu.

    Izdavač: Profil, 2005.

    Muziku podržava