Zlatko Gall: “Oliver biografija – Južnjačka utjeha”

    11437

    Zlatko Gall

    Oliver biografija - Južnjačka utjeha

    Datum izdanja: 01/05/2006

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 205

    Naša ocjena:

    Emocije kao jedina neprocjenjiva životna valuta ponekad su toliko zanemarene da nam se često zaokupljeni kunama, eurima, dolarima i funtama svijet oko nas čini nejasnim i ispraznim mjestom za život. Glazba priziva emocije posebnom lakoćom i one jednostavno izviru iz raznih skrivenih područja koja smo tako brižno gradili. Tu u priču upada Oliver Dragojević, čovjek koji zna kako tugu učiniti sretnom, a sreću tužnom.

    Takvi ljudi su prava rijetkost na ovom našem planetu. Iako spadam u druge glazbene vode i ne slušam ovakvu vrstu glazbe, Oliver je jednostavno iznimka.

    Novinar i glazbeni kritičar Zlatko Gall primio se zahtjevnog zadatka i napisao biografiju Olivera Dragojevića pod nazivom “Južnjačka utjeha“.

    Knjiga počinje sa sljedećim opisom: “Rodija sam se u Splitu 7. prosinca 1947., kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli i to u zgradi Natka Nodila, u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to zato što smo bili prava poslijeratna sirotinja.”

    I zaista nisu imali mnogo. Majka i otac su po cijele dane radili dok se mali Oliver zabavljao s bratom Aljošom s kojim do danas ima poseban odnos. Prvih nekoliko godina proveo je u Veloj Luci, a u Split se preselio kad mu je otac dobio posao u Lučkoj kapetaniji. Međutim, Vela Luka ga je privlačila poput magneta i godinama se tamo vraćao osjećajući snažnu povezanost sa tim krajem.

    Muziku podržava

    Od ranog djetinjstva pokazuje sklonost glazbi i pjevanju. Već kao trogodišnjak se zavlačio ispod šivaće mašine i pjevao glavom zavučenom u njezinu zaštitnu kutiju uživajući kako mu glas odzvanja. Prvi instrument koji je primio u ruke je bila usna harmonika (s negdje 5 godina), kasnije su došli klavir, klarinet (s njim je zaradio prvi honorar) i gitara. Među prvim pjesmama koje su ga se dojmile bila je “Diana” Paula Anke, a od djetinjstva pa do danas omiljeni glazbenici su mu je Stevie Wonder i Ray Charles.

    Zatim priča jednostavno teče dalje i Gall isprepličući razne izjave, opise splitske glazbene scene ’60-tih i ’70-tih godina, anegdote, podatke, prošlost i sadašnjost, tvori zanimljivo i čitko štivo.

    Suprugu Vesnu je upoznao 1973. godine (dok je bio član Dubrovačkih trubadura) na Stradunu. Zanimljivo je da ona nije znala tko je on i čim se bavi. Ostali su zajedno do današnjih dana i u raznim teškim situacijama bila mu je velika podrška u životu. Saznajemo kako se upoznao sa Zdenkom Runjićem.

    Kao samostalni izvođač debitirao je 1967. godine na Splitskom festivalu s pjesmom “Picaferaj” čiji je autor bio upravo Runjić. Taj nastup je prošao gotovo nezamijećeno. Oliver se zbog toga nije najbolje osjećao, i naravno da nije, jer tko bi poželio takav debi. U tom važnom životnom trenutku veliku ulogu je odigrao Runjić utješivši ga kazajući mu da će biti još vremena za velike stvari.

    Evo što je Oliver rekao tada: “Zdenko me je kupija za cijeli život ričima da se ne brinem, jer da život ide dalje i da će doć nove prilike, ali katastrofa na Festivalu me stvarno razočarala. Svega mi je bilo dosta. Pa i toga da me mater i otac stalno ispituju di san i što radim.Tija sam biti sam, biti svoj.”

    Runjić je imao više nego pravo, a ovaj dvojac je postao najjači autorsko-izvođački tandem na ovim prostorima. Zatim saznajemo kako se vinuo u zvijezde, obišao gotovo cijeli svijet nastupajući, kako su nastale mnoge pjesme i još mnogo, mnogo toga.

    Ponekad zbog zavisti nije bio simpatiziran – osobno nikad nisam shvaćao zašto neki ljudi osporavaju nešto neosporivo. Pa tako, jedan naš pjevač zabavne glazbe (naročito popularan u ono vrijeme) nedavno u jednoj gledanoj tv emisiji je rekao da Oliver nikad nije bio zvijezda. Nevjerojatna izjava. Samo zato što nije ‘oživotvorena metafora mitskog dalmatinskog mužjaka s Ray Ban sunčanima naočalama i lančićem oko vrata’. Različitost a pogotovo ako je povezana s uspjehom se u našim krajevima teško prihvaća.

    Kasnije saznajemo zašto i kako je došlo do velikog zaokreta (prekinuta suradnja s Runjićem, promjena diskografske kuće, promjena imagea, itd.) tijekom devedesetih godina. Osobno mi se svidio taj novi put kojim je krenuo. Odlučio je istražiti svoj glazbeni talent, te je počeo surađivati s većim brojem autora, što je automatski pridonijelo stilskoj različitosti pjesama.

    Gotovo svi albumi koje je izdao nakon zaokreta u karijeri su odlični (meni je najdraži “Neka nova svitanja”) te je za njih pokupio pregršt raznih nagrada. Od brojnih kvalietnih nastupa treba spomenuti one u pulskoj Areni te pariškoj Olimpiji kao krune iznimne karijere. Ne bi bilo u redu da vam baš sve otkrijem, pa da bi saznali nešto više ipak ćete morati pročitati knjigu.

    Treba istaknuti da su anegdote koje je autor izabrao vrlo duhovite. Na primjer što je rekao njegov otac kad je čuo pjesmu “Oprosti mi pape“, što je napravio 1989. godine dok je bio na godišnjem odmoru sa suprugom na Havajima, koja je tradicija kad netko prvi put dođe u Velu Luku ili što je rekao kad mu je jedan čovjek prišao i rekao da je nevjerojatno sličan pjevaču Oliveru Dragojeviću itd.

    Između ostalih ima jedna koja uspoređuje Olivera i Thompsona. Jedna od najbesmislenijih usporedbi koje sam čuo u zadnjih nekoliko godina. To je otprilike kao da uspoređujete nogometnu reprenezentaciju Brazila s najboljim sastavom nekog afričkog plemena koje nikad nije vidjelo loptu.

    Knjiga vrlo dobro opisuje kompleksnost njegove osobnosti otkrivajući malo po malo njegove reakcije na razne situacije u kojima se nalazio, te prikazuju Olivera kao osobu uvijek sklonu dobroj zafrkanciji, koja je često na samom rubu provokacije. Upravo u tom se krije dragocjenost ove knjige. Dobijamo potpunu sliku Olivera ne samo kao zvijezde, nego kao i čovjeka od krvi i mesa, te saznajemo koji su mu životna zadovoljstva, što ga rastužuje, živcira…

    Postoje neki dijelovi koji su po mom mišljenju suvišni. Nejasno je svako malo spominjanje Luke Bulića koji je napravio diplomski rad na ekonomskom fakultetu pod nazivom “Prilagođavanje strategije marketinga tijekom karijere estradnih umijetnika”. Trebalo mi je neko vrijeme da se sjetim tko je uopće ‘taj Luka’. Ovo je samo dokaz kako se u reality showovima brzo postaje poznat a još brže zaboravljen.

    Iako simpatičan kao voditelj ne znam po kojem kriteriju je uključen u ovu knjigu. Ako je samo to taj rad (iako nemam veze s ekonomijom), sa zadovoljstvom ću ga napraviti, pa ako će Gall ili netko drugi raditi biografiju nekog drugog našeg velikog glazbenika, neka me uključe po istom kriteriju u svoju knjigu.

    U nekim trenucima pravim obiljem raznih podataka se pomalo gubi čitanost (oko sredine knjige), ali ti su dijelovi su kratki i nisu previše bitni za ukupan dojam. Na kraju se osim diskografije nalazi veći broj zanimljivih fotografija koje prikazuju Olivera od djetinjstva pa do danas u raznim situacijama (na koncertima, brodu, s prijateljima, obitelji, dok gušta igrajući biljar…).

    Debi s “Picaferajem” koji nije najbolje prošao, a finale tridesetak godina kasnije u pariškoj Olimpiji koji je bio kako i sam autor ove knjige kaže ‘neprijeporni glazbeni trijumf’. Što reći na kraju, osim da ‘vridilo je’ pročitati ovu knjigu i naravno, najtoplija preporuka da je pročitate i vi.

    Izdavač: Profil, 2006.

    Muziku podržava