Zlatko Gall: “Kako Iggyju reći Pop, a Dylanu Bob”

    3919

    Zlatko Gall

    Kako Iggyju reći Pop, a Dylanu Bob

    Datum izdanja: 01/11/2009

    Izdavač: Profil

    Jezik: Hrvatski

    Br. stranica: 408

    Naša ocjena:

    Marljivi glazbeni (i ne samo glazbeni) novinar Zlatko Gall ne odustaje: “Kako Iggyju reći Pop, a Dylanu Bob” je već treća knjiga objavljena ove godine. Riječ je o zbirci eseja koje je Gall marljivo objavljivao u tiskanim glasilima sve ove godine. Neki od njih datiraju još iz prve polovice devedesetih, a u knjigu će biti ubačeni bez naknadnih preinaka, što je dvosjekli mač.

    U eseju o Woodstocku iz 1992. će Gall zaključiti: “Mirotvorna chanteuse Joan Baez današnjoj publici možda znači manje nego mirotvorac Yasushi Akashi“. Zapravo, svima, pa i Gallu vjerojatno je drago što više nema pravo i što se više ljudi sjeća emotivnog koncerta Joan Baez održanog u zagrebačkoj Tvornici 2008. nego japanskog diplomata.

    Ako zanemarimo zastarjele doskočice, pred sobom imamo formu u kojoj iz Gallova stvaralaštva izlazi ono najbolje: kroz listu eseja u kojima kritički progovara o glazbi i dijelovima popularne kulture dobivamo britka, pitka i logički uredna razmišljanja od čovjeka koji jako dobro zna razmišljati, koji zamjećuje bitne detalje, koji uočava suptilne paradokse i to redovito radi s osjećajem za mjeru – rijetko kad će Gall otići u područja ostrašćenosti i nekritičkog obožavanja ili pljuvanja.

    Gallova će razmišljanja vrlo dobro ostarjeti: s današnje perspektive gotovo je komično da se raspravljalo o gostovanju srpskih muzičara u Hrvatskoj, da je Gall bio u situaciji kad je morao doslovno crtati ljudima da i srpski muzičari bi mogli ili trebali doći u Hrvatsku i održati koncert, jer ono što postoji na trgovinskoj razini, zašto ne bi postojalo na umjetničkoj. No doista, da nisam tada živio, ne bih vjerovao: nekad se stvarno o tome raspravljalo, i to na način da je strana koja je zastupala mišljenje suprotno od Gallovog najjači argument imala u povišenom glasu te zajapurenom licu. Ali se raspravljalo i tek je vrijeme donijelo zatišje.

    Muziku podržava

    Ako se na nekom od sveučilišta odluči osnovati kolegij ili odsjek za rock-kritičare, ova bi knjiga definitivno spadala u ispitnu literaturu, jer ima sve karakteristike koje bi glazbeni novinar morao imati: jasan, ali fleksibilan stav ili način razmišljanja, otvorenost za različita doživljavanja glazbe, distinktivan stil pisanja, sposobnost da se komplicirane stvari kažu na jednostavan način te iznad svega, motivirajuću atmosferu da čitatelj krene čačkati po blagu popularne muzike (jer je najveći dio ipak o muzici).

    Jedina zamjerka ovoj knjizi je to što je previše prostora posvećeno turbo-folku. Smatram da je turbo-folk žanr kao i svaki drugi i da, unatoč tome što taj žanr ne razumijem niti konzumiram, teoretski je moguće da se pojavi neki glazbeni genijalac koji će turbo-folk proslaviti ili uzdignuti na novu razinu i ako netko želi pisati o turbo-folku, inicijalni stav mora biti nepristran.

    Također, mislim da ekipa koja prezire turbo-folk više prezire one koji ga slušaju (stereotip je da su to primitivci, sirovine, novi bogataši, sponzoruše i neobrazovani ljudi koji imaju para jer love u mutnom), nego sam žanr. Pa kad već pravedna država ne može ove siledžije i lovce u mutnom staviti iza rešetaka, onda se ‘pošten svijet’ iz očaja buni i kaže im ‘Glazba vam ne valja’, čime možda žele reći da novcem možda mogu kupiti policiju i suce, ali ne i glazbeni ukus.

    Gall se trebao držati muzike koju poznaje i voli (a voli i poznaje jako puno toga), i iako u ocjenama turbo-folk fenomena (Severina, itd.) uglavnom dobro ‘ubada’, čitatelju koji želi malo ozbiljnije čitati o glazbi takvi će dijelovi biti zamorni. Zašto trošiti vrijeme na Severinu i “Štiklu”, kad imaš odličan esej o The Beach Boysima ili baš lijepe retke o TBF-u?

    Muziku podržava